HARI SELDON …rođen 11.988., a umro 12.069. godine galaktičke ere. Te godine se mnogo češće iskazuju preračunate u sada aktualnu fondacijsku eru, tj. živio je od -79. do 1. godine F.E. Rođen u obitelji srednje klase na planetu Helicon, sektor Arcturus
(gdje se, prema ne baš vjerodostojnim pričama, njegov otac bavio hidroponskim uzgojem duhana), već je zarana pokazivao začuđujuću vještinu u matematici. O tome postoje bezbrojne
anegdote, a neke od njih su i proturječne. Govori se kako je, kad su
mu bile dvije godine…
… Svoj najveći doprinos je nedvojbeno dao na području
psihohistorike. Seldon ju je začeo s tek šačicom nerazrađenih aksioma, a odlazeći ostavio je za sobom detaljno razrađenu statističku znanost…
Najpouzdaniji izvor podataka o detaljima njegova života je biografija koju je napisao Gaal Dornick, koji se kao mladić upoznao
sa Seldonom, dvije godine prije smrti tog velikog matematičara. Priča o tom susretu…
Encyclopaedia Galactica*
* Svi citati iz Galaktičke enciklopedije preuzeti su, s dopuštenjem nakladnika Encyclopaedia Galactica iz 116. izdanja, objavljenog 1020.F.E., Terminus.
***
Zvao se Gaal Dornick i bio je tek seljačić koji nikada ranije nije vidio Trantor. Bolje rečeno, nije ga vidio uživo. Gledao ga je on
mnogo puta na hipervideu, a pokatkad i na onim upečatljivim trodimenzionalnim emisijama novosti kad su prenosili carsku
krunidbu ili otvaranje zasjedanja Vijeća Galaktike. I, premda je cijelog života živio u svijetu Synnax, koji kruži oko neke zvijezde uz
rub Plavog Pomaka, on, znate, nije bio potpunoma odsječen od
civilizacije. U to doba, odsječeno nije bilo nijedno mjesto unutar
Galaktike.
Tada je u Galaktici bilo gotovo dvadeset i pet milijuna
naseljenih planeta i gotovo nijedan od njih više nije plaćao svoje
obveze prema Carstvu, čije je sjedište bilo na Trantoru. Nešto takvo se smjelo reći tek u zadnjih pedeset godina.
Za Gaala je, bez sumnje, to putovanje bilo vrhunac njegovog mladog znanstveničkog života. Boravio je on i ranije u svemiru pa bi mu to putovanje kao takvo malo značilo. Doduše, ranije je putovao
samo na onoj neznatnoj udaljenosti do Synnaxovog jedinog satelita,
kako bi prikupio podatke o mehaničkim silama meteorskih skupina koji su mu trebali za pisanje doktorata, no sva putovanja svemirom su ista, bez obzira putuje li se pola milijuna kilometara ili isto toliko svjetlosnih godina.
Jedino se bio malo skamenio za vrijeme Skoka kroz hiper-
prostor, tog fenomena s kojim se ne susreće tijekom jednostavnih
interplanetarnih putovanja. Taj Skok je bio, a vjerojatno će to
zauvijek i ostati, jedini praktičan način meduzvjezdanih putovanja. Uobičajena svemirska putovanja mogla su se odvijati brzinom ne
većom od brzine svjetlosti (radi se o trunčici znanja koje je pripadalo
među ona rijetka za koja se znalo još od već zaboravljenog osvita
ljudske povijesti), ali to bi, čak i između dva susjedna nastanjena sustava, značilo godine putovanja. Kroz hiperprostor, to nezamislivo
područje što nije ni prostor niti vrijeme, ni tvar niti energija, ni nešto niti ništa, moglo se prijeći uzduž Galaktike u najmanjim djelićima
vremena.
Gaal je s nervozom u želucu iščekivao prvi od tih Skokova, no pokazalo se kako to nije ništa, tek negdje unutra osjetio je slabašan udar koji je prestao prije negoli je i mogao biti siguran da ga je osjetio. To je bilo sve.
A nakon toga, bio je tu samo brod, dugačak i blještav, sjajan proizvod dvanaest tisuća dugog napretka Carstva. I on, sa svojim
netom postignutim doktoratom matematike i pozivom velikog Harija Seldona da dođe na Trantor i pridruži se golemom i pomalo
tajanstvenom Seldonovom Projektu.
