Kad god pokušam da se sjetim, on je prvo što mi se vraća iz mutnog taloga zaborava. Došao je k nama prije sedamdeset i sedam godina, a ni do danas mu nitko nije mogao odrediti dob. Prije no što su me poslali k njemu, pričali su mi kako je vječno mlad, vjerovali su da ni dana nije ostario otkad je došao k nama, a većina ga nikad nije ni vidjela.

Rekao nam je da je bog i da nema drugih svjetova osim našeg. Kad je stigao, rekao je da su zvijezde samo isprazno svjetlucanje povrh svoda. Rekao je da je bog, iako smo znali da nema bogova i da postoje drugi svjetovi pored našeg.

Neki od nas su govorili da je on došao s jednog od drevnih svjetova, odakle smo i mi stigli prije nebrojeno tisućljeća. Tvrdili su da su se ljudi na tim svjetovima drukčije razvijali i da sada svi imaju iste moći kao i on. I iako se ništa nije moglo pouzdano utvrditi, svi smo znali da on ne potječe s našeg svijeta.

Rekao je da mu je ime Logos.

Rekao je da je bog, iako smo znali da nije. Želio je da prihvatimo kao istinu nešto za što smo znali da je laž. S tim što odbacujemo istinu, odbacujemo ujedno i naše porodice, naše domove, našu zemlju i na kraju same sebe, jer sami sebi mi smo konačna, istina.

Pamtim ga kao neobjašnjivo moćnog, iako ima mnogo priča o njemu, mi ih nikada ne širimo. Čak je i moja priča ostala predugo neispričana.

Jednom za mog boravka u palači služavke su šaputale priču o Tani. Tana je bila jedna iz grupe rodoljuba koji su planirali ubiti tiranina.

Godinama je Tana služila Logosa vjerno kao što pas služi gospodara. Kažu da je ubila vlastitu kćer ne bi li dokazala Logosu svoju vjernost. Sve što joj je bilo potrebno da ubije Logosa bila je sekunda nepažnje, trenutak povjerenja, kratak pogled na njegova nezaštićena leđa. Kada joj se jednog dana ukazala prilika, kažu da ju je Logos oslijepio pokretom svoje ruke. Poštedio joj je život zato da je pusti da razmišlja o svojoj kćeri, da priča o uzaludnosti otpora i o moći čovjeka koji je za sebe tvrdio da je bog. Logos je morao znati Tanine planove od samog početka, jer kažu da Logos umije čitati misli. Mnogi to ne vjeruju, ali ja znam da je to istina.

Slijepa, Tana se vratila među ljude, i do smrti je živjela sama s prezirom mnogih koji su je smatrali izdajicom. Nitko nije znao da je ona zaista pokušala ubili Logosa. Tana je umrla u bijedi i siromaštvu, stara i bolesna šutnjom prkoseći Logosu. Prije smrti napisala je pismo svojim bivšim prijateljima u njemu ispričala istinu, tako da su svi saznali kako je priča o nepobjedivosti gospodara postala priča o njegovoj nemoći. – Ne postoji sila u svemiru dovoljno jaka da skrha čovjeka.

 

* * *

 

Zora je, vrijeme da se ubije zvijer.

Ulazim u njegove odaje zajedno s prvim zrakama sunca. Na njegov posebni zahtjev doručak je jutros ranije nego obično. Gladan je pošto je putovao cijelu noć. U toku dugih godina mog službovanja uvijek smo putovali zajedno. Ali ovaj put nije me poveo sa sobom. Njegove zapovijedi uvijek se izvršavaju bez pogovora; ja nikada ne postavljam pitanja. Moj je um potpuno prazan, njemu posve otvoren, ali opet potpuno nečitak, isto onako kako je nemoguće čitati iz praznog lista papira. U meni nema ni traga mržnji, samo nejasna zahvalnost i ponešto ostataka zaboravljene ljubavi. On nije predmet te ljubavi, ali znam da on to ne osjeća. Za njega je nemoguće snaći se u beskonačnoj praznini moje svijesti. On ne vjeruje da se bilo što može sakriti u toj praznini.

