I ja sam obožavatelj Deepaka Chopre poput milijuna ljudi diljem svijeta. Ali ja nisam postao njegov obožavatelj čitajući njegove knjige, slušajući njegova predavanja ili vidjevši ga u Ophrinoj emisiji – nego upoznavši ga osobno. Moje poštovanje prema njemu se razvijalo u posljednjih nekoliko godina zbog njegove čiste kreativne sposobnosti i naizgled neograničene energije. Pomalo sam zatečen nevjerovatnim tempom kojim živi i njegovim svjetskim putovanja tijekom kojih izdaje uspješnicu za uspješnicom, drži predavanja, vodi radionice, odmarališta, snima filmove, koordinira konferencije, i poput božanstava iz indijske mitologije drži pod kontrolom više projekata od onoga što može pojmiti većina smrtnika u jednom trenutku. Ukoliko ćete priliku upoznati ga, shvatit ćete da je uvijek živahan, pun strasti, entuzijazma i dobrih namjera.

Moram priznati da nisam uvijek vidio Deepaka u takvom svjetlu. Naprotiv, moj prvobitni – i pogrešni – utisak o njegovoj javnoj ličnosti (nadam se da će mi oprostiti što to govorim) bio je da je on osrednji prodavač čija je ambicija uvelike premašila njegovu duhovnost. Prije deset godina čak smo i vodili kraći uvredljivi intervju za WIE pod naslovom “Čovjek sa zlatnim jezikom”. No, nakon što sam imao priliku upoznati ga bolje u proteklih nekoliko godina i čak održati i neka predavanja s njim, spoznao sam kako sam pogriješio u njegovoj procjeni. Stoga je i zamisao za ovaj intervju potekla djelomično iz moje želje da popravim pogrešku u procjeni, a djelomično jer sam se nadao da ću imati priliku da oslikam onu njegovu stranu koju ljudi nikada ne vide.

Na sam dan intervjua Deepak je bio usred snimanja svoje tjedne trosatne emislije za Sirius Radio, pa me pozvao da mu budem gost prije nego što odemo na ručak, nakon kojega smo krenuli do Chopra centra u središtu Manhattana gdje smo održali intevju. Deepak mi je rekao da je prije dva dana doletio iz Bahreina gdje je sudjelovao na konferenciji. Na svom povratku zaustavio se u Bostonu gdje je održao svoj tradicionalni godišnji govor na Harvard Medical School. Sljedećeg dana, ponovno u New Yorku, obratio se punoj zastupničkoj kući Doma izaslanika u Ujedinjenim narodima. Dok smo šetali prenapučenim ulicama više puta su ga zaustavljali neznaci puni entuzijazma zahvaljujući mu na tome što ih je nadahnuo u promjeni načina života. Kao i uvijek on je ostao prijazan i primio sve zahvale u hodu.

Kao netko tko prije nije shvaćao Deepaka previše ozbiljno, počeo sam cijeniti to što je postao tako značajna ličnost u svijetu kao zagovornik potrebe za osvješćivanjem i društvenih promjena. Vrlo je strastven u svojim namjerama da promijeni zapadne materijalističke poglede na svijet ne samo u medicini, njegovom originalnom zanimanju već i da promijeni i materijalizam koji utječe na osnovne odnose u univerzumu u kojem živimo. Njegova čista sveprisutnost – bez obzira da li je to u emisiji Laryja Kinga, lokalnoj TV postaji ili na naslovnici Newssweeka – predstavlja rastuće prihvaćanje njegovog autoriteta kao glasnogovornika Istok-sreće-Zapad duhovnosti koja je u mogućnosti dati mišljenje na svaku temu pod suncem. Ne morate se u potpunosti slagati u mišljenju s Deepakom da bi cijenili i poštovali pozitivan značaj njegovog utjecaja na prevladavajuću kulturu diljem svijeta.

Dok smo sjedili u njegovom malenom uredu u Chopra centru želio sam saznati kako on to sve čini i kakav je u biti njegov unutarnji život. Iako ne mogu reći da sam dobio odgovore na sva moja pitanja mogu reći da je život koji živi Deepak Chopra uvijek bio mitskih proporcija.

Andrew Cohen: Tko su ljudi koji su najviše utjecali na vašu duhovnu revoluciju, i kakav efekt su oni imali na vas?

Deepak Chopra: Po redu važnosti: moja majka, moj otac, očeva majka, moja baka i kasnije J. Krishnamurti i Maharishi Mahesh Yogi.

Cohen: Možete li opisati utjecaj koji su imali na vas vaša majka, vaš otac, i baka?

Chopra: Baka je mojem bratu i meni pričala mitske priče. I objašnjavala ih. Iako je to bilo kada sam imao četiri ili pet godina, još uvijek ih se sjećam. Kasnije bi nam majka pjevala te iste vedske priče na sanskrtu. Bile su to snažne priče i govorila nam je da moramo biti poput tih bogova i boginja – budi poput Rame ili poput Lakshmi. Kada god bi se našli u nedoumici ona bi rekla: “Kako bi se Saraswati ili Lakshmi ili Rama ponašali u ovoj situaciji?”
Kada sam bio šest ili sedam godina moj je otac dobio stipendiju za obuku u naprednoj kardiologiji u Engleskoj. Nakon kratkog vremena moja majka mu se pridružila, tako da smo brat i ja ostali s bakom i djedom u Bombaju. Jedan dan je stigao telegram da je otac položio ispit na Royall College of Physicians. Priređeno je veliko slavlje. Moj je djed bio oduševljen što je njegov sin postao savjetnik kraljevskoj obitelji, pa je izvadio svoju pušku i pucao u zrak. Otišli smo u kino vidjeli film Ali Baba i četrdeset razbojnika. Te je noći nakon povratka iz kina moj djed umro.
Probudili su nas usred noći i odveli mene i brata susjedima. No unatoč tome mogli smo čuti plač iz naše kuće. Slijedećeg su ga dana kremirali. Vratili su se s urnom punom pepela, a moja je baka samo rekla: “Ovo je vaš djed.” Bilo mi je sedam godina i upao sam u veliku egzistencijalnu krizu. Mojem se bratu počela guliti koža s cijeloga tijela. Vodili su ga raznim doktorima ali nitko nije znao zašto se to događa dok na kraju jedan doktor nije rekao: “On se osjeća ranjivo i ovo je znak njegove ranjivosti. Bit će u redu ako se vrate njegovi roditelji.” Ubrzo nakon toga moji roditelji su se vratili – u to vrijeme trebalo je tri tjedna brodom – i doslovno tjedan dana nakon povratka naših roditelja moj je brat ozdravio. Kad se sada osvrnem na to, mislim da je to bio moj prvi uvid u vezu između onoga što mi nazivamo biologija i onoga što se događa u podsvijesti.
Moj otaj je bio u potpunosti po zapadnom modelu školovan kardiolog. Bio je poznat i cijenjen i bio je usmjeren u model medicine koja se zasniva samo na promatranju tjelesnih promjena. No u svojim kasnijim godinama iznenada je postao jako duhovan. On je bio moj uzor – nikada ga nisam vidio ljutog ili loše volje. Po povratku s posla govorio bi mojoj majci o svim svojim pacijentima pa bi zajedno molili za njih. Bio je vrlo uspješan, ali subotom i nedjeljom nije naplaćivao preglede. Živjeli smo u malom gradu, Jamlpuru, i pacijenti su dolazili iz cijele zemlje da ga vide, a on im nije naplaćivao preglede. Moja je majka čak i kuhala za njih i kada bi odlazili otac bi im kupio kartu za autobus ili vlak ukoliko nisu imali novaca. To je bio nevjerojatno. Kada sam imao otprilike deset godina napustili smo to mjesto budući da je moj otac bio vojni liječnik. Dobio je premještaj u Shilond na Himalayama. Deset tisuća ljudi došlo je na željezničku stanicu da ga isprati!