Razočaran Skokom, Gaal je sad očekivao onaj prvi pogled na Trantor. Odlazio je u prostoriju namijenjenu razgledavanju. Čelični
su kapci uvijek bili podignuti u najavljeno vrijeme i on bi već bio
tamo, motreći hladan sjaj zvijezda, uživajući u nevjerojatnim rojevima zvjezdanih jata koje su bile poput golemih nakupina
krijesnica zauvijek zaustavljenih u pokretu. Jednom se bio pojavio hladan bijelo-plavi dim plinovite međuzvjezdane prašine, udaljen od
broda niti pet svjetlosnih godina, šireći se preko prozora poput nekog udaljenog mlijeka, dajući prostoriji neki ledeni ugođaj i nestavši dva
sata kasnije, nakon sljedećeg Skoka.
Sunce Trantora je na prvi pogled bilo tek sitna mrvica, gotovo izgubljena u mirijadi isto takvih, a moglo ga se raspoznati tek kada ga je brodski vodič pokazao. Tu, u centru Galaktike, zvijezde su bile gusto zbijene. Ali sa svakim sljedećim Skokom ono je sjalo sve sjajnije, zastirući druge, čineći ih sve bljeđim i manjim.
Došao je neki časnik i objavio — Ostatak puta će prostorija za
razgledavanje biti zatvorena. Pripremite se za slijetanje.
Gaal ga je slijedio, grabeći rukav bijele uniforme na kojoj je bio
znak svemirskog broda i sunca, amblem Carstva.
— Bi li bilo moguće da me ostavite ovdje? — upitao je. — Želio bih vidjeti Trantor.
Čovjek se osmjehnuo, pa on malo porumeni. Činilo mu se da je govorio provincijskim naglaskom.
— Ujutro ćemo se spustiti na Trantor — rekao je časnik.
— Htio sam reći kako ga želim vidjeti iz svemira.
— Oh, žao mi je, moj mladiću. Kad bi ovo bila svemirska jahta, mogli bismo to nekako srediti. No spuštat ćemo se spiralno uz
sunce. Sigurno ne biste željeli istovremeno oslijepiti, zadobiti opekotine i nastradati od zračenja, zar ne? Gaal se uputio iz dvorane.
Časnik vikne za njim — Mali, Trantor bi ionako izgledao tek kao siva mrlja. Kad dođeš na Trantor uplati si izlet u svemir. Takvi
izleti nisu skupi.
Gaal se okrene i pogleda ga — Hvala vam lijepa.
Bilo je djetinjasto osjećati razočaranje, no djetinjasto ponašanje obuzima odrasle gotovo jednako tako prirodno kao i djecu
i Gaal je osjećao kako mu se grlo stegnulo. Nikada nije vidio kako se Trantor prostire pred njim u svoj svojoj nevjerojatnosti, golem poput
života, a nije očekivao da će morati još čekati na to.
2.
Slijetanje je bilo popraćeno mješavinom zvukova. Čulo se udaljeno zviždanje kroz atmosferu koju je zasjekao i kroz nju prošao metal broda. Čulo se postojano brektanje postrojenja koje se borilo s temperaturom nastalom trenjem, i sporije, duboko brundanje motora koji su usporavali kretanje broda. Čuli su se i ljudski glasovi muškaraca i žena okupljenih u prostorijama za iskrcavanje, te škripa
dizalica koje su podizale prtljagu, poštu i ostali teret uzduž broda,
odakle će se kasnije maknuti na platforme za istovar.
Gaal je osjetio lagan drhtaj koji je ukazivao na to da se brod više ne kreće posve neovisno. Već je satima sila broda uzmicala
pred gravitacijom planeta. Tisuće putnika su strpljivo sjedile u prostorijama određenim za iskrcavanje koje su se pomalo ljuljale
popuštajući i nastojeći se prilagoditi promjeni gravitacione sile. Sada
su polako puzili niz zakrivljenu rampu prema prostranim, široko otvorenim komorama za dekompresiju.
Gaal je imao malo prtljage. Stajao je za pultom koji se brzo i vrlo vješto otvarao i zatvarao propuštajući putnike. Njegova je viza bila pregledana i na nju je bio udaren žig. On sam nije na to obraćao pozornost.
