[stag_intro]Gdje su svi? bila je pilot epizoda prve sezone serije Zona sumraka. Efektna priča s jednim glumcem koji nosi cijeli polusatni program. Čovjek se nađe zatočenikom maloga grada koji je posve napušten, iako se čini da je do prije nekoliko trenutaka bio pun ljudi i života. Zbunjenost prerasta u nelagodu, nelagoda u paranoju, a paranoja u neobuzdanu paniku. Gdje su svi. [/stag_intro]

Osjet se nije mogao povezati s ničim što je ikada prije iskusio. Probudio se, ne prisjećajući se da je uopće pošao spavati. Nadalje , još ga je više zbunilo to što se nije nalazio u krevetu. Hodao je ulicom s dvije trake od crna makadama i plamtećom bijelom crtom po sredini. Zaustavio se, zabuljio u modro nebo i vruće jutarnje sunce. Zatim je pogledao oko sebe u seoski pejzaž i visoka razlistala stabla koja su se nizala sa svake strane puta. Iza drveća nalazila su se žitna polja, zlatna i uzbibana.

Poput Ohija , pomislio je. Ili možda Indijane . Ili nekih sjevernijih dijelova države New York. Odjednom je postao svjestan riječi o kojim je razmišljao. Ohio . Indijana . New York. Istog trena mu je palo na pamet da uopće ne zna gdje se nalazi. Brzo je uslijedila sljedeća misao – nije znao niti tko je! Pogledao se, opipavajući zeleno jednodijelno radno odijelo u koje je bio odjeven, i teške, visoke cipele i zatvarač od vrata do međunožja. Dodirnuo je svoje lice, pa kosu. Popisivao je inventar. Pokušavao je sklopiti slagalicu od poznatih predmeta. Orijentacija pomoću vrhova prstiju. Osjetio je lagani izrast brade, pomalo ulubljen hrbat nosa, umjereno jake obrve i kratko podšišana kosa. Nije bio previše muževan – no, dovoljno. I bio je mlad. Prilično mlad. Osjećao se dobro. Zdravo i smireno. Bio zbunjen do zla boga, ali nimalo prestrašen.

Prišao je jednoj strani ceste, izvadio cigaretu i pripalio je. Stao je u sjenu jednog divovskog hrasta koji je rastao uz put. Pomislio je: Ne znam tko sam. Ne znam gdje sam. No , ljeto je, ja se nalazim negdje na selu, a ovo mora da je amnezija ili nešto slično.

Povukao je dim duboko i s uživanjem. Izvadio je cigaretu iz usta i bolje je promotrio. Bila je duga i s filtrom. Nekoliko mu je fraza palo na pamet. ‘Winstons ima onako dobar okus kakav cigareta treba imati.1, ‘Mnogo toga će vam se svidjeti kod Marlboroa .’, ‘Pušite li više, a uživate manje? • Ta je bila za Camel – za onu vrstu cigareta zbog koje bi propješačio kilometre. Nacerio se pa nasmijao na glas. Snaga reklame. Stajao je ovdje ne znajući svoje ime ili tko je, ali poezija dvadesetog stoljeća koju je osmislila duhanska industrija svladala je i granice amnezije. Prestao se smijati pa se zamislio. Cigarete i slogani predstavljali su Ameriku . Znači to je on – Amerikanac .

Bacio je opušak i nastavio hodati. Nekoliko stotina metara dalje začuo je glazbu koja je dopirala iza zavoja. Glasne trube, i to dobre. U pozadini se čuo bubanj, a onda nezaobilazna visoka truba koja je bila popraćena udaraljkama. Sving . Tako je, ponovno je postao svjestan riječi koja mu je nešto značila. Sving . To je, pak, mogao povezati s određenim razdobljem. Tridesetima . I nakon tridesetih. Znači do pedesetih. 1950-a. Dozvolio je činjenicama da se poslože. Osjećao se kao ključni dio slagalice oko kojeg su se smještali drugi djelići, tvoreći prepoznatljivu sliku. Neobično kako je, pomisli, uzorak konačan, jednom kad se sve posloži” Sada je znao da je 1959-a. Nije bilo sumnje. Tisuću devetsto pedeset i deveta.

Kada je zakoračio iza zavoja i ugledao izvor glazbe, brzo si je ponovio sve što je otkrio. Bio je Amerikanac , u svojim dvadesetima i bilo je ljeto.

Ispred njega se nalazio restorančić, mala građevina sklepana od dasaka i sa znakom na vratima na kojem je pisalo ‘OTVORENO’. Glazba se izlijevala kroz vrata. Ušao je i osjetio da mu je sve nekako poznato. I prije je zalazio na ovakva mjesta, u to je bio siguran. Dugi pult bio je načičkan bocama kečapa i držačima ubrusa; na stražnjem zidu bili su izvješeni rukom ispisani natpisi s nazivima sendviča, juha, pita a la mode i drugih jela. Ondje se nalazilo i nekoliko velikih postera s djevojkama u kupaćim kostimima koje su držale boce Coca -Cole, a u udaljenom djelu prostorije nalazilo se ono za što je znao da je džuboks, i izvor glazbe.

Prošetao je čitavom dužinom pulta, zavrtjevši u prolazu nekoliko stolica. S druge strane pulta bila su otvorena dvokrilna, viseća vrata koja su vodila prema kuhinji. Mogao je vidjeti golemi, restoranski štednjak i vrč kave koji se na njemu kuhao. Zvuk kave koja je kipjela bijaše mu poznat i umirujući, te je prostoriju ispunjavao aromom doručka i jutra.

Mladi čovjek se nasmiješio kao da je ugledao starog prijatelja, ili još bolje, osjetivši prisutnost nekog starog prijatelja. Sjeo je na zadnju stolicu, tako da ima pogled na kuhinju. Mogao je vidjeti police s poslaganim konzervama, veliki frižider s dvoja vrata, drveni stol za sjeckanje i dvokrilna vrata. Pogledao je natpise na zidu. Sendvič ’Denver’, hamburger, cheeseburger. Jaja sa šunkom. Ponovno je postao svjestan fenomena u kojem se morao truditi povezati, očigledno poznati, predmet s riječi koja ga je predstavljala. Što je, na primjer, sendvič ’Denver’? Što je pita a la mode? Tada mu se, nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, u glavi pojavila slika zajedno s okusom. U času mu je pala na pamet čudna pomisao, daje poput djeteta koje je izloženo procesu odrastanja na fantastično teleskopski i ubrzani način.

Glazba iz džuboksa prodrla mu je u misli, glasno i nametljivo.

Zazvao je prema kuhinji: “Je li ovo dovoljno glasno za tebe, je li?” Tišina. Odgovor je bio samo glazba.

Podigao je glas: “Čuješ li je dobro?”

I dalje nije bilo odgovora. Prišao je stroju, odmaknuo je nekoliko centimetara od zida i pronašao u dnu mali gumb za podešavanje jačine. Okrenuo ga je. Glazba se oko njega stišala, a prostorija se činila tišom i mnogo ugodnijom. Odgurao je stroj ponovno do zida i vratio se do svog stolca. Uzeo je kartonski jelovnik koji je stajao naslonjen na držač ubrusa i proučio ga, pogledavajući s vremena na vrijeme prema kuhinji. Kroz staklena vrata pećnice, mogao je vidjeti kako se četiri pite krasno rumene, pa je opet osjetio nešto poznato, nešto prijateljsko .

Ponovno je zazvao: “Mislim da ću uzeti jaja sa šunkom. Lagano zapečena jaja i pirjani krumpir.”

