Proteklih su dana mediji prepuni izvještaja o Meksikancu Joseu Salvadoru Alvarengi koji se prošle sedmice nasukao na Maršalovim otocima.

On je, navodno, na Pacifiku proveo oko 13 mjeseci nakon što se brod na kojem je bio s prijateljem Ezekielom pokvario. Nakon što je Ezekiel preminuo četiri mjeseca kasnije, Alvarenga je tri četvrtine godine proveo preživljavajući na neprijateljskom oceanu.

Iako mnogi dvoje je li njegova priča vjerodostojna te u nju sumnjaju jer se Alvarenga jako dobro drži za nekoga tko je preživio to što on tvrdi da jest, mogućnost da je to sve zaista istina ne može se isključiti, piše Salon.

S druge pak strane, postoje ljudi koje je slična nesreća ili vlastita volja također navela na tako veliko iskušenje. Ovo su njihove priče.

Alexander Selkrik

Pravi Robinson Crusoe od krvi i mesa vjerojatno je bio Škot po imenu Alexander Selkrik koji je proveo četiri godine na napuštenom otoku, ali tamo je završio svojom voljom, a ne zbog brodoloma.

U oktobru 1704. godine bio je član posade broda St. George koji je pristao u arhipelagu Juan Fernandez, zapadno od Čilea. On je zaključio da je brod u lošem stanju te je odlučio radije ostati na Juan Fernandezu nego ploviti dalje na takvom brodu. Kapetan ga je doista ostavio tamo s nešto odjeće, puškom, nešto oruđa, Biblijom i duhanom.

Prvo je sjeo i počeo čitati Bibliju, uvjeren da će neki drugi brod uskoro naići. To se dogodilo tek nakon četiri godine i četiri mjeseca. U međuvremenu je jeo divlje koze i repu, a izgradio je i nekoliko primitivnih nastambi.

Danas se taj otok zove Robinson Crusoe, a jedan pored njega Alexander Selkrik, na kojeg on vjerojatno nikad nije kročio.

Leendert Hasenbosch

Priča o ovom pustolovu nema sretan završetak. Ovaj je Nizozemac zbog sodomije protjeran na otočje u Južnom Atlantiku 1725. godine. Vodio je vlastiti dnevnik u kojem je zapisano da je sa sobom pri dolasku imao šator, sjemenke, dovoljno vode za mjesec dana, knjige, pribor za pisanje i nešto odjeće. Nakon što je ostao bez vode, pio je krv kornjača i svoj urin kako ne bi dehidrirao. Umro je nakon šest mjeseci; britanski su pomorci pronašli njegov napušten šator i dnevnik u januaruu 1726. godine.

Priča postaje još tragičnija kad znate da na otoku postoje dva izvora pitke vode.

Marguerite de La Rocque

Godine 1542. francuski istraživač Jacques Cartier prevodio je ekspediciju na Newfoundland. Marguerite de La Rocque, tada 19-godišnjakinja, i njen ujak bili su dio njegove pratnje. Tokom putovanja, Marguerite je započela aferu s drugim muškarcem, a njen ju je ujak zbog toga, zajedno s njenim ljubavnikom, izbacio s broda.

Tako su ostali zarobljeni na “Đavoljem otoku”, današnjem Harrington Islandu nedaleko Quebeca.

Nije poznato koliko dugo je Marguerite preživjela, ali zatrudnjela je i rodila te gledala kako njeno dijete i ljubavnik umiru. Pukom je srećom preživljavala i živjela u špilji dok je nisu spasili baskijski ribari i odveli je nazad u Francusku. Pretpostavlja se da je na otoku bila oko dvije godine.

Svoju je priču ispričala kraljici od Navarre, a zatim je živjela u Chateau de La Mothe u Francuskoj.

Ada Blackjack

Ova je nesretnica doživjela brodolom u Sibiru. Ada Blackjack je pratila grupu muškaraca kao kuharica na njihovoj misiji zauzimanja sibirskog otoka Wrangel 1921.

Jedan je muškarac uskoro teško obolio, a trojica su se preko leda uputili u potragu za pomoći te se nikad više nisu vratili. Ada je ostala sama brinuti se za bolesnog Lornea Knighta koji je preminuo u aprilu 1923. godine. Idućih je pet mjeeci preživjela loveći arktičke lisice, ptice, tuljane, pa čak i polarne medvjede. Dana 19. augusta iste godine spasio ju je čovjek kojeg je unajmio bivši vođa njene ekspedicije koji je nju i Knighta ostavio same zarobljene u ledu. Ada se na kraju vratila na Arktik gdje je živjela do smrti u 86. godini.