Ovo je bio Trantor! Činilo mu se da je tu zrak nešto gušći i gravitacija malo veća nego na njegovom rodnom planetu Synnaxu, no na to bi se mogao naviknuti. Pitao se bi li se mogao priviknuti na
sve te goleme proporcije.
Pristanišna je zgrada bila zaista golema. Krov joj se gotovo
gubio u visini. Gaal je gotovo mogao zamisliti kako bi se i ispod
visine krova mogli stvarati oblaci. Nije mogao vidjeti susjedni zid;
samo ljudi, pultovi i podovi koji su se stapali i nestajali u daljini.
Čovjek za pultom se opet oglasio. Zvučao je nervozno — Pomaknute se, Dornick. Morao je otvoriti vizu i opet je pogledati prije
no što se prisjetio imena.
— Gdje.. .gdje… — upita Gaal.
— Taksiji su desno pa treća lijevo — reče čovjek za pultom,
trznuvši palcem u tom smjeru.
Gaal se pomaknuo, spazivši visoko gore, naizgled ni na što
pričvršćen treptav natpis “Taksiji za sva odredišta”.
Čim je Gaal otišao, iz gomile se izdvojila jedna osoba i zaustavila se pred pultom. Onaj čovjek za pultom podigne pogled i
kratko klimne. Osoba mu uzvrati klimanjem i uputi se za mladim imigrantom.
Stigla je na vrijeme da čuje Gaalovo odredište.
Gaal je bio čvrsto pritisnut na ogradu.
Na maloj je pločici pisalo supervizor. Čovjek na kojeg se ta oznaka odnosila nije ni podigao pogled. — Kamo? — upitao je.
Gaal je oskudijevao s novcem, no radilo se o ovoj jednoj noći, a onda će već dobiti zaposlenje. Potrudio se da mu glas zvuči nonšalantno — U neki dobar hotel, molim vas.
Supervizor nije bio nimalo impresioniran — Svi su oni dobri. Recite mi ime nekog hotela.
— Onaj najbliži — očajnički reče Gaal.
Supervizor je pritisnuo neko dugme. Na podu se pojavila tanka traka svjetla, vrludajući među ostalim crtama koje su, žarke ili prigušene, bile u najrazličitijim bojama i nijansama. U Gaalove je šake bila gurnuta karta koja je prigušeno svjetlucala.
— Jedno cijelo, dvanaest — zatraži supervizor. Gaal je prtljao oko kovanica — Kuda moram ići?
— Slijedite ovo svjetlo. Sve dok se budete kretali u dobrom
smjeru, karta će ovako svjetlucati.
Gaal podigne pogled i krene. Na stotine ljudi se vuklo slijedeći po beskrajnom tlu svoje individualne crte, ugibajući se i izmičući na raskrižjima, kako bi stigli svatko na svoje odredište.
Njegova vlastita crta je završila. Neki čovjek u kričavoj, novoj plavo-žutoj odori, izrađenoj od sjajnog plastotekstila koji se nije prljao, posegne kako bi ponio njegove dvije torbe. — Direktna linija za Luxor — rekao je.
To je čuo onaj koji je slijedio Gaala. Čuo je i kako Gaal odgovara “U redu”, a onda ga je promatrao kako ulazi u zaobljeno vozilo.
***
Taksi se odmah podigao. Gaal je zurio kroz zakrivljen prozor, diveći se tom osjećaju slobodnog leta unutar zatvorenog vozila pa se instinktivno čvrsto držao za stražnji dio vozačevog sjedala. Ona
beskrajnost prostora sada se smanjila i ljudi su izgledali poput mrava koji se kreću nasumice. Taj se prizor sve više smanjivao i konačno
ostao negdje otraga.
Ispred vozila je sada bio zid. Počinjao je visoko u zraku i širio
se prema gore, sve dokle je pogled dopirao. Bio je sav prošaran rupama koje su bile ulazi u tunele. Gaalov taksi se usmjeri prema jednoj od njih i zađe u tunel. Gaal se na trenutak zapitao kako je
njegov vozač odabrao baš taj od svih tih otvora.
Sada je tu bila samo tmina čiju su monotoniju prekidali tek kratki bljeskovi signalnih svjetala kraj kojih su prolazili. Zrak je bio ispunjen zvukom kojeg je stvarala brzina kojom su se kretali.