Cohen: To je uistinu nevjerojatno.

Chopra: Voljeli su ga. I onda kada smo napustili sljedeće mjesto, tri godine kasnije, dogodilo se isto: deset tisuća ljudi došlo ga je ispratiti. No on to nije uzimao jako ozbiljno. Jednostavno je rekao: “To je moja joga.”

Cohen: Zvuči kao da je jako duhovan čovjek. No zar niste rekli da je bio materijalist?

Chopra: Bio je jako veliki materijalist u početku.

Cohen: Pretpostavljam da je njegova nesebično suosjećanje bilo inspirirano ljubavlju prema čovječanstvu, a ne neophodno prema ljubavi u Boga u tradicionalnom smislu?

Chopra: Da, nije se radilo o ljubavi prema Bogu u tradicionalnom smislu već o ljubavi prema čovječanstvu. Volio je pričati o karma jogi. Često je citirao Bhagavad Gitu. Živio je prekrasan život. Živio je do osamdeset pete ili šeste i primao je pacijente do posljednjeg dana. Umro je slučajno na dan kada je Bush došao u Bijelu kuću u prvom mandatu. Gledao je vijesti na CNN u Indiji i rekao je mojoj majci: “Mislim da je ovo loš znak. Odlazim.” Doslovno. I onda je rekao: “Pozdravi djecu”, zatvorio je oči i otišao. No do dana svoje smrti je radio, primao pacijente, podučavao studente medicine. Prema kraju svojega života podučavao je na Vedanta Society u Indiji o zdravlju i boljitku s holističkog gledišta. Postao je vrlo duhovan.

Cohen: To je stvarno uzor. Zvuči kao da je vaš otac bio sveti čovjek.

Chopra: Bio je. U stvari, često sam znao pitati majku: “Da li je on uvijek ovakav?” jer je bio takav i s nama. Igrali bi kriket i on bi primijetio da nam je palica istrošena i ako je upravo došao s posla otišao bi u trgovinu i kupio novu te ju ostavio ispred naših vrata. Uvijek je primjećivao takve stvari. Dakle, pitao bih majku: “Da li je on uvijek ovakav?” I ona bi uvijek rekla: “Tvoj otac je svetac.”

Cohen: Vaša baka je bila vrlo predana.

Chopra: Bila je vrlo predana, religiozna u tradicionalnom smislu. No to je na mene utjecalo samo putem osmoze. Moja majka je bila ista. Otac nije bio pretjerano religiozan – nije išao u hramove i molio. Molio je za svoje pacijente, ali nije pričao o Bogu. Išli smo na rituale i ceremonije s majkom i bakom.

Cohen: Niste odgajani kao religiozna osoba?

Chopra: Ne, religija nije bila nešto o čemu smo razgovarali. Znate, pohađao sam irsku katoličku misionarsku školi. Razlog zašto smo pohađali irsku katoličku školu, čak i kada smo putovali, leži u tome što su to bile najbolje škole. No bila je strogo katolička pa sam pohađao sate katekizma. Znao sam cijeli novi zavjet i četiri evanđelja. Mogao sam ih odrecitirati i bio sam u potpunosti predan katolicizmu u školi. Kada sam imao dvanaest godina neki od mojih prijatelja iz škole su krenuli u sjemenište da bi postali svećenici. To mi se činilo vrlo primamljivim. Po povratku iz škole govorio bih o tome, a moji bi roditelji rekli: “Nismo te poslali u tu školu da bi te kršćani preobratili, poslali smo te tamo da dobiješ dobru izobrazbu.”
Imali smo prijatelje muslimane. U stvari, moj najbolji prijatelj je bio musliman; njegov otac je bio princ iz Afganistana. Nakon revolucije u Afganistanu kraljevska obitelj je živjela u Indiji, a mladi princ je bio moj najbolji prijatelj. Imao sam i prijatelje Sikhe, Hinduse. Čak smo imali i nekoliko prijatelja Židova. Religija je u mojoj glavi značila slavlja. Uvijek je bila povezana sa slavljima i proslavama. Nije značila Bog. Značila je odlazak u kuću mog najboljeg prijatelja na ukusne delicije s afganistanskog buffeta.

Cohen: U svojoj prvoj autobiografskoj knjizi “Povratak rishija” pišete da je vaša dadilja imala mladića koji je bio atesit i komunist. Pišete da je on bio vrlo siguran u ateizam i da je to imalo snažan utjecaj na vas u mladalačkoj dobi.

Chopra: Da, “Stric”. Bio je samopouzdan. Bio je Angloindijac i dolazio je iz potpuno drukčije okoline. Bio je zavedeni komunist i ateist. Običavao je slikati lijepe slike i pušio je cigarete, a navečer bi popio čašu viskija i bez prestanka govorio zašto nema Boga. Očarao nas je.

Cohen: Opisujete događaj kada vam je rekao da ne vjeruje u Boga i vi ste priznali da “je njegova logika djelovala privlačno” i da ste se osjećali “čudno slobodni”.

Chopra: Da, jer je moje poimanje Boga proizlazilo iz djetinjstva u katoličkoj školi.

Cohen: Mitski Bog.

Chopra: Bog koji kažnjava, nagrađuje, osuđuje, promatra svaki pokret. Da, to je bilo olakšanje.

Cohen: Znači, nakon tog ste razgovora postali manje naklonjeni religiji nego što ste bili do tada?

Chopra: Da. Po završetku škole nisam više uopće bio naklonjen religiji. Razgovarao bih ponekad s prijateljima koji su otišli u sjemenište, na moj stav je utjecalo i ono što čujete o katoličkoj crkvi – skandali, pedofilija, itd. – to sam tada čuo i bio zgrožen. Nisam želio imati ništa s Bogom ili religijom ili nečim sličnim. Želio sam biti novinar, pisac. Kada sam završio srednju školu što je bilo ranije nego je uobičajeno s četrnaest ili petnaest godina, moj je otac želio da postanem liječnik, ali ja sam želio biti pisac. Otišao sam na koledž s petnaest ili šesnaest da bih studirao englesku književnost.

Cohen: Bili ste mladi za studij.

Chopra: Da, ali smo rano sazreli. I moj brat i ja smo bili “pogurani”. Bili smo akademski jako dobri, a to se jednostavno očekivalo u našoj obitelji.
Kada sam se upisao na koledž, upisao sam se s idejom da studiram englesku književnost. Ali na moj šesnaesti rođendan otac mi je poklonio neke knjige. Bile su to Of Human Bondage and The Razor's Edge Williama Somerseta Maughama i još neke – Arrowsmith Sinclair Lewisa i Magnificent Obsession Loyda C. Douglasa. Knjiga Of Human Bondage bila je o mladom doktoru koji doživi ljudsku patnju i iskupljuje se tako da postaje istinski suosjećajan liječnik. Knjiga Magnificent Obsession govori o neurokirurgu koji slučajno ubije osobu u automobilskoj nezgodi te postane opsjednut pomaganjem ljudima, anonimno. Arrowsmit je bila o doktoru ili iscjelitelju. The Razor's Edge je naravno bio klasik i već je na prvoj stranici pisalo: “Put ka prosvjetljenju nije lak. On je poput hoda po oštrici noža.” Nisam znao što to znači ali me je priča zaokupila.
Tada sam počeo osjećati unutarnju borbu. Studirao sam englesku književnost, ali sada sam htio postati liječnik. Problem je bio u tome što nisam učio biologiju u srednjoj školi. Stoga sam otišao ocu.

Cohen: Očigledno, to što vam je poklonio te knjige je bio njegov način da vas uvjeri.

Chopra: Da, u potpunosti. On je bio jako dobar u tome. Dakle, došao sam k njemu i rekao: “Predomislio sam se. Želim biti liječnik.”

Cohen: Mora da je bio jako sretan.