U kuhinji se i dalje ništa nije micalo, te nije bilo odgovora.

“Vidio sam natpis daje nedaleko odavde jedan gradić. Kako se zove?”

Kava je kipjela u velikom, emajliranom loncu iz kojeg se podizala para. Blagi povjetarac zaljuljao je naprijed-natrag dvokrilna vrata, a džuboks je nastavio tiho svirati. Mladić je sada ogladnio, osjetivši laganu ljutnju.

“Hej”, povikao je, “Postavio sam vam pitanje. Kako se zove gradić?”

Pričekao je nekoliko trenutaka, a kad nije dobio odgovor ustao je, preskočio pult, gurnuvši otvorio vrata i ušao u kuhinju. Bila je prazna. Pošao je do stražnjih vrata, otvorio ih i izašao. Ondje se nalazilo veliko šljunčano dvorište u kojem nije bilo ničega osim niza kanti za smeće od kojih se jedna prevrnula, zagadivši tlo kolekcijom limenki, talogom od kave, ljuskama jaja i nekoliko praznih kutija žitnih pahuljica; nekoliko kaseta naranči; jedan slomljeni kotač bez nekoliko žbica; tri ili četiri hrpe starih novina. Namjeravao se vratiti unutra kad ga je nešto zaustavilo na mjestu. Ponovno je pogledao prema kantama s otpacima. Nešto je nedostajalo. Jednog elementa nije bilo, a moralo bi ga biti. Nije točno znao što je to. Bio je to samo sićušni otklon mehanizma u njegovoj glavi zaduženog za ravnotežu i razum. Nešto nije bilo u redu, a on nije znao što. To mu je usadilo trun nemira kojeg je pospremio u stražnji dio svog mozga.

Vratio se u kuhinju, pošao do lonca s kavom, ponovno ga pomirisao, pa ga naposljetku odnio sa sobom do stola za rezanje. Pronašao je šalicu i natočio si vruće kave. Naslonio se leđima na stol za rezanje i pijuckao kavu, uživajući u osjetu prepoznatljivosti.

Potom je otišao u drugu prostoriju i uzeo veliku krafnu iz staklene posude. Odnio ga je natrag u kuhinju, pa se naslonio na dvokrilna vrata tako da može nadzirati obje prostorije. Polako je žvakao krafnu, pijuckao kavu i razmišljao. Tkogod vodi ovo mjesto, pomislio je, ili je u podrumu ili mu se možda žena porađa. Ili je možda bolestan. Možda je imao srčani udar ili nešto slično. Možda bi trebao pogledati uokolo i pronaći podrumska vrata. Osvrne se prema blagajni koja se nalazila iza pulta. Kakve li pogodne situacije za pljačku. Ili za besplatni obrok. Za bilo što, kad smo već kod toga.

Mladić posegne u džep i izvuče punu šaku kovanica i novčanicu od jednog dolara.

“Američki novac”, reče na glas. “To je to. Nema nikakve sumnje. Ja sam Amerikanac . Dvaput po pedeset centi, jedanput po dvadeset i pet centi i jednom po deset centi. Četiri puta po cent i jedna novčanica od dolara. To je Američki novac.”

Ponovno se vratio u kuhinju i pogledao kutije s žitnim pahuljicama čija su mu imena bila poznata. Campbellove konzerve juhe. Jesu li to one s pedeset i sedam okusa? Opet se zamislio nad time tko je on i gdje se nalazi. Uzeo je na razmatranje nedosljedne i nepovezane činjenice koje su mu prolazile mislima: njegovo poznavanje glazbe, kolokvijalni način kojim je govorio, jelovnik na kojem je znao što je što. Jaja sa šunkom i pirjani krumpir – stvari kojima je mogao povezati izgled, okus i miris. Zatim mu je mislima proletio roj pitanja. Tko je on točno? Što, dovraga, ovdje radi? I gdje je to ‘ovdje’! I zašto? To je bilo važno pitanje. Zašto se odjednom probudio nasred ceste ne znajući tko je? I zašto nikog drugog nema u restoranu? Gdje je vlasnik ili kuhar, ili poslužitelj? Zašto ih nema? Iznova je osjetio kako se u njemu meškolji crvić nemira.

Progutao je posljednji komad krafne, zalio ga preostalom kavom pa se vratio u drugu prostoriju. Još se jednom nagnuo na pult; bacio je na njega kovanicu od četvrt dolara. Na ulaznim se vratima okrenuo i još jednom osmotrio prostoriju. Prokletstvo , sve je bilo normalno, stvarno, sve je izgledalo prirodno. Riječi, mjesto, mirisi, izgled. Stavio je ruku na kvaku i otvorio vrata. Gotovo je zakoračio van, kad ga je zaustavila jedna pomisao. Najednom je znao što ga je uznemirilo u vezi s kantama za smeće. Izašavši u vruće prijepodne, ponio je sa sobom taj nemir.

Znao je što nedostaje i to mu je saznanje ulilo bojazan koju dosad nije osjetio. Doticala je vrške njegovih živaca, nešto mu je zašlo u misli i oformilo se. Nešto što nije mogao shvatiti. Nešto iznad uobičajenog. Iznad simbola riječi, iznad logičnog shvaćanja koje ga je podupiralo i odgovaralo na njegova pitanja, te predstavljalo njegovu vezu sa stvarnošću.

Nije bilo muha.

Došao je do ugla zgrade i iznova se zabuljio u stražnje dvorište s nizom kanti za smeće. Nije bilo muha. Vladala je tišina, ništa se nije pomicalo i nije se čulo zujanje muha.

Polako je krenuo prema cesti, odjednom svjestan što ne valja. Drveće je bilo stvarno, kao i cesta i restoran sa svime što se u njemu nalazilo. Miris kave i okus krafne bili su stvarni, kutije s pahuljicama nosile su prava imena, a Coca -Cola se nalazila u boci i koštala je pet centi. Sve je bilo uredno i kako treba, i sve se nalazilo na svojem mjestu. Ali u ničemu nije bilo života! To je bio element koji nedostaje – aktivnost! S tom je mišlju krenuo cestom, pokraj znaka na kojem je pisalo: ‘Carsville, 1,5 km.

Ušao je u uredan i privlačan gradić koji se pred njim nalazio. Kratka glavna ulica kružila je oko parka koji se nalazio u središtu svega. Kod sredine parka nalazila se velika škola. Uz kružnu ulicu smjestili su se nizovi trgovina, kino, pa još trgovina i policijska postaja. Malo dalje se nalazila crkva, stambena četvrt i na kraju apoteka na uglu. Tu je bila i knjižara, butik, trgovina s živežnim namirnicama ispred koje se nalazio mali znak na kojem je pisalo ‘Autobusna stanica’. Sve je bilo mirno i slatko pod jutarnjim suncem, i sve je bilo tiho. Nije bilo nikakvog zvuka.

Hodao je nogostupom zavirujući kroz izloge. Svi su dućani bili otvoreni. Pekara je imala svježe kolače i kekse. Knjižara je imala specijalno sniženje. Na kinu je bio nalijepljen plakat koji je najavljivao nekakav ratni film Tu je bila i zgrada od tri kata u kojoj su se smjestili odvjetnički ured, javni bilježnik i tvrtka za prodaju nekretnina. Nešto dalje se nalazila ostakljena telefonska govornica i robna kuća čiji je dostavni prilaz bio zagrađen žičanom ogradom.