Kočenje natjera Gaala da se nagne naprijed i tada taksi izađe iz tunela i ponovo se spusti na tlo.
— Hotel Luxor — posve nepotrebno objasni vozač. Pomogao
je Gaalu oko prtljage, u vrlo poslovnoj maniri prihvatio napojnicu,
pokupio nekog putnika koji je tu čekao i počeo se opet uspinjati. A tijekom svega ovog, od trenutka kad su napustili svemirski
brod, nije se vidio ni tračak neba.
3.
TRANTOR… Početkom trinaestog milenija taje tendencija
dosegla vrhunac. Kako je tijekom stotina generacija bio centar u
kojem je bila smještena vlada Carstva, u središnjem predjelu
Galaktike, među najgušće naseljenim i industrijski najrazvijenijim svjetovima cijelog sustava, teško da je i mogao ne biti i najnapučenije i najbogatije područje koje je ljudski rod ikada vidio.
Njegov urbanizam, koji se kontinuirano razvijao, konačno je
dosegnuo vrhunac. Sveukupna kopnena površina Trantora, koja se
protezala na 195,000.000 četvornih kilometara, bila je jedan grad.
Njegovo je stanovništvo, kad je bilo najbrojnije, dobrano premašilo četrdeset milijardi. Ta se golema populacija gotovo u potpunosti posvetila obavljanju administrativnih poslova za potrebe Carstva, a
ipak ih je bilo premalo za složenost tog zadatka. (Tu se treba
prisjetiti kako je, pod nemotiviranim vodstvom posljednjih careva, upravo ta nemogućnost valjanog obavljanja administrativnih poslova
za Galaktičko carstvo bila značajan čimbenik konačnog pada.) Iz dvadeset poljoprivrednih svjetova su flote od desetaka tisuća
svemirskih brodova svakodnevno dovozile proizvode namijenjene blagovaonicama Trantora.
Takva ovisnost o vanjskim svjetovima, vezana ne samo za
hranu nego i sve druge stvari nužne za život, činila je Trantor sve
više osjetljivim na mogućnost osvajanja opsadom. Tijekom
posljednjeg milenija Carstva, bezbrojni su ustanci utjecali na to da car za carem bude itekako svjestan ove činjenice pa se gotovo cjelokupna politika Carstva svodila na zaštitu te tako bolne točke Trantora.
Encyclopaedia Galactica
***
Gaal nije bio siguran sjaji li sunce; štoviše, nije znao ni je li dan
ili noć. Bilo mu je neugodno pitati. Činilo se da cijeli planet živi ispod
metala. Obrok kojeg je upravo pojeo imao je naljepnicu na kojoj je
pisalo da je to objed, no bilo je mnogo planeta koji se, ako im to nije odgovaralo, nisu obazirali na ritam izmjene dana i noći. Brzina kojom su se planeti okretali oko svoje osi bila je vrlo različita, a on nije znao kojom se brzinom okreće Trantor.
Najprije je s mnogo entuzijazma slijedio oznake koje su vodile
prema “sobi sunca”, ali je otkrio kako je to tek prostorija u kojoj je
smješten solarij za sunčanje pod umjetnim zrakama. Razmislivši malo, vratio se u glavno predvorje Luxora.
— Gdje mogu kupiti kartu za razgledavanje planeta? — upitao
je čovjeka na recepciji.
— Ovdje.
— Kada se kreće?
— Upravo ste zakasnili. Sljedeći izlet je sutra. Kupite sada
kartu pa ću vam rezervirati mjesto.
— Oh! — Sutra bi bilo prekasno. Sutra je već morao biti na Sveučilištu. — Postoji li možda kakav toranj za razgledavanje… ili nešto slično. Mislim, nešto na otvorenom — upitao je.
— Naravno. Ako želite, mogu vam i za to prodati kartu. Ali
radije pričekajte dok provjerim pada li kiša. — Pritisnuo je neki kontakt i mliječnobijelim ekranom su potekla slova. Gaal je čitao
zajedno s njim.