Chopra: Bio je sretan, no tada je rekao: “Nisi učio biologiju.” Rekao sam: “Želim je sada učiti.” Pronašao mi je privatnog učitelja i ja sam tijekom cijelog studija engleske književnosti svaki dan učio i biologiju s privatnim učiteljem. Na kraju studija prošao sam svoj ispit iz engleske književnosti. Mogli ste se pojaviti na prijemnom na medicinu bez prijašnjeg pohađanja tečaja, i ja sam to učinio i prošao. I onda sam se prijavio u najbolju školu medicine u Indiji koja je primala samo trideset i pet učenika od pet tisuća koji su se prijavili. Sve se zasnivalo na prijamnom ispitu – bez preporuka, samo ispit. I tako sam se upisao u školu medicine. Sada sam stvarno želio biti liječnik po svaku cijenu.

Cohen: Naporno ste učili?

Chopra: Jako naporno. Škola se zvala The All Indian Institue of Medical Science. Bio sam natjecateljski raspoložen: bila je to američka škola. Osnovao ju je Rockefeller koji ju je i djelomično financirao.

Cohen: Koliko ste tada imali godina?

Chopra: Kada sam se upisao u medicinsku školu imao sam sedamnaest i pol. Proveo sam pet godina u medicinskoj školi, od 1964. do 1969.

Cohen: Da li ste bili jako inspirirani?

Chopra: Bio sam inspiriran, ali sam do tada stekao zanimljive navike: pušenje, piće – ponekad i puno pića. Iskušali smo LSD, itd.

Cohen: To je bilo vrijeme LSD-a?

Chopra: Imali smo puno studenata iz Amerike, hippija u našoj školi, čak su i neki profesori bili hippiji. Roditelji su mi davali nešto novca, ali to nije bilo dovoljno da podrži moj način života, pa sam učestvovao u debatama kao profesionalni govornik. Jednostavno bi se pojavio na debati, najavili bi temu i ja bih govorio o njoj.

Cohen: O bilo kojoj temi?

Chopra: Da, o bilo kojoj, bilo je i smiješnih tema… “O mišljenju u kući, o Christoferu Columbu…”

Cohen: To je bilo nešto poput elitnog intelektualnog kružoka?

Chopra: U potpunosti. Dogodilo se to da sam počeo pobjeđivati u debatama, a suci u tim debatama su bili poznate osobe s Indijskog radija. Kada sam počeo pobjeđivati na tim debatama, pozvali su me i rekli: “Trebao bi nam netko tko će umjesto nas čitati noćne vijesti na sveindijskom radiju All India Radio”. Oni bi otišli u 23 sata, a All India Radio je emitirao vijesti svaki sat tijekom noći. I tako sam čitao vijesti od 23 sata do 7 ujutro. Imao sam obožavatelje diljem istočne Afrike i Mozambiqua. Bilo mi je osamnaest godina.
Sviđao mi se taj način života. Bio sam jedan od rijetkih koji si je mogao priuštiti Lambretta skuter. Vozio sam skuter, čitao vijesti i dobro se provodio. Duhovnost me nije uopće zanimala tijekom mog boravka u medicinskoj školi.

Cohen: Kada ste učili, ako ste noći provodili na radiju?

Chopra: Jednostavno sam znao kako to činiti. Mogao sam učiti i biti na radiju. Bio sam radoholičar. Još uvijek sam, na više načina, ali sada zato što više nemam one toksične navike koje sam tada imao.

Cohen: Kada ste spavali?

Chopra: Imao sam naviku spavati dva do tri sata. Čak i nakon što sam došao u Sjedinjene Američke Države, uvjeti u kojima rade specijalizanti i stažisti su bili grozni. Upravo je završio rat u Vijetnamu i nije bilo liječnika. Tako sam se naviknuo spavati dva do tri sata.
Tijekom stažiranja, tako sam si organizirao rad da sam mogao trenirati u nekoliko različitih bolnica. No nismo bili plaćeni. Imali smo osnovnu stipendiju, a sve dodatno što bi radili za vlastitu obuku bilo je na naš trošak.
Imao sam veliku viziju postati neuroendokrinolog i dobiti Nobelovu nagradu za svoj rad. Zato sam se nastavio školovati na tim mjestima bez obzira na plaću, samo da bi radio kao naučnik kod nekoga poznatog. No moja stipendija je bila samo 202 dolara, a najamnina za stan 102 dolara. Do tada sam se već oženio i imao jedno dijete. Nemoguće je živjeti s 82 dolara. Pa sam počeo raditi tijekom dana. Postojala je mala bolnica nadomak Bostona u kojoj sam radio noću u hitnoj službi kao liječnik. Naviknuo sam raditi dvadeset i četiri sata- a između i nešto odspavati!

Cohen: To je veličanstveno.

Chopra: No, želim vam ispričati nešto o jednom događaju koji je za mene bio vrlo važan. Zanimala me neuroendokrinologija jer se cijelo polje zasnivalo na “molekulama emocija”. Tada nisam znao da ću se kasnije zanimati za duhovnost. Bio sam opčinjen idejom da postoje molekule koje predstavljaju emocije. I tako sam dobio teško osvojivu stipendiju kod predsjednika Endokrinološkog društva. Bio je vrlo ambiciozan, a organizacija je objavljivala na stotine radova s tog područja. Bio je na putu da ga odlikuju Nobelovom nagradom za medicinu i psihologiju, a to je za mene bilo nešto najbolje što mi se moglo dogoditi.
No ubrzo nakon što sam počeo raditi, shvatio sam da ti momci nisu bili za znanost u pravom smislu te riječi. Oni su se nadmetali tko može brže objaviti članak. Sjedili smo svako jutro i on bi listao sve časopise da bi vidio tko je objavio članak u našem području. Svaki puta kada bi netko objavio članak u našem području istraživanja, profesor, kojega sam ja idealizirao, bacao bi magazine po prostoriji i imao napade bijesa. I tako sam nakon mjesec ili dva bio prilično obeshrabren. Došao sam ovamo da bih učestvovao u istraživanju tog fantastičnog novog polja u timu koji će jednoga dana dobiti Nobelovu nagradu, no tada sam spoznao da je to sve bila predstava jednoga čovjeka.
Nakon šest tjedana mog rada, profesor me je napao pred cijelim istraživačkim timom zato što se nisam sjetio kolika je točna količina joda koja se davala štakorima a bila je navedena u članku iz 1959. “Ja sam zgrožen”, vikao je. “Do sada bi već morao imati taj podatak u glavi!”
Impulzivno sam zgrabio torbu i bacio ju na njegovu glavu i rekao: “Sada ju vi imate “u” svojoj glavi, ja sam završio. Odlazim.” Pogledao me je zaprepašteno i rekao “Da li znaš što činiš?” Odgovorio sam: “Ostavljam kretena. Rekao je “Znaš li ti da sam ja najvažniji endokrinolog u zemlji i da ljudi iz cijelog svijeta žele raditi za mene?” Odgovorio sam “Ja ne želim raditi za tebe.” I otišao sam. Slijedio me na parkiralište, vičući za mnom: “Uništio si svoju karijeru. Završio si. Ti si prošlost.” Sjeo sam u svoj staru Volkswagen bubu i odvezao se. Nisam otišao kući. Otišao sam u bar i napio se.
Moja supruga je bilo trudna s drugim djetetom i bila je u strahu. Sljedeći dan nisam imao ni plaću, ni posao, ni stipendiju i nitko iz akademskog svijeta nije želio razgovarati sa mnom. Tada sam se zaposlio u hitnoj pomoći i sreo nekoga tko mi je rekao: “Znaš Deepak, trebao bi naučiti meditirati.” I tako sam počeo. Da nisam ostavio toga profesora, još uvijek bih bio u nekom laboratoriju stavljajući jod u štitne žlijezde štakora i nadao se Nobelovoj nagradi.

