Nekada se smatralo krajnje nemoralnom kradjom sa mrtvog vojnika skinuti prsten, čizme ili mu uzeti novac. Danas to deluje smešno, jer se i sa mrtvih i sa živih ljudi masovno uzimaju organi i pojedina tkiva.Danas je biznis sa transplantacijom organa postao kao trgovina sekundarnim sirovinama. Ljudski leševi su postali izvor fantastične zarade gde najveći profit imaju farmakobiznis i njihove  “velike ugledne“ bolnice.

Za privatne bolnice koje posluju na tržišnom principu nema profitnijeg posla od transplantacije organa. Ovo je  najskuplja i najkompleksnija usluga koju pružaju bolnice.  Ona ne uključuje samo rad hirurga i medicinskog osoblja, već čitave procedure i tretmane pre i posle operacije, a koje su iste važnosti.

UZIMAJ ORGANE I SA MRTVOG I SA ŽIVOG
Cijena jedne transplantacije srca može da košta i milion američkih dolara. Najviše novca u ovom poslu uzimaju trgovci organima i farmaceutske kompanije koje su razvile i čitavu paletu hemikalija (čitaj otrova) koji treba da smanje vitalnost organizma kome se usađuje novi organ kako bi se sprečila prirodna reakcija njegovog odbacivanja. Oni se stručno nazivaju imunio supresivnim lijekovima i praktično se uzimaju čitavog života, koliko ko uspije da ugrabi nakon tranplantacije. Samo za razvoj ovih farmaceutika (čitaj ekeperimenata) potrošeno je mnogo života, kako životinjskih, tako i ljudskih. Posebno dječijih, jer poznato je da djeca imaju dobro razvijen timus koji je bio veoma važan za ove eksperimente jer proizvodi T ćelije. Logično je da ne možete razviti ni jedan bojni otrov ili farmaceutik za djecu ili ljude, a da ga na istima niste isprobali. Zato mnoga djeca nestaju ili se razboljevaju od kojekakvih stručno nazvanih “rijetkih bolesti”.

Poznato je da se organi uzimaju i sa mrtvih i sa živih donora, pa se za ovaj medicinski biznis godinama postavljalo pitanje etičnosti.

Ali, tamo gdje kapitalisti osjete velike pare i mogućnost fanstastične zarade uz malo ulaganja, medijskih obmana i sitne korupcije ljekara i državnika, teško ih je zaustaviti. Za vlastelu su životi običnih ljudi kao životi pasa . Možete ih držati u stanu da vam se umiljavaju, koristiti ih za lov i rad u fabrikama, ili ih baciti šinterima. Tako su i mnogi ljudi postali biološki otpad koji su uhvatili “šinteri” zaduženi za lov na ljudske organe. O tome koliko su zastrašujuće razmjere ovog lova, vjerovatno nikada niste ni razmišljali, dok niste čuli da se i na Kosovu pojavila ekipa za kradju ljudskih organa. A profit je kapitalistima najvažniji, bilo gdje da se može napraviti. Tako je i biznis sa transplantacijom organa posljednjih deset godina počeo ubrzano da se razvija širom svijeta.

Samo u SAD je  od 2005. do 2012 svake godine izvršeno oko 28 000 transplantacija.  Godišnje se računa da je ovaj biznis težak oko 5,4 milijarde dolara. Sada ukupno 117 000 ljudi čeka na neku transplantaciju samo u SAD.

Ono što je najprljavije u ovom biznisu, a što ni jedna bolnica ne želi da prizna, je da su mnogi organi ili tkiva za ovu profitabilnu bolničku uslugu, ubačeni čistim kriminalnim švercerskim kanalima i pokupljeni od sirotinje i zatvorenika u Aziji i Africi, Istočnoj Evropi.

 