Ponovno se zamislio nad fenomenom. Sve je bilo ovdje, trgovine, park, autobusna stanica, i ostalo što je bilo potrebno, osim ljudi. Nigdje ni duše. Naslonio se na zid zgrade u kojoj je bila banka i pogledao niz ulicu lijevo pa desno kao da će, ako dovoljno pažljivo pogleda, uočiti da se nešto miče.

Kad mu je pogled dopro do ograde ispred dostavnog prilaza robne kuće, točno na suprotnoj strani ulice, ugledao je djevojku. Sjedila je u kamionu parkiranom u dvorištu, nije bilo sumnje – bila je prva osoba koju je vidio. Osjetio je kako mu je srce poskočilo kad je nervozno zakoračio s pločnika i krenuo prema njoj. Na pola ulice se zaustavio, osjećajući kako mu se znoje dlanovi. Nije znao hoće li potrčati do kamiona najbrže što ga noge nose ili odavde obasuti djevojku pitanjima. Prisilio se da mu glas zvuči suvislo, što ga je nasmijalo.

“Hej, gospođice! Gospođice, ovamo.” Osjetio je da mu glas postaje sve jači, pa se ponovno prisilio da bude tiši i prilagođen razgovoru. “Gospođice, pitam se bili mi mogli pomoći. Pitao sam se gdje su svi. Čini se da nikoga nema. Doslovce … nikog živog.”

Zatim je krenuo, nadajući se, smirenim hodom preko ulice i prema njoj, primjećujući daje ona nastavila gledati ravno u njega ne izlazeći iz kabine kamiona. Stigao je do druge strane ulice, zaustavio se nekoliko koraka od žičanih vrata i ponovno joj se nasmiješio.

“Kako ludo”, rekao je. “Ludo i neobično. Kad sam se jutros probudio…” Zaustavio se još jednom promislivši. “Pa, zapravo se i nisam probudio”, reče. “Nekako sam se – jednostavno sam se našao kako hodam posred ceste.”

Došao je do nogostupa, prošao kroz napola otvorena vrata prema suvozačkoj strani kamiona. Djevojka više nije gledala u njega. Gledala je ravno naprijed kroz vjetrobran pa joj je mogao vidjeti profil. Prekrasna žena. Duga plava kosa. No , bila je blijeda. Pokušao se sjetiti gdje je već vidio takav izraz – tako nepomičan, bezizražajan. Prazan , da, čak više nego prazan. Bez duše.

“Slušajte, gospođice”, rekao je. “Ne bih vas želio prestrašiti, ali ovdje zacijelo mora postojati netko tko mi može reći…”

Kad je otvorio vrata kamiona, rečenica mu je bila prekinuta djevojčinim tijelom koje se, ispred njegovih širom otvorenih i zabezeknutih očiju, prevalilo i udarilo o pločnik uz glasan, gotovo metalni udarac. Zurio je dolje u prema njemu okrenuto lice, kad je postao svjestan riječi ispisanih na kamionu, ‘Resnickove lutke za izlog’. Ponovno je pogledao to lice – drveno, beživotno lice s obojenim obrazima i usnama, s fiksiranim polu osmjehom i očima koje su bile širom otvorene, ne pokazujući i ne govoreći ništa. Oči su joj izgledale baš onako što su bile – otvori na lutkinom licu. Sada je već počinjao shvaćati smiješnu stranu svega ovoga. Nacerio se, protegnuvši vilicu, pa počeo polako kliziti, leđa oslonjenih na kamion, prema dolje sve dok nije sjedio pokraj lutke koja je ležala zureći prazno u modro nebo i pržeće sunce.

Mladić gurne laktom njezinu tvrdu, drvenu ruku, cmokne jezikom i reče, “Oprostit ćeš mi, lutko, ali nisam te namjeravao tako uznemiriti. U stvari” – ponovno je gurne – “Oduvijek sam potajice gajio sklonosti prema mirnim curama.” Nagnuo se i uštinuo tvrdi obraz i opet se nasmijao. “Znaš što želim reći, srce?”

Podigao je lutku, pažljivo je vratio na njezino mjesto u kamionu i navukao joj haljinu preko koljena, kako se pristoji. Zatvorio je vrata, okrenuo se i načinio nekoliko besciljnih koraka. S druge strane žičanih vrata nalazila se kružna ulica s malim parkom u sredini. Prišao je ogradi i po novno pogledao s lijeva na desno, promatrajući pažljivo svaku pojedinu trgovinu, kao da će pomoću iznimne koncentracije uspjeti pronaći neki znak života. Međutim, ulica je ostala prazna, trgovine nenapučene, a tišina postojana.

Krenuo je prema dostavnom ulazu robne kuće koji se nalazio iza kamiona i gurnuo glavu u mračni prolaz natrpan nagim lutkama za izlog, poslaganih jedna na drugoj. Zakočila ga je pomisao kako način na koji su poslagane nalikuje slikama plinskih komora koncentracionih logora iz Drugog svjetskog rata. Uznemirila ga je sličnost pa je žurno izašao na dostavno dvorište. Potom je povikao prema otvorenim vratima.

“Hej! Ima li koga? Čuje li me tko?”

Vratio se do kamiona i pogledao unutra. U bravi nije bilo ključa. Nacerio se beživotnom licu lutke.

“Što kažeš, lutkice? Sigurno ne znaš gdje su ključevi, je li?”

Lutka je zurila ravno ispred sebe u vjetrobran.

U tom je času začuo zvuk. Prvi otkako je izašao iz restorana. Isprva mu se činio neshvatljiv. Nije nalikovao ničemu što mu je bilo poznato. Tada je znao što je. Zvonio je telefon. Pojurio je prema ogradi, udario u nju hvatajući se prstima za žicu i gledao uokolo sve dok nije pronašao ono što je tražio. Bijaše to ostakljena javna telefonska govornica s druge strane ulice, smještena nekoliko metara unutar parka. Telefon je i dalje zvonio.

Mladić se bacio kroz vrata i pojurio preko ulice. Sprintajući je stigao do govornice, otvorio staklena vrata i gotovo iščupao žicu kad je zgrabio slušalicu. Zalupio je vrata za sobom.

“Halo. Halo !” Ljutito je vikao u slušalicu. “Halo! Operateru? Operateru?”

Telefon je bio mrtav. Pričekao je trenutak, a onda zalupio slušalicu natrag na telefonsku vilicu. Posegnuo je u džep na svojoj košulji i izvukao novčić. Gurnuo ga je u prorez i čekao. Začuo je prvi glas, bezbojan, oštro uljudan ton telefonskog operatera.

“Broj koji ste dobili”, reče glas, “nije u funkciji – “

Mladić je sada već bio bijesan. Povikao je u telefon: “Jeste li vi svi poludjeli? Nisam nikoga nazvao..”

“Molim vas da provjerite imate li točan telefonski broj i jeste li ga ispravno okrenuli.”

“Operateru, nisam nikoga zvao. Telefon je zazvonio i ja sam se javio.” Ponovno je divlje protresao slušalicu. “Operateru. Operateru , hoćete li me poslušati, molim vas? Samo želim saznati gdje se nalazim. Razumijete li? Samo želim znati gdje sam ja i gdje su drugi ljudi. Molim vas, operateru, poslušajte me…”

Opet se začuo glas operatera, neosoban, hladan, kao da je s drugog planeta. “Broj koji ste dobili nije u funkciji. Molim vas da provjerite imate li točan telefonski broj i jeste li ga ispravno okrenuli.”

Nastala je duga stanka prije nego što je glas nastavio: “Ovo je snimka!”