— Vrijeme je dobro — reče recepcionar. — Kad malo bolje razmislim, čini mi se daje sada sušni period. — A onda razgovorljivo
doda — Mene ta situacija vani uopće ne zanima. Prošle su tri godine
otkad sam zadnji puta bio na otvorenom. Znate, kad to jednom vidite onda se više nema što vidjeti… izvolite vašu kartu. Tamo otraga je poseban lift. Na njemu piše “za toranj”. Idite tim liftom.
To je dizalo bilo od one novije vrste koja se koristila repulzijom. Gaal je ušao, a za njim su ušli i drugi. Čovjek koji je upravljao liftom pritisne kontakt. Kad je gravitacija dosegla nulu, Gaal je na trenutak osjetio kao da je u zraku, a onda je opet dobio neku malu težinu dok
se lift ubrzano uspinjao. Uslijedilo je kočenje i Gaalove su se noge
odigle s tla. Nehotice je vrisnuo.
Čovjek koji je upravljao dizalom povikne — Podvucite stopala
ispod prečke. Zar ne znate čitati?
Ostali su bili učinili tako i sada su se smješkali gledajući ga kako se grozničavo i bezuspješno pokušava spustiti niz stjenku lifta. Njihove cipele su bile podvučene ispod dvije kromirane cijevi koje
su, paralelne i razmaknute kakvih pola metra, bile pričvršćene za pod. Pri ulazu ih je zapazio, no nije se na njih obazirao. Tada se pojavi neka ruka i povuče ga dolje.
Jedva je prošaptao riječi zahvale, a lift se već zaustavio. Izašao je na otvorenu terasu što se kupala u blještavoj
svjetlosti od koje su ga zaboljele oči. Onaj čovjek koji mu je u liftu pružio ruku stajao je sad iza njega.
— Tu ima mnogo mjesta za sjedenje — ljubazno je rekao taj
čovjek.
Gaal zatvori usta koja su mu bila širom otvorena pa odgovori
— Čini se da je tako. — Automatski je krenuo prema sjedalima, a
onda zastade.
— Ako nemate ništa protiv, radije bih na trenutak stao uz ogradu. Želim malo gledati.
Čovjek mu dobroćudno mahne, a Gaal se naslonio na ogradu koja je dosizala do visine ramena. I uživao u panojami. Nije mogao vidjeti tlo. Ono se izgubilo pod sve većim i
kompleksnijim građevinama koje su podigli ljudi. Nije bilo drugog
obzorja do onog gdje je metal doticao nebo protežući se u gotovo identičnom sivilu i on je znao da tako izgleda cijelo kopno ovog
planeta. Jedva se i mogao zapaziti ikakav pokret — tek je poneka letjelica dokono lebdjela na nebu, ali on je znao da se sav onaj gusti promet s milijardama ljudi odvija dolje, ispod te metalne opne ponad
svijeta.
Nije se moglo vidjeti zelenilo; nije bilo zelenila ni zemlje niti
ikakvog života osim ljudi. Nejasno je znao da negdje na ovom svijetu postoji Palača carstva, smještena usred gotovo dvjesto i šezdeset četvornih kilometara prirodne zemlje, zelenila stabala, s cvijećem u svim duginim bojama. Bio je to malen otok usred oceana čelika, no to se odavde gdje je sada stajao nije moglo vidjeti. To je moglo biti
udaljeno i šesnaest tisuća kilometara. Nije znao koliko.
Već je odavno trebao obaviti ovo putovanje! Glasno je uzdahnuo i konačno shvatio da je napokon na Trantoru, tom planetu koji je bio centar cijele Galaktike i sama jezgra
ljudskog roda. Nije zamijetio ništa od njegovih nedostataka. Nije
vidio nijedan brod s hranom kako se spušta. Nije bio svjestan te
bolne točke, te tanane veze o kojoj je ovisila veza četrdeset milijardi
njegovih stanovnika s ostatkom Galaktike. Jedino je bio svjestan koliko je silno djelovanje čovjeka, tog posvemašnjeg i gotovo odvratnog konačnog osvajanja jednog svijeta.
Odmaknuo se, pomalo odsutnog pogleda. Njegov prijatelj iz lifta rukom mu je pokazivao na sjedalo pokraj sebe i Gaal sjedne. Čovjek se osmjehnuo — Zovem se Jerril. Prvi puta ste na
Trantoru?
— Da, gospodine Jerril.