Cohen: Rekli ste da su vaš najveći duhovni uzori bili J. Krishnamurti i Maharishi Mahesh Yogi. Da li ste se zainteresirali za Krishnamurtija prije ili nakon što ste počeli meditirati?

Chopra: Krishnamurti me zainteresirao prije nego što sam počeo meditirati. Nisam imao posla; nisam imao stipendiju. Prolazio sam kroz cijelu tu krizu preispitujući što sam radio u laboratoriju. Tako da sam puno čitao, budući da nisam imao što drugo raditi. Radio sam na hitnoj samo jednu smjenu, a za mene je rad u osam satnoj smjeni ništa!

Cohen: I tada ste preispitivali svoje postupke budući da vas je razočarao taj veliki liječnik koji vam je bio uzor i kojem ste se divili, a na kraju se pokazao samo kao osoba puna ambicije i željna slave?

Chopra: Da. Vidio sam čistu ambiciju i uvidio sam da akademska medicina ne brine za bolesnike. Tako da sam bio potpuno bez iluzija.

Cohen: Je li vas to potaklo da počnete istraživati duhovnost?

Chopra: Istraživati i čitati. U to vrijeme sam uglavnom čitao djela Krishnamurtija. 8. siječnja 1977. imao je predavanje u New Yorku u Madison Square Gardenu, u Felt Forumu.

Cohen: I ja sam možda bio tamo! Vidio sam Krishnamurtija u Felt Forumu na Madison Square Gardenu nekako u to vrijeme – krajem sedamdesetih.

Chopra: Sjećam se da je dotrčao uz stepenice, ljudi su pljeskali. Pogledao je u publiku i rekao: “Zašto plješćete? Ukoliko želite zabavu idite na Brodway.” Bio je jako oštar. Ali mene je opčinio. Tako da sam krenuo na njegova predavanja i čitao još više. Nisam ga u potpunosti razumio. Po javio se tihi glasić u meni koji mi je govorio: “On govori istinu; ali je ne zna objasniti. Ti to moraš učiniti jedan dan.” Glas je govorio: “On govori istinu. Ali je ne prenosi dovoljno dobro. To je tvoj posao.”

Cohen: Možete li opisati vaše prvo duhovno iskustvo?

Chopra: Ukratko rečeno, duhovna sam iskustva imao cijeli život. Kao dijete imao sam iskustva igrajući se. Igrao sam se kazališta, Shakespearea i sada razumijem da je tijekom predstave u kojoj sam glumio Julia Caesara, moje tijelo ležalo, a ja sam ga promatrao izvana, tijekom same predstave. Ukratko, duhovna sam iskustva imao cijeli svoj život.

Cohen: Izvantjelesno iskustvo?

Chopra: Da, u potpunosti. Probao sam LSD dva puta tijekom školovanja. Jedno od iskustava je bilo sa skupinom američkih studenata medicine – hipija. Svi smo uzeli LSD i bili smo u vlaku putujući iz Delhija u Madras. Vidjeli smo plakat Majke Tereze i svi smo zaplakali. Cijeli put smo željeli biti s Majkom Terezom. Sve su to bila zanimljiva iskustva, no nikada ih nisam smatrao duhovnim iskustvima. Ali kada sam počeo meditirati, odjednom je kliknulo.

Cohen: Koji je bio stvarni razlog zbog kojega ste počeli meditirati?

Chopra: Mnogo sam čitao o meditaciji, čitao sam Muktandandin Play of Consciusness. Uvijek sam volio teorije o svijesti. Mogao sam ispričati sve od Ludwiga Wittgensteina preko Schopenhauera do Upanishada – do tada sam već sve pročitao. I jednostavno sam nastavio mahnito čitati. Onda sam počeo čitati Vedante i shvatio: “Oh, pa ja sam imao ta iskustva.” Tada sam konačno naučio transcendentalnu meditaciju (TM) i stvarno sam se probudio. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. U potpunosti sam izgubio želju za alkoholom, cigaretama, mesom itd. Bilo je transformirajuće u potpunosti. Kad sam kasnije imao priliku sresti Maharishija, odnosno biti na njegovom predavanju, odmah sam ju iskoristio i naučio TM. Bio sam poput novog obraćenika. Svima sam govorio da trebaju meditirati.

Cohen: U svojoj knjizi “Povratak Rishija” pišete da ste odmah nakon što ste počeli meditirati doživjeli tako duboko iskustvo sreće da je bilo skoro sramotno?

Chopra: Istina. Doživljavao sam sreću i lakoću, ne razmišljajući uopće o budućnosti.

Cohen: Kako se to može usporediti s vašim iskustvima prije toga?

Chopra: Bila je to ogromna razlika. Bio sam na pokretnoj traci – poput svakoga tko je specijalizant i ima stipendiju. Radiš naporno, igraš oštro, uvijek pokušavaš biti još bolji nego onaj drugi. Jednostavno je bilo tako kako je bilo – čak su i profesori igrali po istim pravilima.

Cohen: Dakle promjena se dogodila gotovo trenutno nakon što ste počeli meditirati?

Chopra: Da. Kontrast je bio trenutačan. Ali me je podsjetio na moja prijašnja duhovna iskustva.

Cohen: Možete li nam malo opisati što se događalo u vama?

Chopra: Počeo sam se osjećati lakim. Počeo sam se osjećati vedrim. Počeo sam osjećati sreću. Počeo sam osjećati oduševljenje. Počeo sam osjećati da volim sve, da svima želim pomoći. Isto tako sam osjećao da svi na svijetu trebaju početi meditirati! To je bilo trenutačno.

Cohen: Kada u knjizi opisujete svoj prvi susret s Maharishijem kažete da je sjedeći u njegovom prisustvu vaš um postao potpuno miran. Pišete: “Osjećao sam potpuno odsustvo samosvijesti. U biti nije mi palo na pamet da sam nosio teret moje samosvjesnosti do trenutka dok nije nestao.”

Chopra: Da, jer je tišina bila veoma duboka. Bila je kao što kažu, zaglušujuća. Iako sam ju osjetio i ranije, nije bila tako podržavajuća.
Taj prvi susret je za mene bio slučajan. Supruga i ja smo doletjeli iz Bostona u Washington da bi čuli njegov govor. Nakon predavanja, upravo kad sam izlazio iz toaleta, iznenada se pojavio iza ugla. Prišao nam je i rekao: “Dođite u moju sobu.” Slijedili smo ga, a nakon što je postavio nekoliko pitanja o meni, počeo je govoriti zašto bih se trebao baviti ajurvedom i govoriti o svijesti ljudi širom svijeta. Moja supruga nije bilo toliko pod njegovim utjecaja poput mene i mogao sam primijetiti iz njenog govora tijela da želi otići. Djecu smo ostavili u Bostonu s dadiljom i ona im se željela vratiti. U jednom trenutku Maharishi mi je rekao: “Trebao bi sve ostaviti i doći raditi sa mnom, ja ću te učiti o svijesti da bi ti mogao o tome govoriti cijelom svijetu.” Moja je supruga pogledala u njega i upitala ga sarkastično: “A tko će otplaćivati kredit za kuću? Odakle će doći novac?” Maharishi se nagnuo prema njoj i rekao: “Novac će doći s onog mjesta gdje se trenutno nalazi.” Nikada nisam čuo takvu izjavu. No ona je prešla preko toga i rekla: “Idemo kući.” I tako smo otišli.
Otišli smo na aerodrom i tamo sam slučajno sreo starog prijatelja iz Australije koji je sa mnom išao u medicinsku školu. Rekao mi je kako se zanima za meditaciju i dao mi knjigu. Bila je to Vasant Ladova Ayurveda: The Science of Self-Healing.

Cohen: Sada znam zašto se tako oduševljavate sinkronicitetom.