Ujednačenim gracioznim korakom približavam se njegovu krevetu. U mom držanju on nalazi neku unutarnju ljepotu koja se ne slaže s mojom hinjenom maloumnošću. Gleda me ravno u oči i ja mu uzvraćam pogled bez straha. On se lukavo smiješi. Da li sumnja? Ne, on se samo osjeća nadmoćan, on to predobro pozna, on je čest gost u mojoj glavi. Priglupo mu uzvraćam smiješak i stavljam pladanj s hranom u njegovo krilo. On spušta pogled da vidi što je dobio za doručak, jer to ne može pročitati u mojoj glavi. Što vidi? Moju ruku koja uzima izrezbarenu dršku noža i zabija ga snažno u njegovo grlo. Krv šiknu, topla, ljudska i polako nas pokriva crvenilom.

Da li je odmah umro?

 

* * *

 

Zovem se Ashon.

Radim u Logosovu dvorcu.

Logos je moj gospodar, on vjeruje da između nas postoji nekakva spona, nekakvo nemušto prijateljstvo. lako je mudar on ne zna što ja znam. Ne postoji prijateljstvo između gospodara i onih koji služe, između zavojevača i izdajice. Dok jednog, uvijek muči savjest, drugi je prepun prezira.

Moje ime je Ashon.

Prije kojih dvadesetak godina netko mi je nešto rekao. Moj čudni, neobjašnjivi um je sve zaboravio i ni trag nije ostao od tih uspomena. Ali kad sutra stanem iznad njegova kreveta, njegove samrtne postelje koja će to tek postati, tada ću se sjetiti svega. Da li će nekako osjetiti moje samoustezanje i početi se čuditi, odakle dolazi? Hoće li razgrnuti teške zavjese iza mojih suludih očiju i zaviriti iza? Pustit ću ga da luta mojom sviješću i ništa neću skrivati, pustit ću ga da kopa do najdubljeg ponora mog bića. Sve što će ondje zateći bit će praznina. Zadovoljan, napustit će moj um i nasmijati se.

— Ashon, Ashon, ti si jedina osoba kojoj mogu vjerovati – kaže on puštajući da mu topao glas odzvanja praznim zidovima njegove oskudno namještene sobe.

Za trenutak njegove oči gube fokus, njegova svijest odluta, nošena nekom iznenadnom misli, u prostore meni nedokučive i nevažne. Sada, sada je čas. Sada se trebam sjetiti!

Uzimam nož, zraka krvlju okupanog, tek rođenog sunca bljesne na savršeno čistoj oštrici tren prije nego što zađe u meko tkivo njegova grla. I zatim mlaz krvi. On otvara usta pokušavajući nešto reći, ali ona su puna krvi. On se guši u vlastitoj krvi, ali usprkos tome ja odnekud čujem njegov glas.

— A prijateljstvo, Ashon…?

Kad bi to želio, još bi me mogao ubiti, ali on i ne pokušava. Osjeća kako mu se smrt polako zavlači ispod kože, stišćući obično ljudsko srce sve jače, sve okrutnije. Sada napokon zna da nema prijatelja na ovom svijetu.

Ovaj svijet, se zove Bella. Ne bez ponosa kaže legenda: Naša Bella je najljepša od svih. Priča kaže da su naši preci bili očarani ljepotom novootkrivenog doma. Bili su tako opčinjeni novostečenom ljepotom da u ljubomori, želeći je, sačuvati samo za sebe, nikada nisu poslali ni riječ svijetu s kojeg su potekli. Priča se da je naš stari dom bio ružan svijet, bremenit godinama i nasljeđem proteklih doba. Neki kažu da je Logos kazna za grijehe naših očeva. Mi nismo poslali riječ i stoga je Riječ poslana k nama. Naš brižno čuvani raj najednom je pretvoren u pakao. Ja sumnjam u legende i ne vjerujem praznovjericama. Ne znam koliko je od toga istina, moje oči nisu vidjele drugih svjetova i kako onda da sudim? Možda su naši stari pogriješili, možda ima ljepših svjetova od našeg. Čovjek ne treba vjerovati ni u što slijepo, bez pitanja. Čak niti u prazan um iza praznih očiju. On umire.