Tako je u Ukrajni  febuara 2012. policija otkrila u jednom zapuštenom kombiju veliku količinu ljudskih kostiju i raznih tkiva koja su bila spakovana u priručnim frižiderima. U “robu” su bile udjenute  koverte sa keš novcem i rezultatima autopsija napisanim na engleskom jeziku.
Zaplenjena dokumenta otkrila su da se radilo o tkivima mrtvih Ukrajinaca koja su bila pripremljena  za jednu fabriku u Njemačkoj koja se bavila reciklažom bio-produkata. Ta fabrika je bila dio lanca američke medicinske kompanije RTI Biologics sa sedištem na Floridi.
Kompanija RTI Biologics humane ostatke pretvara u razne medicinske implante koji s e danas širom svijeta na mnogim klinikama rutinski ugrađuju, kao zubi, dijelovi ligamenata, hrskavica, rožnjače, kosa…
U SAD (kao i u većini drugih zemalja) nezakonito  je kupovati i prodavati humana tkiva, pa čak ni ljudsku kosu. Ipak, dozvoljeno je platiti za uslugu koja pokriva troškove traženja, skladištenja i procesiranja humanog tkiva za ove rutinske implantacije.
RTI je tako prošle godine imala 11,6 miliona dolara bruto profita, na ukupnu zaradu od 169 miliona. Ova usluga u prikupljanju i dilovanju ljudskih organa stvorila je nove trgovačke mešetare tzv. brokere organa. Dakle, po zakonu ne možete sami prodati svoj bubreg bolnici, ali ga možete krišom ponuditi brokeru organa (treba samo da ga nadjete ili da on nadje vas) i broker organa će sve dalje organizovati. I bolnica će od njega taj bubreg otkupiti i transplantirati ga i to sve naplatiti nekome ko ima para ili kome je novac sakupljen preko  neke “humanitarne” akcije.
Tako je policija u Ukrajni nabasala na dio velike medjunarodne mreže brokera organa koja je obuhvatala niz mrtvačnica. Sve su bile  u blizini pristaništa na Crnom Moru. Tu su sa leševa koji su određeni, na primjer za spaljivanje, ili na kojima je vršena obdukcija, skidana tkiva. Naravno, svi koji legalno rade u ovom biznisa, tvrde da se to ne radi već je sve veoma sigurno i odgovorno uz znanje i saglasnot porodica i sl. Kompanija RTI zvanično tvrdi da s e prema donorima tkiva ophode sa dužnim poštovanjem i da se dijelovi tijela koriste samo kako bi s e nekom  “pomoglo”. Riječ “pomoć” je uvijek prisutna u medijima i tzv “humaniratnim” akcijama prikupljanja novca, dok s e zarada brokera i profit bolnica koje obavljaju tranplantaciju ne pominje. Sama cijena transplantacije po stavkama se ne objavljuje. Jednostavno, sve je tu jako skupo. Za razliku od mesara, hirurg siječe za mnogo veće pare.

Najorganizovanija svjetska mreža brokera i dilera organa i tkiva nalazi se danas u Izraelu. Ovo tvrdi
Nensi Šefer Hjuz,  profesor antropologije na univerzitetu u Berkliju, u Kaliforniji. Još od 1996. ona se aktivno uključila  u praćenje krujumčarenja ljudskih organa za potrebe transplantacija. Pored brokera i dilera u mreži su i mnogi ljekari , kao i neprofitne organizacije (“humanitarne”) koji čitavu djelatnost objedinjuju. U sistem su uključemi kao logistika i brojni korumpirani novinari i ljekari i ministri sa ciljem da transplantaciju i doniranje organa promovišu.
“Izrael je na vrhu”, tvrdi Nensi Šefer Hjuz. “On ima pipke koji dosežu širom svijeta. Imaju piramidalni sistem za rad koji je zadivljujući… svuda imaju brokere organa i bankovne račune; imaju osobe za vrbovanje koji nalaze translatore, imaju turističke agente koji im sredjuju vize…”

Organe ova izraelska mreža najviše prikuplja, po izvještaju dr. Šefer Hjuz,  u Brazilu, Argentini, Kubi, Moldaviji, Izraelu, Tusrkoj, Indiji, Južnoj Africi i SAD. Tamo gdje cvijeta siromaštvo i korupcija.

Da bolnice mnogo više cjene novac od ljudskih života potvrdjuju i neke od afera o kojima su mediji obavjestili javnost. Tako je najveća privatna južnoafrička  bolnica St. Augustus u Durbanu priznala da je primila 342.000 funti od jedne švercerske grupe  koja je pokrala bubrege od petoro djece. Ova bolnica je jedna u lancu bolnica Netcare, koje posluju i u Britaniji. Pomenuta grupa je učestvovala u organizovanom vrbovanju sirotih Brazilaca i Rumuna koji su bili spremni da im prodaju svoje bubrege od 3000 do 6000 dolara, a koji su onda tranplantirani bogatim Izraelcima u pomenutoj bolnici u Durbanu. Koliko je cijena u ovom brokerskom poslu sa organima fleksibilna vidi se jer je ista grupa od donora iz Izraela otkupljivala bubrege po cijeni od 20 000 dolara, dok su rumunski i brazilski cjenjeni manje.