Chopra: Da, sinkronicitet! Pročitao sam knjigu tijekom leta od Washingtona do Bostona. Kada smo stigli u Boston rekao sam ženi: “Rita, idi kući i pobrini se za djecu, ja idem nazad.” Pitala me: “Jesi li ti lud?” “Da, lud sam” odgovorio sam. I tako sam uhvatio sljedeći let za Washington. Maharishi je već bio zauzet drugim ljudima i rekli su mi da trenutno ne ugovara nove sastanke. Rekao sam: “Recite mu da sam ispred njegove sobe i da ne odlazim dok me ne primi.” Čekao sam tri dana. Kada sam konačno ušao rekao sam mu: “U redu. Spreman sam. Pokaži mi što da radim.” Od tog trenutka uzeo me pod svoje. Počeo sam često putovati u Indiju da bih bio s njim. Uskoro sam pola svoga vremena koje sam bio u Indiji provodio s ajurvedskim liječnicima i sjedeći u blizini Maharishija kada su oni razgovarali o Vedantama. On bi me slao da držim predavanja na raznim mjestima.

Cohen: Da li je to bilo onda kada ste se odlučili biti učenik i posvetiti svoj život izučavanju svijesti i ajurvede?

Chopra: Da. Tada sam provodio sve svoje vrijeme s Maharishijem. Do tada sam napisao malu knjižicu pod imenom Stvaranje zdravlja: kako probuditi inteligenciju tijela no nije bila prihvaćena niti od jednog nakladnika. Pa sam je otisnuo sam u petsto primjeraka. Nekoliko mojih prijatelja u Cambridgeu raznosilo je moju knjigu na biciklima, nagovorili smo direktora Harvard Copa da ju izloži na tri dana u izlogu knjižare. Jedna od agentica ju je primijetila i odmah me je nazvala i rekla mi: “Ovo morate objaviti”. “Pokušao sam i nije išlo”, odgovorio sam joj. Rekla je: “Naći ću vam nakladnika.” I našla ga je, dobio sam 5000 dolara predujma. Knjigu je objavio Houghton Mifflin. Bila je to jednostavna knjiga s puno primjera iz moje prakse gdje se na mojim pacijentima vidi tijelo-duh efekt; ne vjerujem da je u to vrijeme bilo knjiga na tržištu koje su govorile: vaš duh može stvoriti razliku između zdravlja i bolesti. Tako je ta knjiga postala uspješnica.
Sljedeće čega se sjećam bilo je da sam održao predavanje s Maharishijem u Parizu i da su me nakon toga zvali ljudi poput Jacqueline Kennedy Onassis koja je bila u Doubledayu: “Želimo te za pisca.” Zvali su me ljudi poput Petra Guzzardia, urednika knjige Stephana Kinga A Brief History of Time: “Želimo te.” Neki od njih su čak i došli do mene kako bi me pridobili. Potpisao sam ugovor s nakladničkom kućom Bantam Books iz New Yorka koja je objavljivala takve vrste knjiga. I naravno da je svaka knjiga bila još uspješnija od prethodne. Iznenada je sve postalo veliko. Bilo je potpuno neočekivano.

Cohen: To je bilo u ranim osamdesetima?

Chopra: Da. Bilo je to 1984. Slijedeća knjiga koju sam napisao bila je Return of the Rishi (Povratak Rišija), koju nitko osim New York Timesa nije primijetio. Oni su napisali dobar osvrt na knjigu. No, tada je treća knjiga Quantum Healing (Kvantno liječenje), postigla veliki uspjeh. Bila je na naslovnicama mnogih časopisa. I tada je došao nastup u Ophrinoj emisiji 1992. Nakon nastupa u njenoj emisiji u roku od dvadeset i četiri sata prodano je 130 000 knjiga. U prvom tjednu nakon tog gostovanja prodano je 800 000 knjiga, a mjesec dana poslije prodan je 1 milijun knjiga. Jednostavno, prodaja se nije zaustavljala. U to vrijeme sve sam zasluge pripisivao Maharishiju jer je on rekao: “Novac će doći s onog mjesta gdje se trenutno nalazi.” Rekao sam ženi: “Sjećaš se što je Maharishi rekao?” I tako sam mu pripisao sve zasluge.

Cohen: Jesu li vaša podučavanja i predavanja u to vrijeme bili pod njegovom paskom?

Chopra: Da. Podučavao sam i držao predavanja pod njegovom paskom diljem svijeta – u Japanu, Rusiji, istočnoj Europi. Kada smo prvi puta otišli u Moskvu, držao sam predavanje o meditaciji pred tisuću ljudi. Sljedeći dan šesto njih je naučilo meditirati! Bilo je to nevjerojatno vrijeme. Ljudi su učili meditirati diljem svijeta. Bilo je predivno. Bilo je očaravajuće. Bilo je jednostavno. Ne postoji engleska riječ za to, bilo je satvično. Bilo je jako lijepo. I ubrzo sam postao Maharishijeva zamjena.

Cohen: Njegov predstavnik broj jedan?

Chopra: Predstavnik broj jedan. U to je vrijeme već prestao putovati.

Cohen: Zbog čega ste ga onda na kraju napustili i što se promijenilo u vama kao rezultat tog?

Chopra: Prije svega, on se razbolio u Indiji. Ne znamo što je bio uzrok njegove bolesti, postojala je glasina da je otrovan. Moj otac je bio u to vrijeme njegov liječnik i rekao je: “On neće preživjeti ukoliko ga ne stavimo na dijalizu.” U to vrijeme nije bilo dijalize u Indiji pa sam odletio u Englesku i prijavio ga u bolnicu. Ovo nije poznato javnosti, ali sada me više nije briga, ponekad se mora izreći istina. Prijavio sam ga pod lažnim imenom, muslimanskim, arapskim imenom. I onda su moj otac i dva liječnika došli s njim u Englesku. Imao je zatajenje srca i morali su mu staviti pacemaker, smatrao se mrtvim. Pokušavali smo kontaktirati nekoga od njegove rodbine, što je bilo jako teško budući da je on bio sanjasin (pustinjak) i postojala su mnoga duhovna pravila u Indiji o tome. I dok se to sve obavljalo on se odjednom počeo oporavljati. To je bilo neobjašnjivo. Prvo mu se vratila funkcija bubrega. Zatim je srce proradilo pa nije bio potreban pacemaker i na kraju je jednostavno sjeo u krevetu. Pitali smo ga: “Maharishi, što se dogodilo?” On je odgovorio “Mora da sam povrijedio rebra ili nešto tako.” Nije to uzimao za ozbiljno.
Počeo sam ga njegovati. Rita i ja smo se privremeno preselili u Englesku. Prvo smo ga smjestili u hotelu u Londonu i išli bi svaki dan s njim u šetnju Hyde Parkom. Ponekad bi sreli nekoga tko bi rekao: “To je onaj guru Beatlesa.” Moja bi žena rekla: “Ne, ne, to je moj svekar .” Kada se još više oporavio, preselili smo ga u mjesto pored Londona u prirodi. Bio je sve bolje. Tamo nije bilo nikoga osim nekolicine posluge. Rita je putovala između Bostona i Engleske. Ja sam ostao u Engleskoj s njim i mi bi provodili vrijeme razgovarajući po dvanaest i više sati dnevno o Vedantama i razvoju svijesti.

Cohen: Samo vi i on?

