“ŽAO mi je, ja nisam Charlie”, izjavio je u subotu utemeljitelj francuske Nacionalne fronte Jean-Marie Le Pen, aludirajući na slogan koji od srijede, kada se dogodio pokolj u sjedištu francuskoga satiričnog lista u Parizu kruži društvenim mrežama i medijima.

“Danas posvuda možemo vidjeti: svi smo mi Charlie, ja sam Charlie. E pa žao mi je, ja nisam Charlie. Jako mi je žao zbog pogibije dvanaestero francuskih sugrađana, ali ja ne namjeravam sudjelovati u obrani Charlijeva duha, a riječ je o anarhističko-trockističkom duhu koji rastače političku moralnost”, rekao je u video snimci objavljenoj na svojim internetskim stranicama, podsjetivši da se tjednik zalagao za raspuštanje Nacionalne fronte.

Mnoge druge europske stranke krajnje desnice smatraju da krvavi napad na francuski satirični časopis Charlie Hebdo dokazuje kako one imaju pravo držeći se svojih antiimigracijskih i protumuslimanskih stajališta.

Pegida: Pariškim napadima dokazana ispravnost našeg puta

Odmah nakon napada čelnici europske desnice optužili su islam da je pokazao svoju pravo, nasilno lice te su pozvali na promjenu europske imigracijske politike.

Oglasili su se nizozemski populist Geert Wilders, čelnik opozicione Slobodarske stranke (PVV), čelnik britanske stranke UKIP-a Nigel Farrage, a novi njemački pokret Pegida smatra da je pariškim napadima dokazana ispravnost njezina puta.

Austrijska slobodarska stranka zatražila je aktivniju politiku u borbi protiv radikalizacije u muslimanskoj zajednici, a neki od najglasnijih protuislamskih slogana u Europi stižu iz talijanske Sjeverne lige, opozicione stranke tijesno povezane s francuskom Nacionalnom frontom.

Amir Misirlić bosanski novinar i publicista na svom blogu kategorično tvrdi

Ja nisam Charlie

Ne, ja nisam Charlie. Koliko god trenutno bilo popularno tvrditi suprotno, ja nisam Charlie. Ja sam Amir. I musliman sam. I novinar sam. I ta moja dva identiteta mi ne dozvoljavaju da ćutim. Neko površan bi jedva dočekao ovo moje priznanje da se poigra kvaziduhovitom opaskom kako jedan moj identitet puca na drugi moj identitet. I da ustvrdi kako sam sam sebi dušmanin. Ali to tako može djelovati samo na prvu loptu. Baš onu loptu koja ti je tako lijepo sjela na volej pojednostavljivanja. I baš onu loptu kojom si tako razbio komšijski prozor.

CharlieTako bi neki rado da okarakterišu zločin u Parizu. Jednostavnom formulom „Muslimani pobili novinare“. Na stranu to što je takva formula u startu netačna zbog proste činjenice da im to ne odobrava ogromna, ogromna i još jednom ogromna većina muslimana širom svijeta. Zagrebemo li malo ispod površine te zločince možemo optužiti za mnogo goru blasfemiju od one koju su navodno počinile žrtve njihovog krvoločnog pohoda na civilizaciju.

Kao neko ko je odabrao da pet puta dnevnom čelom dotakne pod u znak poniznosti pred Stvoriteljem, kao neko ko pet puta dnevno svjedoči da „nema boga osim Allaha i da je Muhamed njegov poslanik“, ja ne mogu prihvatiti da neko u moje ime ustaje u odbranu moga Boga koji je po difoltu svemoćan. I kao svemoćnom, ne treba mu, da ga neko uz pomoć kalašnjikova ili bombi brani. Kao vjernika to me vrijeđa. Jer obarač u odbranu Svemoćnog može povući samo neko ko sumnja u to da je Bog kojeg „brani“ svemoćan.

Mogu ja smatrati duhovitom ili neduhovitom neku karikaturu. Može me kao čovjeka i vrijeđati. Ali kao civilzovano biće ne smijem oduzimati život drugom čovjeku, a da taj drugi čovjek nije iskazao jasnu i nedvosmislenu namjeru da meni ili nekom meni bliskom oduzme život. A kao vjerujuće biće ne mogu biti toliko drzak da sebi uzmem za pravo da uništavam ono što je Onaj u kojeg vjerujem stvorio. Vjerujući ja vjerujem da će On naći načina da kazni onoga za koga procijeni da ga treba kazniti. I da će oprostiti onima kojima On želi oprostiti. Možda će čak, u svojoj beskrajnoj milosti, oprostiti i ubicama iz Pariza. Ja nikad to ne bih mogao. Zato je on, valjda, Bog, a ja sam ovaj koji jesam.

Ali i takav kakav jesam znam kada je nešto zlo i znam kojoj crnoj ne vrijedi dodavati bilo kakve boje ne bi li malo izblijedila. Nema tog „ali“ koje može opravdati ovakav zločin. Svaki onaj koji je u svojim komentarima napisao to „ali“ i pokušao naći opravdanje ili razumjevanje za ubice nije ništa drugo do li saučesnik u zločinu. Šta znači rečenica „Strašno je to što se desilo, ali nisu trebali dirati svetinje“. Halo, kuc, kuc, ima li koga u tim tvrdim lobanjama? Pa nije deset novinara i dva policajca spržila munja nebeska nego samozvani i samorpoklamovani zaštitnici svetinja. A ja sam sebe kvalifikujem za pitanje ko li će svetinje zaštititi od njihovih zaštitnika?

Nije li to ista nakaradna logika koja suosjećajno za žrtvu silovanja kaže „jadna ona, ali nije trebala izaći u minjaku“. To je logika kojom će nas uvjeravati, kad se jednog dana pogušimo od ugljen monoksida, da smo sami kriv jer dišemo. Zbog takve današnje logike sutra će idioti koji misle da treba braniti Boga pod drugim imenom konstatovati „da možda i nije u redu što džamije gore po Francuskoj, ali sami su krivi jer su ubijali novinare“. A prekosutra će opet neko da pobije djecu u nekom vrtiću uz opravdanje da su gorile džamije.

Zato ja moram da iskoračim iz tog kruga. Zato nije dovoljno da kažem „Ja sam Charlie“. Zato je nužno da kažem „Ja sam Amir. Ja sam musliman i ja sam novinar. A ako ubijate u ime Boga ja sam vam neprijatelj i ja sam vam meta. Čak i ako ubijate u ime Boga kome se klanjam. Pogotovo ako ubijate u Njegovo ime“.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.