Krvavih ruku sklapam mu vjeđe, i moji prsti na njima ostavljaju dvije crvene točke. Čini se kao da me gleda iz dubine vječnog sna bez snova.

Govorio je: moje ime je samo riječ, ali ja sam moć. Moje ime je Riječ i ja sam Bog.

Zbogom, Logose, sada si zaista samo riječ.

Samoječ? Frederik Samoječ i Esther Compella? Frederik i Compella!

Moje ime je Ashon. Moja kosa je crna, a put bijela, kao kod svih koji potječemo s otoka Tavrosa. O kako je lijep mali draguljni otok moje mladosti! Nikada više neću vidjeti njegove obale. Nikada više neću čuti kako šljunak svira pod valovima poput vještih prstiju na žicama kabanja.

A ova je noć sve što mi je ostalo od uspomena. Sjedim pod svjetlom mjeseca čije se srebro prelijeva preko prozora zajedno s uzvicima ribara što se žure da prijeđu greben za plime dok im glasovi plešu po mirnoj vodi zaljeva. Poput njih i ja želim da prijeđem greben svojih izlomljenih sjećanja i da uhvatim slike svog izgubljenog djetinjstva koje neprestano izmiču. One moraju postajati negdje iza koprene mojih najranijih uspomena. Ma koliko se trudim, one uvijek ostaju izvan dohvata. Čini mi se kao da nikada nisu doživljene. Možda da potonem dublje mutne vode zaborava…

Polako, polako vraćaju se uspomene, dobri stari Frederik i brižna Compella. Iz dubine izranjaju njihova lica. Noćas kada je Logos na putu, kada breme njegove prisutnosti ne pritišće dvorac, noćas prvi put mogu slobodno razmišljati. I pravo je da ih baš noćas iskopam iz svog sjećanja. Njihove nježne ruke dok su njegovali moje slomljeno tijelo, njihovu nesebičnost u vremenima kad je hrane bilo premalo, njihovu ljubav i razumijevanje u trenucima kada bi se duhovi uzburkali. Najsnažnija je uspomena na našu posljednju seansu, na dan prije mog odlaska u palaču, dan prije njihove smrti. Noćas neću naricati za njima, jer noćas razumijem zašto su morali umrijeti. Noćas se sjećam kako su sve planirali. Do ove noći nitko na Belli nije znao moju tajnu, pa čak ni ja. Ali noćas, dok me Logosov um ne može doseći, noćas je došao trenutak za sjećanje, vrijeme kada spoznajem svoje moći, vrijeme da učinim što mi je dužnost. Noćas ću se sjetiti svega…

Sjećam se dugih godina ropstva kao obično oruđe praznog uma, bez vlastite volje, sjećam se njegovih igara u mučionici ispod dvorca, njegove beskrajne sreće dok su moje poslušne sulude ruke izazivale bol u tijelima mojih drugova.

Sjećam se Jorjea kad smo ga kostiju rastopljenih posebnim otrovom bacili štakorima da ga poluživa pojedu. Sjećam se Melite i njezina nerođenog djeteta ubijenog tankom iglom i ostavljenog da strune u njezinoj utrobi u vlažnoj izbi ispod mučionice. Sjećam se Van Rya, mučenog kapima kiseline, kako vrišti sav u ranama dok mu se Logos neprirodnom strašću koristi tijelom njegova sina. Sjećam se kad drugih tijela nije bilo, znao se koristiti i mojim.

Iako su mi oči sve vidjele , iako moj razum ništa nije shvaćao, sad jasno pamtim sva lica koje su vjetrovi sudbine donijeli i odnijeli. I na svima pamtim samo tri izraza: jedan je od onih koji su živjeli u strahoti, drugi je od onih koji su je stvarali, i treći od onih koji su se borili protiv nje, a moje lice, moje lice nosi sve tri.

Sjećam se šapta zgranutih glasova, sjećam se hrabre pjesme u gluhoj noći.