Chopra: Da, samo nas dvojica. Ja sam ga izazivao, postavljao sam pitanja. On se smijao i bio je jako sretan. I ja sam bio sretan. Dvanaest, četrnaest sati samo smo razgovarali o razvoju svijesti. On bi govorio u detalje o tome kako je svijest tiha i kako se onda pojavljuje prvi impuls, i o tome kako impulsi dolaze iz neočitovanog, i o tome što je granica između očitovanog i neočitovanog. Mogao je tako pričati satima – impuls svijesti lebdi na rubu očitovanog i neočitovanog. Vidio sam ekstremnu radost u njemu dok je to objašnjavao, a i sâm sam ju osjećao. Bio sam s njim i svijet je bio sjajan. To se nastavilo cijelu godinu, samo on i ja.
U to vrijeme dogodilo se nešto zanimljivo. Boravili smo u jugoistočnoj Engleskoj u pokrajini Devon. On je običavao spavati poslijepodne, a ja bi biciklom odlazio posjetiti lokalne povijesne ruševine. Počeo sam kupovati razglednice s legendama iz razdoblja kralja Artura i viteza Lancelota te druge sitnice s detaljima iz toga razdoblja o kojem nisam ništa znao i tada je meni iznenada izrasla cijela knjiga The Return of the Merlin (Povratak Merlina) koja je bila na top listi uspješnica New York Timesa. Knjiga je bila o razdoblju o kojemu ja ništa osobno nisam znao! Jednostavno je izašla iz mene u to vrijeme. Jednostavnim prikupljanjem tih razglednica, napisao sam knjigu.

Cohen: Dakle ta knjiga nije bila rezultat nikakvih istraživanja?

Chopra: Ničeg više od prikupljanja razglednica.

Cohen: To joj daje neku vrstu fantastičnosti i čudesnu dimenziju?

Chopra: Svakako. Tako sam osjećao. I onda se počelo događati mnogo stvari poput te – mnogo onoga što se naziva spoznaja – iznenadnih iskustava, poput iznenadnog razumijevanja onoga što je Maharishi govorio o Rig Vedi, jaki transformirajući pomak iznutra, viđenje svijeta potpuno drukčijim očima.
Godinu kasnije, preselili smo Maharishija iz Engleske u Vlodrop koji je nedaleko Amsterdama. I tada, budući da je on u potpunosti prestao putovati, ja sam postao putnik. Išao sam svugdje.
U to vrijeme sam počeo primjećivati kako mi ljudi počinju iskazivati poštovanje onako kako se to iskazuje guru-u u indijskoj tradiciji. Izašao bih iz aviona, a ljudi bi mi stavljali vijence s cvijećem oko vrata. Ponašali su se prema meni kao prema Maharishiju. Zbog toga mi nije bilo ugodno. Nisam mislio da sam tome dorastao. Mogu reći da me je oko devedeset pet posto ljudi u pokretu tretiralo na taj način. No tu je bilo i onih pet posto koji su bili jako ljuti. Ja sam se pridružio pokretu samo nekoliko godina prije, a oni su mu posvetili cijeli svoj život. Iznenada, ja sam bio očigledni nasljednik, princ kojega se odgaja da preuzme tron. Velika većina ljudi me je voljela, a kada kažem većina govorim o tri milijuna ljudi! A bilo je nekoliko ljudi u hijerarhiji pokreta koji su bili jako ljuti.
Još se nešto počelo događati. Počeo sam osjećati da nije bilo dovoljno tolerancije unutar strukture pokreta i moralo se ostati unutar filozofskih okvira pokreta koji je bio čisto vedski – što je jako dobro, ali nije sve.
Bila je Guru Purnima 1993. (tradicionalni hinduistički dan proslave gurua koji se održava na prvi puni mjesec u srpnju). Cijeli dan se slavilo i svatko je dobio malo privatnog vremena koje je mogao provesti s Maharishijem. Oko ponoći na Guru Purnimu Rita i ja smo otišli u njegovu sobu. Ne znam što se događalo u meni, ali osjećao sam se nemirno. Rekao mi je: “Deepak, ljudi kažu da se natječeš sa mnom.” Primio sam to poput šoka, ali s druge strane i nije me šokiralo jer to je bilo ono što su ljudi govorili. Rekao sam mu: “Maharishi, prije svega, ja nikada ne bih niti pomislio da se natječem s vama. Drugo, nemam želju da se natječem s vama. Treće, osjećam se jako sputano.” Rekao je: “Zašto na neko vrijeme ne prestaneš predavati i pisati, dođi i provedi vrijeme sa mnom dok ne razmisliš što želiš raditi.” Odgovorio sam mu: “Maharishi, meni ne treba vremena da o tome razmišljam. Želim otići, odmah.” To ga je jako iznenadilo. Rekao mi je: “Ne, ne, razmisli malo.” Ali, ni danas ne znam iz kojeg razloga sam rekao: “Ne želim razmišljati.” Uzeo sam Ritu za ruku, dodirnuo njegova stopala i rekao mu: “Mi odlazimo.” On me je nastavio gledati, nevjerujući da odlazim.
Bila je ponoć kada smo napustili ašram. Iznajmio sam auto i odvezli smo se u Amsterdam gdje smo uhvatili let za Boston. Čim smo stigli kući, zazvonio je telefon. Bio je to Maharishi. Rekao mi je: “Ti si mi poput sina. Jesam li rekao nešto što te naljutilo?” Odgovorio sam: “Ne. Niste rekli ništa što bi me naljutilo. I ja ne trebam razlog da odem.” Rekao je: “Ti ne razumiješ”- upotrijebio je točno ove riječi – “mi imamo carstvo i ono je tvoje.” “Maharishi,” rekao sam, “vi ne razumijete. Ja ne želim carstvo. Ja želim slobodu. Želim razmišljati na svoj način. Mislim da to ne mogu tamo.” “Moći ćeš.”, inzistirao je. “Ne,neću. To je sada sustav i sustav je taj koji je učinio to da je nemoguće raditi van sustava.” Pitao je: “Dakle, što želiš činiti?” A ja sam mu rekao: “Želim otići.” Ovo su bile njegove posljednje riječi: “Idi. Voljet ću te i dalje, ali ću biti indiferentan prema tebi i nikada me više nećeš čuti.” Na to sam odgovorio: “U redu. Bog vas blagoslovio:” To je bilo posljednji put da smo razgovarali.
No sretan sam jer sam nakon toga iznenada pronašao slobodu da budem kreativan na način na koji nisam bio nikada prije. Sada je to već pedeset i više knjiga, a u to vrijeme to je bilo samo četiri ili pet. Većina mog stvaralaštva je nastala nakon što sam otišao. No, on me je naravno odgajao za to. Kažu da voću treba dugo vrijeme da sazrije i tada otpada. Ja sam otpao u tom trenutku. I osjećao sam: “Sada ne moram odgovarati nikome. Mogu činiti što želim.” Tada se sve dogodilo samo od sebe. Nije postojala nikakva strategija.

Cohen: Zvuči kao da je vaš glavni razlog za odlazak bio u činjenici da je vaša kreativna inspiracija transcendirala, izlazeći van granica TM pokreta. Što ste radili nakon što se otišli?

Chopra: Otišao sam u Kaliforniju održati predavanje i tamo sam upoznao Davida Simona, vrlo jedinstvenog liječnika koji zna o razvoju svijesti koliko i ja, ako ne i više. Sada već petnaest godina radimo zajedno i savršeni smo tim. Ukoliko se trebam pojaviti na CNN-u ili nešto slično, sada me pozivaju iznenada. “Predsjednik Clinton najavljuje genom projekt, Dr. Chopra će dati svoj komentar u emisiji Larry Kinga.” A što ja znam o projektu genoma ili matičnim stanicama? Ja onda nazovem Davida. Nema te teme u duh/tijelo medicini koju bih ja trebao znati, a da mi David to ne može objasniti unutar nekoliko sati – ne samo informativno nego i u terminima razvoja svijesti.
Sada smo partneri u svemu što činimo. Napisali smo i nekoliko knjiga zajedno i on ima utjecaja na sve što činim. No, on ostaje iza scene. On ima puno samopostignuća i na tome se zasniva njegovo znanje o razvoju svijesti i u tome se on ne natječe za pozornost ili nešto slično tome. To je partnerstvo koje je trajno.