Mladić polagano spusti slušalicu, sada već svjestan tihog grada koji ga je okruživao s vanjske strane stakla. S užasom je bio svjestan tišine koja je visjela nad ovim mjestom, tišine istaknute onim što je rekao operater: “Ovo je snimka.” Čitavo , prokleto mjesto bijaše snimka. Zvuk zabilježen na traci. Slike na platnu. Stvari smještene na pozornici, ali samo radi efekata. No , ljudski glas – bijaše to loša šala.

Beživotne stvari kao što su lonci s kavom bez nadzora, lutke za izlog, trgovine – tome se mogao čuditi, ali i otići bez previše razmišljanja. No , ljudski glas – očajnički mu je trebala potvrda da je sve ovo okruženo živim mesom i krvlju. Bilo što drugo je najobičnija prevara. Dano obećanje, pa prekršeno. Ljutilo ga je što je osjetio trunku prestrašene zabrinutosti. Telefonski imenik visio je na lancu. Imena su mu upadala u oči. Abel . Baker . Botsford . Carstairs . Cathers . Cepeda .

“Pa, gdje ste ljudi”, povikao je. “Gdje ste? Gdje živite? Zar samo u ovom prokletom imeniku?”

Iznova je okrenuo nekoliko stranica. Dempseyi . Farveri . Grannigani . I tako dalje sve do čovjeka koji se preživao Zatelli i koji je živio u Sjevernoj prednjoj ulici i čiji je inicijal imena bio A. Mladić dopusti da mu imenik ispadne iz ruku. Zanjihao se na lancu naprijed, natrag. Polako je podizao glavu, sve dok se nije zagledao u praznu ulicu.

“Slušajte, momci”, rekao je tiho. “Tko pazi na trgovine?” Stakleni izlozi uzvratili su mu pogled. “Tko pazi bilo koju od ovih trgovina?”

Polagano se okrenuo, položio ruku na vrata i gurnuo. Vrata su ostala na mjestu. Ponovno je gurnuo. Zaglavila su se. Sada je već imao osjećaj da je sve ovo namještaljka. Jedna jako velika, složena i strašno ne-smiješna namještaljka. Snažno je gurnuo vrata ramenom, ali se ona i dalje nisu pomicala.

U redu”, povikao je. “Jako smiješna šala. Jako smiješna. Obožavam vaš grad. Sviđa mi se smisao za humor. No , sada mi više nije zabavno. Shvaćate li? Sada mi je dozlogrdilo. Koji me to pametnjaković zatvorio ovdje?” Udarao je, gurao i lupao po vratima sve dok mu se nije počeo znoj cijediti niz lice. Sklopio je oči i naslonio se na čas o vrata, a onda je odjednom pogledao prema dolje i ugledao koljeno vrata okrenuto prema unutra. Lagano je povukao prema sebi i vrata su se otvorila, malko ulubljena i neravna, ali su se otvorila. Gurao ih je umjesto da ih je povlačio. Jednostavno . Osjeti kako bi se trebao nasmijati ili možda ispričati nečemu ili nekome, ali jasno, nije bilo nikoga kome bi ispriku mogao uputiti.

Izašao je na sunčevu svjetlost i krenuo kroz park prema zgradi s čije se prednje strane nalazio jedan veliki stakleni globus na kojem je pisalo ‘Policija’. Hodao je smiješeći se sam sebi. Naprijed prema zakonu i redu, pomislio je. I ne samo prema zakonu i redu – naprijed prema zdravom razumu. Možda će ga ondje pronaći. Kada si mali dječak koji se izgubio, sjeti se što ti je rekla majka, priđi dobrom policajcu i reci mu svoje ime. E, pa, sada je on mali dječak koji se izgubio i nije se imao kome drugome prijaviti. Sto se tiče imena – to će netko trebati otkriti i reći njemu.

Policijska postaja bila je mračna i hladna, podijeljena po cijeloj dužini pultom. Iza njega se nalazio narednikov stol i stolac, a uz drugi zid stol radio operatera s mikrofonom i radio prijemnikom. S desne strane su se nalazila rešetkasta vrata koja su vodila u dio s ćelijama. Prošao je kroz dvokrilna vrata koja su se nalazila na sredini pulta i prišao mikrofonu. Podigao ga je, proučio, a onda nelogično, kao da se to od njega u namještaljci i očekivalo, reče glasom kakvim su se služili službenici radio veze.

“Pozivam sva vozila. Pozivam sva vozila. Nepoznati muškarac šeće policijskom postajom. Veoma sumnjiva izgleda. Vjerojatno želi…”

Glas mu pukne. Na drugoj strani prostorije, uz narednikov stol, lijeno se prema stropu podizao tanki trak dima. Polako je spustio mikrofon i prišao stolu. Velika , jednu četvrtinu popušena cigara ležala je u pepeljari i dimila se. Podigao ju je, pa spustio. Osjetio je napetost, strah i to da ga netko promatra i sluša. Naglo se okrenuo kao da će uspjeti nekoga u tome uhvatiti – kako zuri i prisluškuje.

Prostorija je bila prazna. Otvorio je vrata s rešetkama. Glasno su zaškripala. Ušao je u odjel s ćelijama. Bilo ih je osam, sa svake strane po četiri sve su bile prazne. Kroz rešetke posljednje ćelije s desne strane mogao je vidjeti umivaonik. Tekla je voda. Vruća voda. Mogao je vidjeti paru. Na polici je bila mokra britva i zapjenjena četkica. Zatvorio je na trenutak oči jer je ovo već bilo previše. Puno previše. Pokažite mi gobline, pomisli, ili duhove ili čudovišta. Pokažite mi mrtvace kako paradiraju. Za – svirajte mi prodorne i neskladne zvukove trube na rogu za sprovode koji paraju tišinu jutra – ali prestanite me strašiti grotesknom uobičajenošću stvari. Ne pokazujte mi opuške cigare u pepeljari i vodu koja teče u umivaoniku i zapjenjenu četku. To više šokira od prikaza.

Polako je ušao u ćeliju i prišao umivaoniku. Ispružio je drhtavu ruku i dotaknuo pjenu na četki. Bila je stvarna. Topla . Mirisala je na sapun. Voda je kapala u umivaonik. Na britvi je pisalo Gillette , a on se prisjeti televizijskog prijenosa Prvenstva i newyorških Giantsa koji su četiri puta za redom pobijedili clevelandske Indijanse . Ali Bože, to je moralo biti prije deset godina. Ili možda prošle godine. Ili se možda još uopće nije dogodilo. Jer sada se nije mogao prisjetiti niti jedne osvojene baze, niti jednog početnog položaja, niti datuma ili vremena ili mjesta čitavog događaja. Nije bio svjestan škripavog zvuka vrata od ćelije koja su se za njim sporo zatvarala sve dok na zidu nije ugledao njihovu sjenu kako se polako, ali neminovno pomiče.

Ispusti jecaj pa se baci na pod, izletjevši van tren prije nego su se zatvorila. Nekoliko se sekundi za njih držao, a onda se odmaknuo od ćelije, naslonio se na vrata s druge strane i zurio u njih sada čvrsto zatvorena i zaključana, kao da su neka otrovna životinja.

Nešto mu je nalagalo da potrči. Trči. Trči koliko te noge nose. Bježi. Kreni . Utekni . Nešto mu je šaputalo naredbe u uho. Bijaše to posljednja zapovijed uma pod pritiskom, napadnutog jezivim strahom koji bi ga čas kasnije mogao prikovati za zemlju. Svi su instinkti urlali na njega u ime bijega u sigurnost i spas. Bježi odavle. Bježi! Bježi! BJEŽI!

