Sredinom osamdesetih godina lokalni su lovci u jednoj šumi u srednjoj Bosni u lovu na vuka naišli na neobičan “ulov”. Pronašli su golog, mršavog i raščupanog dječaka koji je hodao četveronoške, glasao se režanjem, i za kojeg se činilo da su ga vjerojatno odgojili vukovi.

Divlji dječak doveden je u centar za socijalnu skrb u Travniku gdje su mu jugoslavenske vlasti izdale matični list i izmislile ime – Haris Pućurica. Dječak je potom poslan u don za nezbrinutu djecu u Beogradu gdje je otpočela njegova mukotrpna socijalizacija. Tijekom pet godina, Haris je naučio hodati, jesti iz tanjura, razumijevati govor, čak i postolarski zanat. No, njegovu krhku socijalizaciju prekinut će rat: u proljeće 1992. Jugoslavije više nema, a socijalne službe nove Bosne i Hercegovine traže da dom dječaka pošalje kući – kući, gdje se upravo sprema rat.

Priča o “divljem dječaku” iz Travnika desetljećima je bila zaboravljena, zakopana među nebrojenim (prije)ratnim pričama za koje se obično kaže da su “kao za film”. A onda je priča o travničkom djetetu iz šume na koncu i – dočekala svoj film. Taj film zove se “Ničije dete”, autor mu je 39-godišnji beogradski debitant Vuk Ršumović, a vratio s festivala u Veneciji s tri nagrade. “Ničije dete” u Veneciji je igralo u popratnom programu Tjedan kritike, gdje je Ršumovićev film nagrađen nagradom publike, nagradom za najbolji scenarij te – možda najzvučnije – nagradom kritike žirija FIPRESCI kao najbolji film izvan natjecateljskog programa.

Taj uspjeh “Ničjeg deteta” je – nije zgorega reći – ujedno i mali uspjeh hrvatskog filma, koji se s mletačkog Lida nije vratio samo s nagradom Emiru Hadžihafizbegoviću za “Takva su pravila”. Ršumovićev film, naime, hrvatska je koprodukcija, a hrvatski kreativci u filmu su radili zvuk i glazbu, koju potpisuje dvojac iz “Svadbasa”, Pavo Miholjević i Juraj Ferina.

“Ničije dete” redateljski je prvijenac 39-godišnjeg Vuka Ršumovića, inače tv scenarista nevelike filmografije i sina popularnog jugoslavenskog dječjeg pjesnika LjubivojaRšumovića. Scenarij filma – koji je Ršumović napisao sa suprugom Anom Tomović – kronika je Pućuricine socijalizacije i života od trenutka kad ga lovci pronađu, do časa kad upadne u ratni vihor.

Film minuciozno prati postupno dječakovo razvijanje od (doslovce) divlje zvijeri koja grize, ne podnosi cipele i kuhanu hranu, pa do razmjerno kultiviranog dječaka koji svlada pisanje i uči zanat. Kad počne rat, ime Haris (koje je u Travniku dječaku nadjenula činovnica) najednom postaje opterećenje dječaku, kojeg počnu zlostavljati antimuslimanski nastrojeni srpski izbjeglice. Haris zatim postaje predmet prisezanja države BiH, a na koncu filma – faktografski pomalo neuvjerljivom, no smislenom sa stanovišta ideje filma – Haris u Bosni “postaje Musliman” i tako što završi u ratnom rovu.

Čini se da je Ršumovićeva poanta jasna. Pućurica je mogao biti bez podrijetla, doslovce “bez kulture”, a to znači i bez identiteta. No, u postjugoslavenskoj identitetskoj politici vi neizbježno postanete “nešto”, a identitet vam fiksiraju drugi mimo vaše volje.

Ovo je točka na kojoj se vrlo dobri Ršumovićev film razlikuje od nekih tematski sličnih filmskih klasika kao što su Herzogov “Caspar Hauser” (1974), ili – još pogotovo – “Divljeg djeteta” Françoisa Truffauta (1970). Ekranizirajući sličan istiniti slučaj “divljeg djeteta iz Aveyrona” pronađeniog 1798., Truffaut film ipak zaključuje afirmacijom civilizacije.Ršumović nije takav optimist: njegov Haris nakon godina herojske kulturacije završava u istoj šumi u kojoj su ga našli, opet bos i divlji, ali u maskirnoj uniformi. Kao da “Ničije dete” veli da na Zapadnom Balkanu usvajanje kulture uvijek nosi i nusefekt: a taj je da ćete završiti u ratu kultura. Ovo je prostor – kao da veli film – u kojem je jedini spas biti “ništa”, a to znači divlji. “Ničije dete” film je kojim je srpski film dobio zakašnjelog, ali meritornog debitanta.

Izvanredni maloljetni Denis Murić

Najveća senzacija filma su maloljetni glumci, pogotovo glavni glumac, 15-godišnjak Denis Murić. Kad se već laćamo usporedbi s Truffautom, još od “400 udaraca” i tada mlađahnog Jean-Pierrea Léauda nismo vidjeli mnogo ovakvih senzacionalnih dječaka-glumaca. Maloljetni Murić nije samo sjajan onda kad treba tehnicistički utjeloviti zvijer, nego plijeni i u statičnim krupnim kadrovima potpuno osvajajući svojom pojavom ekran.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.