Cohen: Nakon prvobitnog buđenja koje ste osjetili kada ste naučili meditirati, da li ste kasnije imali neka značajnija iskustva?

Chopra: Znate, ove stvari ne govorim ljudima koji pohađaju naše tečajeve i seminare jer s njima ne dijelim ništa osobno. No ono što se događa posljednjih deset do dvanaest godina je da noću kada idem spavati, meditiram pola sata, onda spavam pola sata, meditiram pola sata, spavam pola sata. Kada spavam imam iskustvo svjedočenja u snu. Moja žena to zna budući da me vidi kako sjedim u krevetu. Počeo sam imati jasno, nedramatično ali točno određeno sveprisutno iskustvo svjedočenja , neovisno o tome da li spavam ili sam budan. Svjedočenje je uvijek prisutno; na primjer i sada je prisutno. Nije dramatično, ali je veliki dio onoga što sam danas. Još nešto, više se ne pripremam. Prije sam se pripremao za predavanja, kao, na primjer, govor koji održavam svake godine na Harvard Medical School, gdje je dekan moj brat. No sada sam spoznao da mi predavanja dolaze vrlo prirodno. Dolaze spontano, a tu je i kvaliteta svjedočenja dok držim predavanja.

Cohen: Kada kažete “kvaliteta svjedočenja”, možete li opisati to iskustvo?

Chopra: Moje tijelo spava, ali ja promatram svoje tijelo dok je u dubokom snu. Moje tijelo sanja, a ja promatram svoje tijelo dok sanja. Moje tijelo razgovara s vama, a ja promatram svoje tijelo dok sjedi s dvoje ljudi u ovoj prostoriji. Mogu raditi bilo što, ali svjedočenje me ne napušta; tu je. I to je ono što sam ja uistinu, mislim da je tako.

Cohen: To je dakle dio vas koji se nikada ne miče?

Chopra: Nikada se ne miče. To je odlično jer ja mogu putovati odavde do Bahreina, gdje sam bio prije nekoliko dana, no jedan me dio uvijek promatra. To je jedan od razloga zašto nikada nisam umoran. Ja ne patim od umora. Znam da nemam najbolje životne navike na svijetu: još uvijek popijem jednu do dvije šalice kave dnevno. Naravno, vježbam svaki dan. No ja sam posvuda i radim različite stvari. Upravo sam radio na predstavi “Inconclast” s Mike Myersom. Što god mi ljudi kažu da radim, ja učinim. Jednostavno odem i pridružim im se u onome što čine. Mike Myers je napravio šašavi, ali smiješan film koji se zove The Love Guru koji će se početi prikazivati u srpnju. Film je to o čovjeku koji želi biti Deepak Chopra. Mike je želio da se pojavim na pet minuta u filmu, pa sam otišao i učinio to. No, iznenada, dok sam bio tamo spoznao sam da on radi parodiju od mene pa sam odlučio da i ja trebam raditi parodiju od njega.
Tako da sam upravo završio knjigu koja se zove Why Is God Laughing? Riječ je o komičaru koji ima egzistencijalnu krizu no to prikriva svojim šalama. Takve stvari mi se jednostavno dogode. A tu je i dio mene koji u potpunosti nije uključen u sve. Tako je već deset, dvanaest godina.

Cohen: Dakle to je počelo prije deset, dvanaest godina. Da li postojalo nešto što je to pročistilo?

Chopra: Odlazak od Maharishija. Siguran sam da je to bio odlazak od Maharishija. Znate, kada sam bio s njim tišina je prevladavala u svemu. No, onda kada bih napustio prostoriju, ili bi on napustio prostoriju, bilo bi to kao da me udario kamion. Kontrast je bio prevelik – s njim, potpuno blaženstvo, a onda je on otišao i bum. Udario bi vas kamion i ne možete se niti ustati jer čim se ustanete ponovno vas udari. Osjećao sam tu razliku.
Sjećam se da ga je jednom brazilski reporter pitao: “Da li vi ikada spavate?”. Maharishi ga je pogledao pogledom punim ljubavi i rekao: “Moje budno stanje mi pruža više odmora nego vaš najdublji san.” Nije se pravio važan; jednostavno je govorio ono što je osjećao. Tada to nisam razumio. Ali sada razumijem jer se i ja tako osjećam. Ne umaram se. Tijekom noći spavam i meditiram, spavam i meditiram. Ustajem se oko četiri, četiri i trideset i meditiram dva sata, nakon toga idem u teretanu, a nakon toga iskreno ne znam što će mi dan donijeti. Nazovem svoju asistenticu i kažem: “Što danas radim?” Jutros mi je rekla: “Imate radio emisiju, a onda sastanak s Andrewom. Prošetat ćete s njim i ručati, a onda ćete obaviti intervju.” Tako mi prolaze dani. Za sutra znam jednu obvezu koju imam, ali za većinu ne znam. Imam raspored koji je vjerojatno na mojim web stranicama, no ja odslušam svoju govornu poštu, čujem što trebam raditi i kuda ići i krenem. Sve je vrlo spontano. Za mene je to sada nenaporno.

Cohen: Budući da toliko putujete, vjerujem da je vaš ritam spavanja potpuno zbrkan.

Chopra: Kada sam u avionu ili pišem ili meditiram ili spavam. No kada stignem na mjesto kamo idem, tamo sam u potpunosti. Ne osjećam posljedice razlike u vremenu ili bilo kakve druge – to je jednostavno tako.

Cohen: Kada spavate i meditirate tijekom noći, da li vam to dolazi spontano?

Chopra: Da. U potpunosti. Jednostavno se događa.

Cohen: Da li ste u nekom trenutku odlučili da to želite raditi ili se to jednostavno dogodilo?

Chopra: Mislim da sam to počeo raditi prije otprilike dvanaest godina. Možda nisam spavao pa sam mislio da mogu meditirati. Tako sam počeo to raditi. No onda je to postala navika i onda je počelo to iskustvo svjedočenja.
Prije u onim danima s Maharishijem, ljudi bi mu rekli: “Ne spavamo dobro.” Maharishi bi upitao:”Da li se probudite umorni ujutro?” Oni bi odgovorili: “Ne.” “Onda ste dobro jer ako niste umorni, onda dovoljno odmarate.” Sjećam se da je govorio da kada se počne s iskustvom svjedočenja, tijelo možda spava, ali vi ne. Tako da ja sada jako dobro znam da moje tijelo spava u tim razdobljima, ali ja ne spavam. To je dobro iskustvo. I usput rečeno nikada se nisam tako dobro osjećao kao sada. Mislio sam da ću stići do trenutka stagnacije, ali to se iskustvo stalno povećava malo po malo.

Cohen: Povećava se u terminima energije i svjedočenja svjesnosti?

Chopra: Da.

Cohen: Što mislite da je zajedničko neograničenoj energiji koju sada osjećate i neobičnoj samouvjerenosti koju ste imali kao mladić? Čini se da ste od samoga početka bili predodređeni za velike stvari. Sami ste rekli da ste u jednom trenutku vašega života željeli dobiti Nobelovu nagradu. Na ovaj ili onaj način bili ste tjerani, u pozitivnom smislu i inspirirani da postižete velike stvari i da stvarno ostavite traga – dugo prije nego što se probudilo vaš zanimanje za duhovnost. Što je zajedničko vašoj ambicioznosti iz mladosti i energiji koja vas trenutno pokreće? Očigledno postoji razlika, ali trebala bi postojati i neka veza. Zanima me kakva je to veza.