Našao se vani na suncu, trčeći preko ulice, posrćući preko ruba pločnika, grebući se na živicu kad se zaletio preko nje. Preskočio ju je, uletio u park i trčao, trčao, trčao. Ugledao je školu kako uzdiže ispred njega, i kip pred njom. Vlastito ga je kretanje povelo uza stube prema kipu, a onda se odjednom uhvatio kako se grčevito drži za metalnu nogu učitelja junačkog izgleda koji je umro 1911-te i čiji se lik uzdizao visoko iznad njega prema modrome nebu. Tada je počeo plakati. Zagleda se u tišinu, kazalište i naposljetku u kip, pa zaplače: “Gdje su svi? Molim te, za ime Krista , reci mi…gdje su svi?”

Mladić je u kasno poslijepodne sjedio na rubu pločnika i zurio dolje u vlastitu sjenu i one koje su ga okruživale. Od tende iznad trgovine, znaka autobusne stanice, ulične svjetiljke – bezoblične kaplje sjena protezale su se u nizu pločnikom. Polako je ustao, nakratko pogledao znak autobusne stanice, a onda niz ulicu kao da još uvijek gaji neka očekivanja da će ugledati kako se približava veliki crveno bijeli autobus, kako otvara vrata i kako kroz njih izlazi gomila ljudi. Ljudi . To je mladić želio vidjeti. Svoju vrstu.

Tišina je rasla kroz dan. Nekako je postala bit svega, pritiskala ga je kao teška, vruća, svrbljiva i vunasta tvar koja ga je okruživala i prekrivala, zbog koje se znojio i češao, i za koju je želio da je može nekako zbaciti sa sebe i pobjeći.

Polako je krenuo niz glavnu ulicu – od jutra je njome prošao nekih četrdeset ili pedeset puta. Prolazio je uz sada već dobro poznate dućane, zagledavao se u dobro poznata vrata, i sve je bilo nepromijenjeno. Blagajne napuštene, roba nenadgledana.

Ušao je u banku već četvrti put tog poslijepodneva, i po četvrti put je prošetao iza šaltera, uzimajući i razbacujući novac. Jednom je pripalio cigaretu novčanicom od stotinu dolara pa se grohotom tome nasmijao, a onda je odjednom, pošto je odbacio napola izgorjelu novčanicu na zemlju, otkrio da se više ne može niti smijati. U redu, mogu pripaliti cigaretu novčanicom od stotinu dolara, pa što?

Izašao je iz banke, prešao ulicu i krenuo prema drogeriji. Na izlogu je bila zalijepljena reklama da se za cijenu jednog proizvoda dobivaju dva. Oglasila su se crkvena zvona s dna ulice i to ga je prestrašilo. Na trenutak se stisnuo uz zid drogerije pogledavajući izbezumljeno u smjeru iz kojeg je dopirao zvuk, sve dok nije shvatio njegov izvor.

Ušao je u drogeriju koja se sastojala od jedne velike četvrtaste prostorije okružene visokim pultovima i policama s mnoštvom staklenih posuda poslaganih po čitavoj njihovoj dužini. U stražnjem dijelu se nalazila velika fontana s ogledalom u pozadini na kojem su bile slike frapea, soda i milk-shakea. Zaustavio se kod pulta s cigarama. Uzeo je jednu veoma skupu, odmotao celofan i pomirisao je.

“Ono što ovoj zemlji treba jest dobra cigara”, rekao je na glas, hodajući prema fontani. “Jedna dobra cigara. Nekoliko dobrih cigara i nekoliko ljudi koji bi ih pušili…”

Pažljivo je spremio cigaru u džep košulje pa se vratio do fontane. Odande je pogledao prostoriju, prazne separee i džuboks. Osjećao je tišinu koja je bila posve u neskladu s onim što se u prostoriji nalazilo. Prostoriji namijenjenoj za akciju; prostoriji koja je bila na rubu da oživi, ali to nikako da se dogodi. Iza fontane bijahu smješteni frižideri sa sladoledom. Uzeo je žlicu za sladoled, jednu staklenu posudicu s police pokraj ogledala i zagrabio si dvije velike kuglice. Zalio ih je sirupom, posipao lješnjacima, dodao trešnju i malo tučenog vrhnja.

Podigao je pogled i upitao: “Je li još netko za sladoled? Je li netko za kup?” Zastao je osluškujući tišinu. “Nitko, ha? Dobro.”

Zagrabio je žličicom veliku grudu sladoleda s trešnjom i vrhnjem, pa stavio sve to u usta. Svidjelo mu se. Prvi je put ugledao svoj odraz u ogledalu i nije se iznenadio onime što je vidio. Lice mu je bilo donekle poznato, ne lijepo, ali ne i ružno. I mlado, pomislio je. Prilično mlado. Bijaše to lice čovjeka dobrano mlađeg od trideset godina. Imao je možda dvadeset i pet ili šest, no ne više. Proučavao je svoj odraz. “Oprostit ćeš mi stari prijatelju”, reče, “ali ne mogu ti se sjetiti imena. Lice mi je poznato, ali ime sam zaboravio.”

Uzeo je još jedan griz sladoleda, premetnuo ga po ustima, rastopio ga, pa progutao, promatrajući sve to u ogledalu. Veoma ležerno je žličicom pokazao prema odrazu.

“Reći ću ti koji je moj problem. Nalazim se usred noćne more iz koje se nikako ne mogu probuditi. A ti si dio te more. Ti i sladoled i cigara. Policijska postaja i telefonska govornica – i ona mala lutka za izlog.” Spusti pogled prema sladoledu, pa ga podigne i pogleda uokolo po drogeriji, a onda se ponovno zagleda u svoj odraz.

“Ovaj čitavi prokleti grad – gdje god da jest -gdje god da jest Nakrivi glavu u jednu stranu, odjednom se prisjećajući nečega što ga je natjeralo da se nasmiješi sam sebi.

“Upravo sam se nečega sjetio. Rekao je to Scrooge . Sjećaš se Scroogea , starog prijatelja – Ebanezera Scroogea? Ono što je on rekao duhu, Jacobu Marleyu . Rekao je: ‘Možda si neprobavljeni komad govedine, hrpica senfa. Komadić sira. Šnita sirovog krumpira. Nakon smrti ostaju samo sokovi.”

Odložio je žlicu. “Vidiš? To si ti. To ste svi vi. Vi ste ono što sam pojeo jučer za večeru.” S lica mu je nestao osmjeh. Napetost mu se uvukla u glas. “Ali sad mi je dosta. Dosta . Želim se probuditi.” Okrenuo se od ogledala prema trgovini i praznim separeima. “A ako se ne probudim, moram pronaći nekoga s kime ću razgovarati. To moram učiniti. Moram naći nekoga za razgovor.”

Tek je sada primijetio kartu koja je stajala na pultu. Na njoj se nalazio program košarkaških utakmica srednje škole Carsville , najavljujući za 15. rujan njihov susret sa srednjom školom Corinth . Dvadeset i prvoga bi Carsville trebao igrati protiv Leedsvillea . Utakmice su se nastavljale i u listopadu, protiv šest ili sedam različitih srednjih škola – sve je to bilo najavljeno, veoma službeno, na velikom plakatu.

“Sigurno sam jako maštoviti momak!” rekao ja naposljetku mladić. “Jako, jako maštovit. Sve sam zamislio, do najsitnijeg detalja. Do najsitnijeg od najsitnijih detalja.”

