Muslimani ne smiju upasti u zamku da štiteći islam i ono što on za njih predstavlja počnu braniti one koji u njegovo ime čine zločine.

Muhamed Jusić je islamski teolog i analitičar, kolumnist glasila IZ-a BiH “Preporod”, saradnik magazina “Start BiH” za međunarodne teme i koordinator projekta “Islam in South East Europe – ISEEF”.

Islam je nakon terorističkog napada na redakciju Charlie Hebdo u Parizu ponovo u fokusu svjetske javnosti. Ustvari ta vrsta negativnog fokusa na islam i muslimane je manje-više prisutna od 11. septembra i uslijedila je nakon decenija „ignorisanja islama“ i preko milijarde i pol muslimana u svijetu. U onome što se naziva zapadni svijet predugo nije bilo mjesta za islam osim kao za „barbarina na vratima“.

Čitava nauka o tom dijelu svijeta, njegovoj vjeri, kulturi i civilizaciji nazvana orijentalizam je taj daleki Orijent izučavala na način na koji lovac izučava svoj plijen, nikad s namjerom da ga se razumije a kamoli suosjeća sa njegovim problemima.

Doprinos muslimana zapadnoj civilizaciji se sistematski prešućivao. Zato ne čudi što se danas tako lahko rasplamsavaju duhovi islamofobije i nepovjerenja, kada su se stoljeća kulturne i naučne interakcije u Španiji, Siciliji, Južnoj Italiji, Balkanu i širom Mediterana jednostavno prešućivala.

Taj trend fokusiranja samo na negativna historijska iskustva u interakciji svijeta islama i onoga što danas nazivamo Zapad se nastavio i danas fokusiranjem samo na negativna iskustva koja potvrđuju davno uspostavljene stereotipe.

‘Sekjuritizacija’ islama

Taj balans u prezentaciji kako islama tako i muslimana nedostaje evropskoj, ali i svjetskoj javnosti i to radi realne slike o prošlosti ali i sadašnjosti. Konstantno izvještavanje o islamu i muslimanima samo u slučajevima nasilja, rata i terorizma stvara neosnovanu sliku o tome kako su svi muslimani a samim time i njihova vjera u ratu sa svima, a to je upravo ono što ekstremisti žele.

Ta „sekjuritizacija“ islama, tj. tretiranje islama u javnom diskursu samo kao sigurnosnog pitanja, ne samo da ne daje pravu sliku o onome šta islam jeste za apsolutnu većinu onih koji ga prihvataju kao svoju vjeru nego i ne pomaže u borbi protiv onih koji njegovo učenje zloupotrebljavaju za vlastite ideološke i političke ciljeve.

Nisu rijetki ni slučajevi „trčanja pred rudu“ u kojima se svi nejasni događaji tumače kroz prizmu tzv. „islamističkog terorizma“ i u kojima se muslimani ad hoc teroristi.

Nažalost, većina svjetskih medija je, čini se, prestala biti svjesna obaveze da, i kada je riječ o terorizmu, oni moraju djelovati kao filter koji će praviti selekciju koje su vijesti bitne i relevantne, a koje nisu. Nažalost, nakon 11. septembra skoro svi svjetski, pa i lokalni mediji, prestali su biti filter dešavanja pretvarajući se u „pojačalo“ koje sistematski preuveličava svaki nesmotreni ili nerazjašnjeni postupak u stravičnu terorističku zavjeru.

Nisu rijetki ni slučajevi „trčanja pred rudu“ u kojima se svi nejasni događaji tumače kroz prizmu tzv. „islamističkog terorizma“ i u kojima se muslimani ad hoc teroristi.  Svake godine izvještaji evropskih sigurnosnih agencija  demantuju predodžbu koju ima većina građana o tome kako se većina terorističkih akata može povezati sa radikalnim islamom. Činjenice govore da se radi o daleko manjem broju. To ne znači da se ta opasnost treba minimizirati, jer svaki terorizam predstavlja opasnost, ali govori o tome kako krivotvorenu sliku o realnosti imamo danas.

Implikacije ovog udaljavanja od profesionalnih standarda su nesagledive. Javnost koja konzumira takvo medijsko izvještavanje je tokom nekoliko zadnjih godina, a posebno u SAD-u i nekim evropskim zemljama, postala paranoična.

Paranojom bi se moglo opisati i ponašanje nekih sigurnosnih agencija u tim državama, čiji su strahom motivirani nepromišljeni postupci postali baza za regrutaciju novih terorista, a neke etničke i vjerske skupine dovele u diskriminirajući položaj. Da i ne govorimo o sužavanju građanskih sloboda i nasrtajima na privatnost građana koji često nemaju nikakvo sigurnosno opravdanje.

