U Bagdadu ira cki arheolozi rado raspravljaju o predmetu koji, kako vjeruju, potvrduje da su njihovi preci znali proizvesti elektricitet citavih 1 800 godina prije nego što je Galvani proizveo dovoljno struje da se znameniti žablji kraci trznu.

Prica pocinje 1936.godine, kad je u laboratoriju Irackog muzeja stigla pošiljka predmeta iskopanih na mjestu gdje su nekad živjeli Parti. U to vrijeme laboratoriju vodio Njemac Wilhelm König. Poslije je napisao:

Bagdadska baterija 1„Nadeno je nešto prilicno neobicno i, nakon što je prošlo kroz nekoliko ruku, doneseno je k meni: posuda slicna vazi od svijetložute gline, grlic koje bijaše odrezan, zadržala je bakreni tuljak ucvršcen asfaltom. Vaza je bila oko 15 cm visoka; cilindrican tuljak od valjanog bakra sa dnom imao je promjer od 26 cm i bio je 9 cm dug. U njemu je, držan nekom vrstom cepa od asfalta, bio je potpuno oksidovan željezni štapic kojega je vrh stršao oko 1 cm iznad cepa i bio pokriven žutosivom, potpuno oksidovanom tankom oblogom od neke kovine nalik na olovo. Donji kraj željezne šipke nije dosezao do dna cilindra, na kom je bio sloj asfalta debeo oko 3 cm. Na pitanje šta bi to moglo biti, dobijen je zapanjujuci odgovor. Svi djelovi bili su doneseni u jednom komadu, no kad su pregledani pojedinacno postalo je ocigledno: da je to mogao biti jedino elektricni element. Trebalo je samo dodati kiselinu ili lužinu da bi se clanak upotpunio.“

Cinilo se da je to baterija, ali nadena u ruševinama partskog sela – a Parti su u tom podrucju živjeli izmedu 248.godine prije naše ere do 226.godine naše ere. König vjeruje da su oni poznavali elektricitet i da su se Volta i Galvani, kojima se pripisuje pronalazak prvih baterija, ove samo prenijeli Zapadu. Usprkos tvrdenju da je König pogrešno protumacio nalaz i da su to ostaci svitka koji je bio spremljen u keramicku posudu, ili ostaci moderne baterije koju su možda odbacili telegrafski tehnicari pokraj devetnaestog ili pocetkom dvadesetog vijeka drugi Njemac je pribavio dramaticnu podršku Königovoj teoriji. Bio je to dr Arne Eggebrecht, egiptolog iz Hildesheima u SR Njemackoj; on je prvi put naišao na bateriju kad je putujuca izložba starina drevnog Istoka bila izložena u muzeju u kojem radi. Od svih izložaka – velicanstvenoga mramornog kipa nekog drevnog vladara, šestougaonih plocica i fino izradenih vaza – najviše ga je, nesumnjivo, privukla skromna skupina: bakarni valjak, željezna šipka i zemljani lonac. Kao i König on kaže:

„Ako te predmete gledate povezano, po naucniku mogu znaciti samo jedno: elektricnu celiju ili bateriju.„

Od prvog saznanja Eggebrecht je teoriju mnogo puta provjerio sa baterijom napravljenom od tacnih kopija originalnih dijelova. Za lužnatu tekucinu, kakvu je predlagao König, Eggebrecht je upotrebio sok gnjecenog grožda koje je kupio u obližnjoj vocarnici. Cim je tekucinu ulio u bakarni tuljak, voltmetar spojen sa baterijom bilježio je pola volta elektriciteta. Eggebrechtova znatiželja nije puko tracenje vremena: on vjeruje da bi postojanje takve baterije moglo pomoci da se riješi tajna koju arheolozi dosad nisu uspjeli rješiti. Svjetski muzeji su puni pozlacenih predmeta, a u mnogo slucajeva metoda kojom je izvedeno pozlacivanje je ocigledna: ponekad su zlatni listici natisnuti oko njih ili cak naljepljeni. Ali takve tehnike nisu, cini se, bile upotrebljavane uvijek. Na primjer, Eggebrecht ima mali kipic egipatskog boga Ozirisa iz otprilike 400.godine prije naše ere. Napravljen je od srebra i prevucen slojem zlata koji je, kako vjeruje, previše tanak i gladak da bi bio nanesen grubim tucenjem ili ljepljenjem. Jesu li, pita se, za pozlacivanje bile primenjene baterije? Na to se pitanje sa replikom baterije pri ruci može lako odgovoriti. Potapanjem srebrena kipica u rastopinu zlata i cijanida i provodenjem kroz nju elektricne struje bagdadske baterije Eggebrecht je uspio za manje od 2h dobiti fini sloj pozlate. Nakon što je eksperiment izveo više puta spopala ga je uznemirujuca misao: možda su nova blga koja svjetski muzeji u svojin zbirkama izlažu kao zlatna, zapravo napravljena od srebra sa tankom pozlatom. Pita se nece li sada, sa obziron na njegovo iskustvo, mnogi svjetski muzeji zapoceti sa nezgodnim poslom da preispitaju svoja blaga, kako bi se uvjerili da je sav onaj sjaj izložen u muzejskim vitrinama doista cisto zlato. U slucaju bagdadske baterije moglo bi se stoga tumacenje da je drevna civilizacija možda poznavala elektricitet pokazati dvosjeklim macem.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.