Odmaknuo se od fontane, prešao na drugu stranu prostorije gdje se nalazilo nekoliko vrtuljaka s džepnim knjigama. Naslovi na koricama knjiga nakratko su mu se u podsvijesti učinili poznatima, a onda ishlapili. Krimići na čijim su koricama bile plavuše u negližeima, te naslovima poput ‘Bdijenje u bordelu’. Reprinti poznatih i komičnih priča. Nešto pod naslovom ‘Posve lud’ sa slikom nasmijanog poluidiotskog lica ispod kojeg je pisalo ‘Alfred E. Neuman kaže: ‘Što, zar ja da se brinem!’. Neke su mu se knjige činile poznatima. Djelići zapleta i likova nakratko su pronašli put do njegove svijesti. Zamišljeno je okretao vrtuljke kako je prolazio pokraj njih. Škripali su, muteći mu naslove, slike i naslovnice pred očima, sve dok nije naišao na jedan za kojim je posegnuo, zaustavljajući vrtuljak.

Na koricama knjige bila je prikazana nepregledna pustinja sa sićušnom, gotovo neprepoznatljivom figurom čovjeka koji je ondje stajao s rukama na kukovima, zureći u nebo. U pozadini su se nazirali planinski lanci iz čijih se vrhunaca uzdizao naslov u jednom redu, Posljednji čovjek na zemlji.

Oči mladića prikovale su se za te riječi, osjećajući kako mu se stapa ono mjesto između uma i vida. Posljednji čovjek na zemlji. Postojalo je nešto posebno značajno – nešto od posebne važnosti – nešto što ga je nagnalo da odjednom ostane bez daha i zavrti stalak, skrivajući knjigu u nejasnom vrtlogu.

No, kad se stalak zaustavio, naslovnica je ponovno postala jasna i tek je tada otkrio da ih ima mnogo. Bilo je mnoštvo knjiga o posljednjem čovjeku na zemlji. Red za redom sićušnih figura u golemoj pustinji i s laktovima podbočenih na bokovima, zurili su u njega sa svake naslovne strane dok se vrtuljak usporavao i naposljetku zaustavio.

Ustuknuo je, ne mogavši odlijepiti od njih pogled sve dok nije stigao do vrata, i dok nije nakratko ugledao svoj odraz u ogledalu – blijed, mlađahni čovjek koji je stajao na ulazu u drogeriju, umorna izgleda, usamljen, očajan i – uplašen.

Izašao je, pokušavajući se sabrati mada su mu se i tijelo i duh tome opirali. Na pola ulice stane, okrene se, pa se okrene još jednom i još jednom.

Odjednom poviče: “Hej? Hej! Hej, ima li koga? Vidi li me tko? Čuje li me tko? Hej!”

Odgovor mu stiže tren kasnije. Duboka , melodična crkvena zvona upozoravala su na proticanje dana. Udarila su pet puta, a onda se zaustavila. Neko se vrijeme još mogla čuti jeka, no onda je i ona utihnula. Mladić krene niz ulicu, mimo sada već poznatih trgovina, više ih i ne primjećujući. Oči su mu bile otvorene, ali ništa nije vidio. Nastavio je razmišljati o naslovu knjige – Posljednji čovjek na zemlji, a to utjecalo na njegovu nutrinu. Kao da je na silu protjerao kroz grlo neprobavljivi komad hrane, koji mu je sada kao kamen sjeo na želudac. Posljednji čovjek na zemlji. Slika i riječi usjekli su mu se s zastrašujućom jasnoćom u svijest. Sićušna figura čovjeka koji raširenih ruku stoji nasred pustinje. Neprepoznatljiva , usamljena figura čija je sudbina bila ispisana na nebu, i iznad planinskih lanaca – posljednji čovjek na zemlji. Dok je hodao prema parku nije iz misli mogao istjerati tu sliku, niti riječi.

Uopće nije bio svjestan da je poslijepodnevno sunce sada izgledalo blijedo i udaljeno, pomičući se nebom. Tog je dana već bilo pri kraju puta.

Bila je noć i mladić je sjedio na klupi u parku, blizu kipa ispred škole. Sam je sa sobom igrao, pomoću štapa, u prašini križić-kružić, dobivajući partiju za partijom pa započinjao nove, brišući petom jednu svoju pobjedu za drugom. U malom si je restoranu napravio sendvič. Prošetao je robnom kućom, a onda jeftinim Woolworthom . Ušao je u školu, zatomivši poriv da, zalazeći u učionice, na ploče ne ispiše kakvu prostotu. Bilo što samo da šokira, iznenadi ili izazove. Sve samo da zadere fasadu stvarnosti koja ga je okruživala. A bio je siguran da je fasada. Bio je siguran da je ovo samo stvarna kakvoća nestvarnog sna, i kad bi ga samo mogao raskrinkati i otkriti što se nalazi ispod! – ali nije mogao.

Svjetlo je zasjalo na njegovoj ruci. Iznenađeno je podigao pogled. Upalile su se ulične svjetiljke, kao i one u parku. Svjetla su se palila po cijelome gradu. Ulična svjetla. Izlozi trgovina. A onda i treperava svjetla na ulazu u kino.

Ustao je s klupe, pošao prema kinu i zaustavio se na blagajni. Karta je virila iz metalnog proreza. Stavio ju je u džep košulje, nakanivši se okrenuti i otići kad je spazio plakat koji je reklamirao film. Na plakatu je bio gro-plan pilota, okrenutog iz profila koji je, na nebu iznad svoje glave, promatrao zrakoplove.

Mladić zakorakne prema plakatu. Polako i nesvjesno njegove ruke dotaknu kombinezon u koji je bio odjeven. Između njega i čovjeka na plakatu postepeno se stvarala povezanost. Najednom mu sine. Obojica su bila slično odjeveni. Kombinezoni su bili gotovo identični. Mladić se uzbudio i dio njegovog umora nestane, ostavljajući za sobom entuzijazam koji je graničio s ushitom. Ispruži ruku i dotakne plakat. Zatim se naglo okrene, pogleda prema praznim ulicama pa kaže na glas:

“Ja sam pilot. Tako je. Pilot . Ja sam u zrakoplovstvu. Tako je! Sjećam se. Ja sam u zrakoplovstvu!” Bijaše to sićušna, beznačajna nit u suludom tkanju nepoznanica – no bilo je to nešto za što se mogao uhvatiti i analizirati. To je bio nekakav trag. I to prvi. Jedini .

“Ja sam u zrakoplovstvu”, povikao je. Krenuo je prema kinu. “Ja sam u zrakoplovstvu!” Glas mu je odzvanjao u praznom predvorju. “Hej vi svi, svatko, bilo tko – ja sam u zrakoplovstvu!” Zaderao se prema kinu dok su mu riječi treštale zrakom, iznad reda za redom praznih sjedala, udarajući o golemo, bijelo i nepomično platno u samome dnu dvorane.

Mladić sjedne i otkrije da se znoji. Posegne za maramicom pa obriše lice. Osjetio je izrast brade, znajući da je nadomak otvaranja tisuća podsvjesnih vrata.