Ponoć je bila odavno prošla kad su me silom izvukli iz kreveta. U tamnom dvorištu palače, između kamiona prepunih rodoljuba i stražara, doveli su me do Logosova privatnog vozila i posadili na moje uobičajeno mjesto pored njega. Promatrao me sa smiješkom na licu dok smo se vozili praznim gradskim ulicama, pa preko usnulih polja prema šumi. Zaustavili smo se na čistini usred šume i stražari su istjerali zatvorenike i okružili ih.

Pod svijetlom reflektora s kamiona njihova lica bila su jasno vidljiva, neka blijeda, znojna i ustrašena, druga isto tako blijeda, ali mirna, gotovo bez života. Među njima bila ja i žena izuzetne ljepote, bujne crvene kose koja je u mlazu svjetla plamtjela poput rastopljena bakra. U njezinu držanju bilo je toliko ponosa i prkosa da ju je i Logos zapazio, a da nije dotakao njezine misli. Naredio je da je izdvoje. Tragovi mučenja kroz koje je prošla nisu bili vidljivi ondje gdje bi se očekivalo – u očima – nego u borama oko tankih usana. Reklo bi se da su joj lice ostavili netaknuto namjerno, s razlogom. Samo bi okrutna mašta mogla zamisliti koje je bolove podnijelo njezino tijelo. Trenutak kada je Logos ušao u njezin um i slomio joj duh mogao se jasno odrediti. Snaga koja ju je držala uspravnom odjednom je istekla iz nje, bore oko usta su se promijenile, i kao opsjednuta zlom magijom ta se ponosna žena premetnula u podatnu kurvu što nudi svoje meso, svlačući odjeću u želji za pažnjom. Rijetko se kad Logos koristio svojim moćima pred drugima, to nije bio njegov način, čak i kad je bio nasamo sa svojim žrtvama uvijek je više volio da im slomi volju uobičajenim metodama.

Kada ju je golu odveo i nestao u mraku, do tada oholi stražari odjednom postadoše tihi. Oči krvnika više nisu imale snage da se sretnu s pogledima onih koji će biti pogubljeni. I iako su mi oči sve jasno vidjele, um nije shvaćao ništa, moj je smijeh razbio rastuću napetost u mraku oko nas. Smijeh, sulud, bezuman, koji se tako prirodno rađa u duši svih slaboumnih zadovoljnih nesretnika.

Pucanj je dopro iz mraka, i zatim tišina, a onda je zvuk slomljenih grančica pod Logosovim čizmama stigao prije njega. Ubrzo se ponovo našao u krugu svjetla, njegova uniforma razdrljena i krvava, lice znojno, oči stakleno sjajne, iako se ludilo u njima polako gubilo.

Netko od rodoljuba započne pjesmu i ostali je prihvate, Logos ih samo odmjeri zlovoljno u prolazu i dade rukom stražarima znak da smaknuće može početi. Njegovo zanimanje za smrt splasnulo je zajedno sa strašću tamo negdje u tami. Njegova prisutnost vratila je hrabrost stražarima i oni su ponovo postali mračni, grubi, nemilosrdni krvnici.

Logos položi ruku preko mog ramena.

— Hajdemo – reče s uzdahom. Glas mu je bio zadovoljan, potrošen. Krošnjama prigušeni hici doprli su do nas i svojim znakom otvorili zastor na pozornici smrti. Svjetla reflektora obasjavala su lica krvožedne publike prikazujući ogoljeli strah i nemoć pred punim ansamblom u horu na kraju posljednjeg čina. Kad je Logosovo vozilo zamaklo za krivinu, pjesma je zamrla. Zapravo, ona je bila mučki ubijena.

U meni još živi snaga te mrtve pjesme, snaga koja je u činu kojim se svjesno odbacuje život, jer život u ropstvu je jeftin a cijena slobode tako visoka. Tiranija nas uči toj surovoj ekonomiji slobode i smrti.

A on? Oh, kako on dobro sada razumije tu jednadžbu, sada kad nema nepoznanica i kada sva rješenja pišu na mojem licu s tri izraza.