Tom Neale

Thomas Francis Neale nije jedan od onih koji se vesele povratku kući nakon dugotrajne izoliranosti na pustom otoku. Ovaj Novozelanđanin se svojevoljno otuđio na otocima Cook u oktobru 1952. godine.

Kapetan jednog brodića pristao je na Nealeov prijedlog da ga ostavi tamo zajedno s njegove dvije mačke i namirnicama koje je mogao ponijeti. Otok je nenastanjen još od Drugog svjetskog rata, ali ljudi koji su prije tamo živjeli ostavili su kokoši i svinje. Neale je svinje lovio i jeo, a kokoši pripitomio.

Išlo mu je dobro sve do 1954. kad je istegnuo leđa te se ukrcao na brodić u prolasku do Rarotonge, najvećeg otoka u otočju Cook, kako bi potražio liječničku pomoć. Oženio se i dobio dvoje djece, ali o svom otoku nikad nije prestao razmišljati. Vratio se tamo 1960. na još četiri godine i otišao tek kad su ronioci u potrazi za biserima počeli osvajati područje. Zadnji je put na otok otišao 1967. i ostao deset godina, a zatim su ga tamo pronašli u bolovima te odveli na Rarotongu gdje je umro od raka želuca nakon osam mjeseci.

Narcisse Pelletier

Imao je samo 14 godina kad su ga napustili na istočnom australskom poluotoku Cape York. Bio je “mali od palube” na brodu Saint-Paul koji je plovio iz Marseillea s vinom za Bombaj. Kapetan je odlučio krenuti bržom ali opasnijom rutom do Sydneya te se nasukao na greben kod Papue 1858.

Neki od pomoraca napadnuti su kad su potražili spas na obližnjem otoku Rossel, dok su ostali uskočili u čamce za spašavanje i veslali što su brže mogli. Nakon dvije sedmice došli su do otoka gdje su pronašli pitku vodu. Kako bi hranili jedna usta manje, Pelletiera su tamo i ostavili, a pronašle su ga tri Aboridžinke koje su ga posvojile i nadjenule mu ime Amglo.

Otokichi

Otokichi je također imao samo 14 godina kad je brod na kojem se nalazio skrenuo s putanje 1832. Srećom, brod je prevozio rižu stoga je posada idućih 14 mjeseci lutanja pučinom preživljavala na svom teretu. Kad se brod nasukao na poluotok Olympic kod Washingtona samo su tri člana, od prvotnih 14, bila živa, među kojima je bio i Otokichi.

Pronašlo ih je indijansko pleme Makah, nakratko ih zarobilo, a zatim predalo Hudson Bay Companyju.

Juana Maria

Poznatija je po imenu Usamljena žena s otoka San Nicolas, a pripadala je američkom domorodačkom plemenu Nicoleno. Nakon što su ruski lovci na vidre zaposjeli njen otok 1835. godine i pobili većinu plemena, misionari su ostatak poveli sa sobom u Kaliforniju – osim Juane Marie.

Nakon 18 godina, lovac na vidre George Nidever ju je pronašao u nastambi napravljenoj od kitovih kostiju kako preživljava od osušenog tuljanovog mjehura. Prebacili su je u Santa Barbaru, a Nidever ju je na kraju doveo u svoj dom gdje je živjela s njim i njegovom ženom sedam tjedana, a zatim oboljela od dizenterije i umrla. Ime Juana Maria su joj dali misionari, a pravo ime Usamljene žene nije poznato.

Philip Ashton

Nakon što su ga 1722. zarobili gusari, Philip Ashton je uspio pobjeći i sakriti se u džungli otoka Roatan u Hondurasu.

Pobjegao je s nešto odjeće te je zatim neko vrijeme jeo samo voće. Naletio je na još jednog odbjeglog lutalicu s kojim je bio u prijateljskim odnosima tri dana, sve dok ovaj nije otišao u lov i više se nikad nije vratio. Ostavio je ipak za sobom veliku količinu baruta, noževa i duhana, a Ashton je lovio kornjače i kuhao ih kako bi preživio.

Spasio ga je brod iz New Englanda koji je uskoro onuda prolazio.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.