“Zrakoplovstvo”, rekao je sada potiho. “Zrakoplovstvo. Ali što to znači? Što znači ‘zrakoplovstvo’?” Trgne glavu prema gore. “Je li pala bomba? Je li u tome stvar? Sigurno je to. Bomba Zaustavi se, odmahujući glavom. “No, da je pala bomba, sve bi bilo uništeno. Međutim, ništa nije uništeno. Kako je onda mogla biti…”

Rasvjeta se prigušila, a snažan snop svjetla odjednom, iz projekcione kabine u stražnjem dijelu dvorane, obasja bijelo platno. Začuje se glazba, glasna, brenčeća, ratnička, a na ekranu se pojavi avion bombarder B-52, rulajući pistom i podižući se najednom iznad njegove glave. Pojavilo ih se još, a onda su svi zajedno letjeli nebom u formaciji, ostavljajući za sobom oblačiće dima. Neprestano se čula glazba.

Mladić ustane, očiju izbezumljenih i punih nevjerice. Snop svjetla nestane u maloj, treperavoj rupici visoko na balkonu.

“Hej!” zavrištao je. “Tko pušta film? Netko je zacijelo morao pustiti film! Hej! Vidite li me? Ovdje sam dolje. Hej , tko god daje pustio film – ja sam ovdje dolje!”

Potrčao je prolazom, kroz predvorje i uz stube prema balkonu. U mraku se spoticao o sjedala, padajući nekoliko puta da bi napokon ne mogavši pronaći pravi red, jednostavno puzao ili preskakao preko sjedala kako bi došao do blistave rupe na udaljenom zidu. Zalijepio je lice ravno na nju, zagledavši se ravno u zasljepljujuće, bijelo svjetlo. Zateturao je unatrag, trenutačno zaslijepljen.

Kada je ponovno progledao, pronašao je još jedan otvor u zidu, iznad prvog. Skočio je i na trenutak ugledao praznu prostoriju, divovski projektor i hrpu filmskih koluta. Nejasno je bio svjestan glasova na ekranu, glasnih, divovski glasova koji su ispunjavali dvoranu. Ponovno je skočio kako bi pogledao projekcionu kabinu i u jednom kratkom trenutku, u neizjednačenoj borbi protiv gravitacije, ugleda iznova praznu sobu, stroj koji se okreće i njegovo jedva čujno brujanje iza stakla.

No, kad se dočekao na noge znao je da ondje nema nikoga. Stroj je radio sam. Film se prikazivao sam. Kao što je to činio grad i sve u njemu. Strojevi , stvari, predmeti – sve nenadgledano. Ustuknuo je udarajući leđima o zadnji red stolaca, izgubio ravnotežu i pao s glavom prema naprijed.

Snop svjetla se nastavio mijenjati sukladno s promjenama scena na platnu. Dijalozi i glazba odzvanjali su kinom. Glasovi divova. Glazba koju je svirao orkestar od milijun članova. Nešto se u mladom čovjeku prelomi. Jedan mali odjeljak u njegovoj svijesti gdje čovjek čuva svoje strahove, gdje ih skriva i kontrolira, otvorio se i on se razletio njegovim mozgom, živcima i mišićima – čudovišna bujica otvorene pobune.

Mladić se koprcajući osovi na noge jecajući, gušeći se i vrišteći. Potrčao je niz stube, kroz vrata pa niz stube prema predvorju.

Kad je stigao do dna stubišta ugledao je drugu osobu. Nalazila se točno na drugoj strani predvorja, spuštajući se niz stube koje mladić prije nije primijetio. Mladić je nije dobro vidio, niti je pokušao. Samo je pojurio prema njoj, jedva svjestan da je i ta druga osoba istovremeno potrčala prema njemu. U djeliću minute koja mu je bila potrebna da prijeđe predvorje, imao je samo jednu misao na umu, a ta je bila da stigne do te druge osobe, da je dotakne i zagrli. Slijedio bi je kamo god bi ona pošla. Izvan zgrade, na ulicu, izvan grada, jer je sada znao da odavde mora pobjeći.

Ta mu je misao ispunjavala svijest čas prije nego što je udario u ogledalo veliko ogledalo koje je visjelo na suprotnom zidu. Udario je u njega svom snagom u punoj brzini sa svojih sedamdeset i osam kila. Činilo se kao da se ogledalo razbilo na tisuću komadića. Našao se na podu promatrajući u krhotinama stakla, koji su ostali na zidu, djeliće svog odraza. Bijaše to slika stotina mladića koji su ležali porezani i ošamućeni na podu kino predvorja, zureći u ono malo što je preostalo od ogledala. Poskočio je na noge i poput pijanca na brodu, koji se ljulja na uzburkanom moru, izašao teturajući na ulicu.

Vani je bilo mračno i maglovito; ulice su bile mokre. Ulične su svjetiljke bile obavijene maglom pa je svaka svijetlila poput jedva vidljiva mjeseca obješena u parnoj kupelji. Počeo je hodati pločnikom, prelazeći s vremena na vrijeme ulice. Spotaknuo se o stalak za bicikle i završio na licu, ali je čas kasnije već bio na nogama nastavljajući svoju suludu, sumanutu, nerazumnu i očajničku trku prema nekom neodređenom mjestu. Popiknuo se na nogostup pokraj drogerije i ponovno pao na lice, svjestan na trenutak da još uvijek osjeća bol – neugodnu, duboku bol. No , samo na tren. Odgurnuo se rukama o nogostup, prisiljavajući se podignuti, a onda je pao na leđa.

Trenutak je tako ležao, zatvorenih očiju. A onda ih je otvorio. Noćna mora mu pokuca na glavu i upita može li ući, a njegovim tijelom poteče led. Započne vrištati. Jedno ga je oko promatralo. Divovsko oko, veće od gornjeg dijela trupa čovjeka. Ne treptajuće, hladno oko zurilo je u njega. Njegovo vrištanje nije jenjavalo, no on skoči na noge i pojuri prema parku. Bio je poput ljudske sirene koja je nestajala u mraku. Iza njega je veliko, obojeno oko na optičarskom prozoru gledalo za njim – hladno, neljudski i ne treptajući.

Pao je, pridržavajući se za stup semafora. Na njoj se nalazila ploča s gumbom koji su njegovi prsti napipali, zagrebli i naposljetku počeli stiskati iznova i iznova. Iznad je pisalo, “Pritisnite za zeleno”. Nije znao što iznad piše, ali je znao da mora pritisnuti gumb. Na raskršću se svjetlo pretvorilo u crveno, žuto, pa zeleno iznova i iznova odgovarajući na okrvavljene prste mladića koji je nastavio stiskati gumb i tiho jecati sam za sebe, ponavljajući gotovo nerazgovjetnu molbu.

“Molim – molim vas, bilo tko – pomozite mi. Pomozite mi, bilo tko. Molim vas. Molim vas. Oh dragi Bože – neka mi netko pomogne! Zar mi nitko neće pomoći. Zar nitko neće doći – čuje li me itko – ?”

Kontrolna je soba bila mračna, a uniformirani likovi bijahu samo siluete nasuprot svjetla koje je dopiralo iz malog nadzornog monitora na kojem se nalazilo lice i gornji dio tijela narednika Mikea Ferrisa, mladog čovjeka u kombinezonu koji je u desnoj strani ekrana bez prestanka stiskao gumb. U mraku kontrolne sobe moglo se čuti kako Ferris brblja, moleći za pomoć ili tražeći da ga netko posluša, da mu se netko pokaže. Bijaše to molećivi, ponizni i jecajući glas čovjeka čiji su duh i tijelo bili izloženi svima na vidjelo, a uzlazno-silazna intonacija činila se ogoljenom i neugodnom, kao da prisluškujete kroz ključanicu, uha prislonjena na vrata.