Žele da nas zaplaše

Nije li upravo to ono što teroristi i radikali svakog kova žele. Oni žele da nas zaplaše i da iz straha počnemo donositi nepromišljene odluke, da izgubimo povjerenje u druge i postanemo ksenofobični.

Ovo ni u kom slučaju ne znači da se ne treba baviti problemom vjerom pravdanog militantizma koji, u slučaju muslimanskih ekstremista, prijeti da kidnapuje „dušu islama“ , nego da se nepromišljenim i generalizirajućim izvještavanjem one ne ojačavaju i nameću kao zvanični predstavnici islama.

Ekstremisti svih boja i profila su radikalni u svemu pa i u nametanju i promociji  vlastitih stavova dok su odmjereni i umjereni umjereni u svemu pa i u odbrani onoga što vjeruju da je istina.

Priklješteni između nasilnih ekstremista koji svojim vjerskim formalizmom i fanatizmom zloupotrebljavaju osnovne principe vjere na koju se pozivaju i islamofobičnih centara moći koji strah od islama i muslimana koriste za vlastite političke i ideološke ciljeve većina muslimana i njihovo življenje islama kao vjere duhovnog i svakog drugog mira postaju sve više marginalizirani i skoro pa nevidljivi.

Problem i jeste što ta „tiha većina“ već dugo nema glasa ne samo među muslimanima. Ekstremisti svih boja i profila su radikalni u svemu pa i u nametanju i promociji  vlastitih stavova dok su odmjereni i umjereni umjereni u svemu pa i u odbrani onoga što vjeruju da je istina.

Bit ćemo prisiljeni da biramo strane

Na našim se prostorima oduvijek učilo da pametniji popuštaju pa zato sada izgleda sve više „budale vladaju“. Zato možda danas više nego ikada u kasnijoj povijesti uravnoteženim i odmjerenim stavovima „tihe većine“ treba dati prostora. Nastavi li se ovako, radikali će nas odvesti u „sukob civilizacija“ kojem smo se ne tako davno samo smijali i svi ćemo biti prisiljeni da biramo strane.

Muslimani ne smiju upasti u zamku da štiteći islam i ono što on za njih predstavlja počnu braniti one koji u njegovo ime čine zločine. Jer veliko je pitanje ko više „krivotvori islam“: oni koji od njega žele napraviti globalnu opasnost za svijet i „naš način življenja“ kako bi homogenizirali vlastite redove oko ksenofobične ideologije ili oni koji profanišu islam svojim nasilnim i fanatičnim zalaganjem za ono što oni misle da su interesi islama.

Izvor: Al Jazeera

About The Author

Urednik

Related Posts

One Response

  1. Faruk

    Zatvaranje britanskog povjesničara u negiranju holokausta u Austriji, samo 5,5 milijuna Jevreja nestalo
    u razgovoru, zaradio zatvor od 2 godine. Nedavno u Heddo Magazinu” jedna osoba izbacena is admistracije zbog karikature o jevrejima u konc. logoru u Njemackoj .

    Sloboda izražavanja nije apsolutizam. Mnogi u Europi pozivaju svojiu mediju da djeluju odgovorno, što god to značilo; drugi tvrde, da je sloboda izražavanja bitna sloboda.
    Prema međunarodnim standardima ljudskih prava, pravo na slobodu izražavanja je ograničena, kako bi se zaštitila prava ili ugled drugih, i nacionalne sigurnosti javnog reda, klevete, morala, pod uvjetom da je to neophodno u demokratskom društvu to učiniti. Ova formulacija je stoji u oba Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u članku 19 i 20, Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Francuska i Njemačka imaju stroga ograničenja zabranjeni govor mržnje, na temelju članka 20. Kao što vidimo, kriminalizacija blasfemije je realnost u evropskim zemaljama, a rijetko koriste ove zakonske odredbe kad je upitanju Islam.

    U Kontekst ovih stvari uključuje ratove u Iraku, Afganistanu i drugim islamskim državama. Uočen je dvostruki standard zapadnih sila, te globalni nedostatak poštovanja prema muslimanima, raste netrpeljivost prema muslimanima u zapadnim zemljama, od 9/11. Karikaturni radovi prikazani na mnoge načine pokazuju stanje odnosa na Bliskom Istoku i na Zapadu, u području slobode izražavanja.

    Komentariši

Leave a Reply

Your email address will not be published.