Chopra: Reći ću vam što je razlika. Razlika je u tome da sada nemam osobnih interesa u onome što činim. To mogu reći s potpunom sigurnošću – nemam osobnih interesa u onome što činim. Činim to jer je zabavno. Činim to jer mi daje energiju i zato što volim činiti nešto što je drukčije, kreativno i nešto što ima veze sa razvojem i istraživanjem svijesti. I u tome svemu nema nikakvog osobnog interesa u smislu novca, priznanja, slave i bogatstva.
Bilo mi je teško to prenijeti u termine odnosa s mojom suprugom i djecom jer u obitelji uvijek imaš osobni interes. Međutim, čudno, ali shvatio sam da ja više nemam osobnog interesa u obitelji onako kako sam to nekada imao. Naravno da želim da su moja djeca dobro, želim da mi je supruga sretna, stvarno želim da smo zajedno i da provodimo najbolje moguće supružničko vrijeme zajedno. Ali, ja ne navijam za uspjeh moga sina ili uspjeh moje kćeri – oni rade ono što rade. I mogu reći da nemam osobni interes. Kćer je rodila i sin je dobio dijete i iznenada sam počeo osjećati osobni interes u mojoj unučadi što je jako zanimljivo! Ukoliko bi me upitali da li imam emocionalni osobni interes u bilo čemu u svijetu rekao bih da je to s tom dječicom. No, čak i tu vidim da kako godine prolaze i to će proći. Nije da ih ne volim. Volim ih možda još i više, ali nema emocionalne vezanosti. To mi je omogućilo da radim mnoge stvari koje prije ne bih radio.
Znate onu izreku: “Možete činiti što god želite kad nemate što izgubiti?” Eto, ja sam u toj poziciji sada, mogu raditi što god poželim i nemam što izgubiti. Postojali su trenuci u mom životu kada sam bio stvarno povređen zbog kritike, napada ili izmišljenih priča u medijima. Reagirao bih na to. No, prije tri dana pojavio se je 800 stranica dug komentar na mom blogu u kojem su me nazivali raznim imenima, a ja nisam nikako reagirao na to. U biti pokušavao sam sagledati kako bih mogao imati suosjećajan pogled na tipa koji je to napisao. Barem sam si postavio pitanja. Pitao sam se zašto je to tako. Djelomično zato što mi je šezdeset i jedna godina. Kada uđete u jesen života, imate možda još dvadesetak godina i što ćete raditi s njima? Da li ćete se brinuti samo o sebi kao što je bilo do sada ili ćete se brinuto o drugim stvarima?
Uvijek sam bio ambiciozan, u trenutku bih odlučio – želim učiniti ovo ili ono i mislim da sam još uvijek takav. Ali nema više osobnog interesa. To je jedini način da se to kaže. To je jako oslobađajuće.

Cohen: Razmišljajući o vašem životu čini mi se da ste se rodili s velikom snagom namjere. Očigledno to nije uobičajeno. Nema puno ljudi koji imaju tu vrstu samopouzdanja i sposobnosti da postignu velike stvari tako mladi.

Chopra: To je djelomično zbog moje majke. Kada smo bili mali ona nam je stalno govorila: “Vi ćete promijeniti svijet. Vama je suđeno da stvorite nešto izvanredno drukčije. Vi ćete vladati. Saraswati i Lakshmi će vas slijediti.” Sve one pričice: “Ti si princ”, itd. Majke vole govoriti takve stvari svojoj djeci. I na nekoj razini te zagušene trake se ponavljaju negdje u moj glavi.

Cohen: U ovom trenutku vašega života, kada iza sebe imate toliko postignuća, da li postoji još nešto što želite postići?

Chopra: Da. To možda zvuči oholo i idealistički, ali mislim da ukoliko bih mogao privući svjetsku pozornost na sve one ljude koji stvarno pridonose na svoj način, možda bi onda mogli stvoriti novu komunikaciju. Svijet je kolektivna komunikacija u svakom trenutku, a to kontroliraju mediji. U davna vremena vladao je tip koji je na seoskom trgu imao megafon. Onaj koji trenutno ima megafon priča jako tužnu priču. Ta se priča ponavlja svaki dan. U ovom trenutku posjedujem neki kredibilitet i glavna struja me poziva da govorim, da li je to na CNN-u ili Harvardu Medical Schoolu ili zakladi Bill Clinton za spas djece. Želim iskoristiti ovu izloženost. Pitam se: “Što time postižem?” Dakle, ako iznenada imate taj megafon na seoskom trgu za ljude poput vas ili mene, ljude koji istražuju polje svijesti, na tom istom trgu ima i mnogo onih koji su spremni slušati.

………………………………………..

“Želim vam ispričati još jednu priču”

Bio sam s Georgom Harrisonom kada se išao ispričati Maharishiju za događaje iz 1969. ( Beatlesi su iznenada napustili Rishikesh 1969. kada je John optužio Maharishija za seksualno iskorištavanje). George Harisson je želio reći Maharishiju da je sve što je John rekao bila laž koju je izrekao pod utjecajem droge ili nečega drugoga. I tako smo otišli vidjeti Maharishija. Običaj je bio da mu se pokloni cvijet, crvena ruža koju bi on po odlasku vraćao blagoslovljenu. I tako smo otišli, dali mu ružu, sjeli i meditirali s njim oko petnaest minuta. Bili smo samo George, Maharishi i ja. Tada je George rekao: “Oprosti Maharishi”. Maharishi ga je upitao: “Zašto?” “Zbog onoga što se dogodilo 1969.”, odgovorio je George. Maharishi ga je upitao: “Što se dogodilo?” George je rekao: “Znaš ono što je John rekao…” “Da sjećam se nejasno da je John nešto rekao”, Maharishi je odgovorio i nastavio: “No znaš da svi mi volimo Johna, svi mi.” Na to je George rekao: “Naravno, vi znate da je on ubijen.” Ovo je bilo dvadeset godina nakon ubojstva. Maharishi je rekao: “Da, i meni je bilo jako žao kada sam to čuo, no ta priča nije važna. Ispričaj Deepaku stvarno važnu priču koja se dogodila po vašem odlasku u Sjedinjene Američke Države.” George mi je ispričao (ne znam da li je priča stvarno istinita, ali je u sačuvana u analima Beatlesa) da su Beatlesi po dolasku u Sjedinjene Američke Države bili gosti u emisiji Eda Sullivana. Prema statistikama FBI-a tijekom tijekom tog sata koliko je trajala emisija nije bilo kriminala u SAD-u.
Maharishi se nasmijao: “Kada sam čuo da ova četiri dečka mogu zaustaviti kriminal svojom glazbom, znao sam da su anđeli poslani na zemlju. Tako da me ne brine ono što je John rekao. Bio je anđeo na zemlji. Tada je George zaplakao. Kada smo odlazili dobili smo nazad cvijet, a George je pogledao Maharishija i rekao: “Volim te Maharishi.” Maharishi ga je pogledao i rekao: “I ja tebe.” Bilo je vrlo dirljivo i lijepo. Nedugo nakon toga George se razbolio i umro. On je ispunioki dug vrlo dostojanstveno.

Intervju vodio: Andrew Cohen
Preuzeto iz časopisa What is Enlightenment?
Prevela: Sanda Lalić

About The Author

Dipak Copra je svjetski poznati autoritet u oblasti medicine koja um i tijelo posmatra kao nerazdvojnu cjelinu, kao i u oblasti ljudskog potencijala. Navešćemo samo neke od njegovih knjiga koje se nalaze na spisku najbolje prodavanih knjiga, a to su: Tijelo bez starosti, um bez granica (Ageless Body, Timeless Mind); Kvantno liječenje (Quantum Healing); Stvaranje obilja (Creating Affluence). Sem toga tu su i mnogobrojni audio i video-programi kojima se daju pouke o zdravlju i uravnoteženosti. Njegove knjige su prevedene na više od dvadeset i pet jezika, a on drži predavanja po Severnoj Americi, Južnoj Americi, Indiji, Evropi, Japanu i Australiji. Trenutno je direktor Instituta za medicinu uma i tijela i ljudskog potencijala u “Centru za lečenje Šarp” (Sharp Health Care) u San Dijegu u Kaliforniji.

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.