Brigadir ustane, lica iscrpljena od dugih sati neprestane koncentracije. Očigledno je bio uznemiren izrazom lica i glasom čovjeka na zaslonu. Međutim, njegov je glas bio oštar i autoritativan.

“U redu, otkopčajte i oslobodite ga odande”, zapovjedio je brigadir.

Bojnik, s njegove desne strane, ispruži ruku, pritisne tipku i progovori u mikrofon koji se nalazio na kontrolnoj ploči.

“Pod hitno oslobodite ispitanika!”

U golemom hangaru visoka stropa ljudi skoče na noge i potrče prema četvrtastom metalnom sanduku koji je nepomično stajao na sredini velike prostorije. Metalna su se vrata otvorila. Ušla su dva dočasnika, a za njima zrakoplovni liječnik. Veoma nježno su s tijela narednika Ferrisa skinuli žice i elektrode. Liječnik ga primi za jedno zapešće pa za drugo, a onda mu podigne vjeđe i zagleda se u njegove proširene zjenice. Poslušao je šuplje lupanje prenapregnutog srca. Potom su Ferrisa pažljivo podignuli i smjestili na nosila.

Medicinski časnik priđe brigadiru, koji je stajao sa svojim osobljem, zagledan u drugu stranu .hangara i ispruženi lik na nosilima.

Medicinski časnik reče: “Dobro mu je, gospodine. Pati od neke vrste iluzije, ali sad već dobro reagira.”

Brigadir kimne pa reče: “Mogu li ga vidjeti?”

Liječnik potvrdno kimne, a osam muškaraca odjevenih u odore krenu preko hangara, kuckajući čizmama po betonu dok su se približavali nosilima. Svaki od njih je na lijevom ramenu imao oznake čina koje su potvrđivale da su svi članovi Zapovjedništva za svemirska tehnološka istraživanja, u sklopu Američkog zrakoplovstva. Stigli su do nosila i brigadir se nagne kako bi se zagledao u lice narednika Mikea Ferrisa.

Ferrisove su oči sada bile otvorene. Okrenuo je lice kako bi pogledao brigadira i lagano mu se nasmiješio. Bio je ispijen, blijed i izrasle brade. Tjeskoba , usamljenost i užas uzrokovani s nekih dvjestotinjak suludih sati zatočeništva provedenih u metalnom sanduku očitovali su mu se u očima i crtama lica.

Bijaše to pogled nakon proživljenog šoka kakav je imao svaki ranjenik kojeg je brigadir dosada imao prilike vidjeti, i premda nije poznavao

Ferrisa – to jest, nije ga poznavao osobno, već preko šezdeset natipkanih stranica njegovog dosjea koji je pročitao prije pokusa. Sada se osjećao kao da ga poznaje. Pozorno ga je pratio više od dva tjedna preko malog zaslona, pažljivije nego što je ijedan čovjek dosada promatrao drugoga.

Brigadir se podsjeti da bi za ovakvo što trebala postojati medalja koju bi dodijelili naredniku. Pretrpio je nešto što niti jedan čovjek prije njega nije. Ostao je sam dvjesto osamdeset i četiri sata na simuliranom letu do mjeseca, suočivši se sa svim predviđenim uvjetima u onom metalnom sanduku veličine dva sa dva metra. Žice i elektrode davale su dobar uvid u to kako bi se svemirski putnik osjećao ili fizički reagirao. Pratili su njegovo disanja, otkucaje srca i tlak. Osim toga, što je bilo i najvažnije, dobili su prilično dobar pojam o tome koliko dugo čovjeku treba da se slomi; o trenutku kad netko podlegne samoći i pokuša se osloboditi. Baš je u tom trenutku narednik Mike Ferris pritisnuo tipku za oslobađanje unutar svog sićušnog zatvora.

Brigadir se, nagnut iznad Ferrisa , prisili na osmjeh pa reče: “Kako ste, naredniče? Osjećate li se bolje?”

Ferris potvrdno kimne: “Mnogo bolje, gospodine, hvala vam.”

Na trenutak je nastao tajac, prije nego što je brigadir ponovno progovorio: “Ferrise”, upitao je, “kakav je to osjećaj? Što ste mislili gdje se nalazite?”

Ferris se zagleda u visoki strop hangara i na čas se zamisli prije nego je odgovorio: “U gradu, gospodine”, reče. “U gradu bez ljudi…bez ikoga. Na mjestu kamo ne bih opet volio otići.” Potom iznova pogleda brigadira pa reče: “Što nije bilo u redu sa mnom, gospodine? Poludio sam ili što?”

Brigadir se, kimnuvši, okrene prema medicinskom časniku.

Liječnik reče tiho: “Bila je to neka vrsta noćne more koju je proizveo vaš um, naredniče. Vidite , želudac možemo napuniti koncentratima. Možemo upuhati kisik i izbaciti fekalije. Možemo vas opskrbiti štivom kako biste se rekreirali, pokušati zaokupiti vašu svijest.”

Sada je nastala tišina, a muškarci koji su stajali oko nosila pogledaju u medicinskog časnika.

“No, jednu stvar ne možemo simulirati”, nastavio je. “A to je jedna veoma osnovna potreba. Čovjekova glad za društvom. Prepreka koju za sada ne možemo prevladati. Samoća.”

Četiri medicinska tehničara podignu Mikea Ferrisa na nosilima i odnesu ga preko goleme prostorije prema divovskim vratima koja su se nalazila na drugoj strani. Zatim su ga iznijeli u noć gdje su ga čekala kola prve pomoći. Ferris pogleda gore, prema golemom mjesecu i pomisli kako će idući puta sve biti za pravo. A ne u sanduku u nekakvom hangaru. No , bio je preumoran da o tome previše razmišlja.

Već su ga nježno podigli i smjestili u stražnji dio ambulantnih kola, kad Mike Ferris sasvim slučajno dotakne džep svoje košulje. Unutra osjeti nešto tvrdo, pa to izvadi iz džepa. Vrata kola se zatvore i ostave ga u mraku unutrašnjosti. Začuje kako se pale motori, osjeti da su se ispod njega pokrenuli kotači, i bio je previše umoran da razbija glavu oko toga što ima u rukama, samo pedalj daleko od svog lica.

Samo kino ulaznicu – samo to. Ulaznicu iz malog kina u jednom praznom gradu. Jedna ulaznica, pomisli u sebi, u njegovom džepu košulje, i dok ga je zvuk motora uljuljkivao u san i dok ga je nježno okretanje kotača tjeralo da sklopi oči, on je grčevito držao kartu. Ujutro si mora postaviti neka pitanja. Ujutro će morati posložiti djeliće ove nevjerojatne slagalice sna i stvarnosti. No , sve to mora pričekati jutro. Mike Ferris je sada bio previše umoran.

Završna naracija Rod Sterlingove: Gdje su svi?, Zona sumraka, 2. listopada 1959-te, CBS Television Network.

Kamera se polako okreće prema hangaru, sve dok se ne zaustavi na sanduku koji stoji prazan i nepomičan nasred prostorije.

GLAS NARATORA

Usamljenost je prepreka. Opipljiva , očajnička potreba ljudske životinje da bude u društvu.

Kadar se pretapa u:

Noćno nebo. Mjesec i zvijezde.

GLAS NARATORA

Gore… gore u beskraju svemira, u ništavilu koje sačinjava nebo… gore prebiva neprijatelj poznatiji pod imenom izolacija. Čuči gore među zvijezdama i čeka… čeka strpljivo već odavno…čeka vječno…u Zoni sumraka.

Postupno zatamnjenje.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.