— To sam i mislio. Jerrilmi jeime, a ne prezime. Ako imate pjesničku ćud, Trantor vas osvoji. Pa ipak, Trantorci nikada ne
zalaze ovamo. Ne vole to. Ide im na živce.
— Na živce?… Usput rečeno, zovem se Gaal. Zašto bi im to
išlo na živce? Ovo je veličanstveno.
— To je stvar subjektivne prosudbe. Ako si rođen u pregrađenom dijelu sobe i odrastaš u hodniku, radiš u ćeliji, a dopuste provodiš u pretrpanom solariju, onda ti dolazak ovamo, gdje nema ničeg osim neba iznad tebe, može izazvati nervni slom. Kad djeca navrše pet godina, sile ih da jednom godišnje dolaze ovamo. Ne znam ima li od toga ikakve koristi. Djeci pak nikad toga dosta, stvarno, prvih nekoliko puta deru se tu gotovo do histerije. Trebali bi dolaziti jednom tjedno i to čim se odbiju od sise.
— Naravno, to zapravo uopće nije važno — nastavio je. — Što ako i nikada ne izađu? Sretni su i tamo dolje i upravljaju Carstvom.
Što misliš, Gaale, koliko smo visoko ovdje?
— Osamsto metara? — odgovori Gaal, pitajući se zvuči li to
naivno.
Mora da je zvučalo upravo tako jer se Jerril malo smijuckao —
Ne, — odgovorio mu je — samo stotinu i pedeset metara.
— Što? Pa dizalu je trebalo oko…
— Znam. No većina tog vremena je potrebna tek da se
dosegne razina tla. Trantor je izbušen tunelima dubljim od tisuću i
petsto metara. To ti je poput sante leda. Devet desetina se ne vidi.
Već su zašli i po nekoliko kilometara u tlo ispod oceana, sve uzduž obale. Zapravo smo već tako duboko dolje da se možemo koristiti
razlikom u temperaturi koja vlada na samoj površini i nekoliko
kilometara dublje, pa iz toga crpimo potrebnu energiju. Jesi li to znao?
— Ne, mislio sam da koristite atomske generatore.
— Nekad smo ih koristili, ali ovo je jeftinije.
— Mogu misliti.
— Kako ti se sve to čini? — Na trenutak je dobroćudnost.
ovog čovjeka prešla u pronicljivost. Doimao se gotovo lukavo.
Gaal se spetljao — Ovo je veličanstveno — ponovio je.
— Ovdje si na dopustu? Putovanju? Razgledavanju?
— Baš i ne. Oduvijek sam želio posjetiti Trantor, no došao sam
prvenstveno zbog posla.
— Da?
Gaal se osjeti obveznim bolje pojasniti — Na projektu doktora
Seldona na Sveučilištu Trantor.
— Gavrana Seldona?
— Ma ne. Onaj na kojeg ja mislim je Hari Seldon…
psihohistorik Seldon. Ne znam nikakvog Gavrana Seldona.
— I ja mislim na tog Harija. Zovu ga Gavran. Znaš, to je u
žargonu. On stalno pretkazuje katastrofu.
— Da? — Gaal je bio iskreno zapanjen.
— Sigurno, pa moraš to znati — Jerril se nije osmjehivao —
Dolaziš raditi za njega, zar ne?
— Pa da. Ja sam matematičar. Zašto on pretkazuje
katastrofu? Kakvu vrst katastrofe?
— A što misliš kakvu vrst?
— Bojim se da nemam pojma. Čitao sam članke koje su doktor
Seldon i njegova skupina objavili. Odnose se na teoriju matematike.
— Da, oni koje su objavili.
Gaala je ovo iznerviralo — Mislim da ću sada poći u svoju sobu. Vrlo mi je drago što smo se upoznali.
Jerril mu je na odlasku nezainteresirano mahnuo rukom. U svojoj sobi Gaal je zatekao nekog čovjeka koji ga je čekao.
Na trenutak je bio previše zaprepašten da bi izrekao ono neizbježno
— Što vi tu radite?
Čovjek je ustao. Bio je star i gotovo ćelav, a hodao je šepajući, no oči su mu bile modre i bistre.
— Ja sam Hari Seldon — rekao je, trenutak prije nego je
Gaalov konfuzni mozak stigao usporediti to lice s licem koje je mnogo puta vidio na slikama.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.