Još ima dovoljno snage da me ubije ako to zaželi, ali ništa u njemu ne teži za osvetom. Zna da umire, i kao pravi realist, suočio se s neizbježnim i pomirio s onim što ne može promijeniti.

— Kako? – on želi znati.

— Ja imam moć da pamtim i da zaboravljam kad zaželim. Osjećam kako mi svojim pipcima ulazi u svijest, ali sada bez uobičajene snage. Kao opržen naglo se povlači i bježi.

— Koliko mržnje! – reče iskašljavajući krv, načas zapanjen, a zatim odjednom shvati. – Slično kao i tvoja majka, samo mnogo jače…

— Moja majka? – pitam sa zaprepaštenjem.

— Tana – kaže smijući se podrugljivo i zatim, gušeći se. Kad više nije sposoban da govori, njegove mi misli odzvanjaju samo u mozgu. – Na moju naredbu ona te je zadavila i bacila kroz prozor dok si još bila dijete. Bio sam zapanjen kad si se petnaest godina kasnije pojavila da služiš u dvorcu. Pretpostavljao sam da si postala slaboumna od tog događaja, ali kao što vidiš život se okrutno poigrao s oboje.

Ukočena od spoznaje samo zurim u njega.

— Pa ipak – nastavlja on – ugodno je razgovarati s tobom normalno nakon svih ovih godina. On ispusti hropac i grčevi mu prostruje tijelom kao da će umrijeti.

— Zašto, Logose? – tresem ga za ramena pokušavajući ga dozvati iz mrtvih, još potresena od onoga što sam saznala. – Zašto sve ovo zlo? Zbog čega?

— Oh, to tebe zanima – govori glas u meni kao da ga to sve zabavlja, iako njegova prisutnost još visi kao teret nada mnom. – Ja sam samo testirao jednu hipotezu iznijetu kako davno u jednoj za tebe nevažnoj diskusiji, vidiš, ja mislim da su ljudi po prirodi zli. Zlo je u njima, i treba im samo pružiti priliku da ga ispolje onda kad znaju da neće biti kažnjeni. Ljudi su u svojoj biti zli, pogledaj sebe, moja mala Ashon. I ti si nebrojeno puta ubijala, zbog mene, umjesto mene i sada na kraju opet si ubila, ali svojom voljom. I ti si zla.

— Ne, to nije istina! – vrištim. – Nismo svi zli! Ima nas koji se borimo protiv zla, neki izvana, neki iznutra. Uvijek ima onih koji se bore i oni nisu zli!

— Toliko se zla već nagomilalo na ovom nekad mirnom svijetu da je moja teorija već potvrđena, što god ti rekla. U najgorem slučaju nitko od nas nema pravo, ti ponajmanje, moja draga prijateljice – on se poigrava sa mnom – jer ni ti ni ja ne možemo definirati dobro ni zlo. Ni ti ni ja ne možemo spoznati pravu istinu o bitku i zato postavljamo umjetne kriterije i po njima donosimo sudove. Ja to znam i ja o sebi ne mislim niti da sam dobar niti zao. Nikada nisam birao strane. A vi ste to svi činili.

— Ne izabrati ništa, samo po sebi već predstavlja izbor.

— O, ne! Pogledaj mene, pogledaj moje stvarno ja – kaže on i otvara se preda mnom poplavivši mi svijest svojim osjećajima, stavovima, sjećanjima koja sežu daleko, stoljećima unatrag, tuce života skupljenih u jedan prepun iskustava, svjetova, ljudi. Ja stojim pred njim upijajući, radoznala, hrabra, podnoseći sve, da bih odjednom shvatila koliko sa sam bila glupa. Vrisnula sam, okrenula se i pobjegla glavom bez obzira kroz prazne hodnike umirućeg dvorca progonjena zauvijek glasom svoga gospodara.

— Ti si glupača, Ashon – njegov glas me slijedi niz široke stube dvorca. – Sve do sada, svojom moći uspijevao sam sakriti ovaj nebranjeni svijet od ostalih sličnih meni. Ali sada, kad umrem neki od njih će ga sigurno naći, prije ili kasnije, a onda ćete vidjeti što je dobro, a što zlo. Vidjet ćeš, Ashon, vidjet ćeš kako si bila glupa.