Šefer Hjuz je takođe otkrila da je prikupljanje tkiva- kože, kostiju…ali  i organa vodio mnogo godina izraelski L. Grinberg Nacionalni Institut forenzičke Medicine (L. Greenberg National Institute of Forensic Medicine), poznat i kao  Abu Kabir Institute, kada je na njegovom čelu bio bivši direktor  dr Jehuda Hisa.
Organi su često uzimani sa mrtvih (ubijenih?) Palestinaca čija tijela su dovožena  na autopsiju u Abu Kabir forenzički institut i tu su im skidani organi i tkiva o čemu je 2009. pisao i švedski tabloid “Aftonbladet”.

Dr Tomas Diflo je bio direktor programa transplantacije bubrega pri “New York University Medical Center” , kada su sve više počeli da mu se javljaju pacijenti kojima je transplantiran bubreg i koji su prošli ili kroz lošu operaciju ili nestručan postoperativni tertman. Bili su to uglavnom Amerikanci kineskog porjekla i to mlađe žene. Tako je dr Diflo razotkrio da su svi oni dobili bubreg u Kini i to po cijeni od 10 000 dolara za tranplantaciju.
Dr Diflo je tako saznao da u Kini postoji već godnama uhodan sistem prikupljanja organa od ogromnog broja osuđenika na smrt. Kinezi koji su živjeli u SAD su im bili odlične mušterije.
Operacije su, međutim, vršene dosta nestručno, ilegalno, i to je bio  razlog zašto je dr Diflo sa ovim svojim saznanjem izašao u javnost.
Iako je kineska ambasada o svemu ćutala, baš kao i američka vlada, FBI je pokušao da uđe u trag ovoj brokerskoj kineskoj mreži. Tako je FBI svojevremeno otpočeo saradnju sa jednom privatnom kineskom fondacijom u SAD koja istraživala zločine “crvene vlasti” u jednom od četiri najveća komunistička gulaga u kojima su zatvarani protivnici kineske revolucije i tjerani na prinudni rad. Bio je to zatvor Laogai kroz koji je prošlo nekih 50 miliona Kineza. Ovaj prinudni rad je donosio novac  za brzo rastuću ekonomiju zemlje. Kažnjavanje se tako nije završavalo samo smrću, obično metkom u čelo,već su  porodice ubijenog  morale i da plate za taj potrošeni metak.

U Kini se i danas ljudi osudjuju na smrt i za lakša krivična djela: za nenasilne pobune ili štrajkove, za uzimanje mita, kradju kreditnih kartica, izbjegavanje plaćanja poreza, kradju robe iz kamiona ili kradju voća i povrća. Mnogi politički neistomišljenici su osudjeni na smrt i pogubljeni. Broj ovakvih pogubljenja  je u Kini ogroman.
U Kini je samo 1996 u jednoj akciji “protiv organizovanog kriminala” (koju vlada  organizuje s vremena na vrijeme) pogubljeno čak 4000 zatvorenika. Po izvještaju Amnesty International, 1999-te broj pogubljenih je bio 1263.

Laogai je tako vremenom postao prava kompanija za egzekucije i upravo je on bio zatvor iz koga su najviše stizali organi za transplantaciju. Američki Laogai Research Foundation je vodio izvjesni Hari Vu.

Ni bolnicama “nije lako”, jer moraju medjusobno da se bore da dobiju podršku vlade SAD za ovaj unosan biznis pošto je kongres SAD formirao fondaciju kao mrežu za raspodjelu organa (United Network for Organ Sharing ) koja pomaže da bolnice koje imaju hitne slučajeve za transplantaciju mogu da dobiju različite vrste pomoći uključijući i prioritet u dobijanju organa, kao i neku vrstu finansijskog osiguranja u ovom biznisu. Da bi se kvalifikovale za ovaj program bolnice moraju da imaju i odredjenu kvotu “hitnih pacijenata”.
Tako su neke od njih pribjegle raznim biznis trikovima, o čemu je izvjestio i Rojters.
Naime, dvije univerzitetske bolnice u Čikagu (Northwestern Memorial Hospital),  platile su kaznu od 115 000 i 23 000 dolara, a University of Illinois Hospital je tužena za čak 3 miliona dolara, kada je otkrivenmo da su lažno dijagnosticirali pacijente da bi stekle pravo učešća u pomenutom programu.

One su pojedine pacijente predstavljale kao hitne slučajeve i držali ih na intenzivnoj njezi bez potrebe samo da bi izgledali bolesniji. Radilo se o kandidatima za tranplantaciju jetre. Kada je u pitanju jetra donora je manje nego što treba, pa blizu 20 000 Amerikanaca sada čeka operaciju, a oko 5000 se obavi svake godine.

Vise o Zavjeram na Forumu

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.