Mnogo je godina u miru i slobodi prošlo od toga dana. Sva sjećanja koja imam pokušala sam potisnuti što dublje u zaborav. Ponekad više ni sama nisam sigurna kako se sve zbilo, a ipak Logosova kletva visi nada mnom snažnije od smrti.

Svaki put kad pokušam isplivati iz praznine svoga uma i dubina zaborava moram se suočiti sa sjećanjima koje mi je Logos utisnuo u pamćenje u trenu kada je umirao. A onda počinjem osjećati njegov stisak dok se pojavljuje crpeći snagu iz bezdana prošlosti. Osjećam u sebi njegovu nakaradnu prirodu, sadističku izvještačenost, hinjenu naivnost, ciničnu ravnodušnost kako nadiru sa svih strana rušeći nasipe moje obrane. I onda se povlačim, iz početka polako zbijenih redova, sprečavajući njegovo napredovanje, a zatim sve brže, predosjećajući poraz, sva u panici boreći se za trun vlastita razuma, pokušavajući da izbrišem sve u sebi i nanovo potonem u blaženstvo potpunog zaborava.

I tako živim bez izbora u praznoj školjci svojeg tijela, gdje mi je jedina druga mogućnost da pustim Logosa da vlada mnome, da ponovo oživi u meni, kroz mene.

Ali noćas, ove druge noći, tako slične onoj sudbonosnoj, dok miris nečije večere pronalazi put do ovog malog svetilišta koje je jednom davno udomilo moju majku, stvarnost je jača od Logosove moći, lako ga osjećam kako postaje nemiran negdje duboko ispod mojih misli. Mislim da on zna zašto sam ovdje, na ovom za nas posebnom mjestu, u ovoj za nas posebnoj noći. Na istom stolu u kojem sad pišem ove redove i moja majka je staračkom rukom pisala svoje posljednje pismo. Na istom krevetu je popila otrov. Ubrzo na njemu ću i ja, jer me moje moći već pomalo izdaju, a Logos to zna i čeka svoj tren. Uostalom za mene je ionako došao kraj. Danas je izdano naređenje da se sve mentalno zaostale osobe pogube.

Znam da sam postala opasnost za svoje bližnje. Smrt je ionako preduga sa mnom, nestrpljivo tapka nogom, i već je umorna od čekanja. Ne bojim se, mogu joj pogledati u oči i reći: – Čekaj još malo, kržljava nakazo.— Mogu se čak i nasmijati. Što samo potvrđuje da sam zaista prestara.

Došlo je vrijeme da završim ovo pismo. Sakrit ću ga na mjesto gdje će ga moj sin pronaći kad za to dođe vrijeme. A onda ću završiti sama sa sobom, i kada mi se ona dva čovjeka koja su jutros odvela mog sina pridruže u smrti, neće biti nikoga na Belli tko zna tajnu mog sina.

Moj sin je obdaren mladić, on ne mora biti praznoga uma da obavi svoj zadatak, on može služiti novog tiranina svim svojim sposobnostima. Novi Logos će živjeti kratko.

Ima, međutim, još jedna stvar koja me muči. Odakle dolazi ta moć, urođena u našoj porodici. Nikad od dana kad sam ga rodila nisam mu rekla istinu. Logos je njegov otac i otuda potječe njegova moć.

Ali moja? Ponekad se upitam da li je moguće da je mojoj majci učinio isto što i meni, a da nikad to nije shvatio. Moja majka me je pokušala ubiti, da li je ona znala? Da li je on?

Ima samo jedan način da saznam. Kad popijem otrov, pustit ću ga da iziđe, i onda ću pretražiti njegova sjećanja. Tada ću znati zasigurno.

 

[stag_intro]Neven Antičević ZF priče, prijevode i prikaze o ZF-u objavljivao u “Siriusu” i “Futuri”. Urednik je u izdavačkoj kući “Algoritam” iz Zagreba gdje je objavljeno mnogo prijevoda ZF romana s engleskog. [/stag_intro]

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.