Društveni tip osobnosti (nastavnik, psihoterapeut, odvjetnik, upravljački
kadar itd.) nalazi se negdje između normalnih reakcija razumijevanja i
naklonosti za druge i stanovitih osjećaja antipatije. I jedno i drugo je normalno
i posve zdravo u datim okolnostima. Ali kad je ego odvojen od dubljih slojeva
sebstva, suosjećanje s drugima može se pretvoriti u mazohističku požrtvovnost,
a jednostavna odbojnost u sadizam ili sociopatsku nemogućnost osjećanja za
druge. Kako ovisnost tako i sociopatska reakcija znak su duhovne zakržljalosti.
Istraživački tip osobnosti (ljudi koji žive od intelektualnog rada, sveučilišni
profesori, znanstvenici, liječnici, i tako dalje) iskazuju ili zdravu reakciju
zaokupljenosti problemom/situacijom, ili upravo suprotno, povlačenje od
problema/situacija. Ali, dođe li do poremećaja, zaokupljenost se može pretvoriti
u opsesiju, a obično, povremeno povlačenje u histeriju, potpuno potiskivanje ili
fobiju. I opsesija i histerija (ili fobija) reakcije su duhovnog kržljanja – drugim
riječima, to su reakcije odvojenosti od sebe.
Umjetnički tip osobnosti (pisac, pjesnik, muzičar, slikar, dizajner, itd.) kreće
se između normalne reakcije slavljenja života, radosti zbog postignuća
stvaranja, žaljenja, tuge zbog nepostignutog. Ali kad se te normalne reakcije
odvoje od sredine i središta sebstva, slavlje života može se prometnuti u
maničnost, neprimjerenu euforiju, nerealno »visok« ili lažan osjećaj uspjeha.
Žaljenje, pak, može postati depresija, pretjerana i katkad tragična
nesposobnost da se u nekoj situaciji, odnosu ili projektu pronađe zadovoljstvo
ili dobro. Manična depresija, druga strana ove poremećene reakcije, vrlo je
česta u kreativnih tipova. To je stanje duhovne zakržljalosti jer čovjeka lišava
perspektive, konteksta, te stoga cjelovitosti.
Realističan tip osobnosti (vozač, pilot, inženjer, farmer, i tako dalje)
uglavnom varira između pozitivne reakcije spontanosti i negativne reakcije
stida. Ali kad se te reakcije odvoje od središta, spontanost može prijeći u
popuštanje samom sebi, a stid u mržnju prema samome sebi. I jedna i druga
reakcija čine da čovjek gubi mogućnost sagledavanja i osjećaj zaokruženosti.
Znak su duhovnog kržljanja.
Poduzetan tip osobnosti (političar, biznismen, policajac, vojnik, i tako dalje)
ima pozitivnu emocionalnu reakciju preuzimanja odgovornosti, lojalnosti svom
idealu, spremnosti da vodi. Ako je reakcija negativna, ali i dalje unutar
normalnih okvira, takva se osoba može osjećati demoraliziranom i izvlačiti se
od odgovornosti. Ali ako se ego ovih tipova okrenutih moći odcijepi od svojih
dubljih slojeva, sva pozitivna svojstva vodstva mogu se izroditi u grandioznost i
zloupotrebu moći. Isto tako, osjećaj da stvari ne idu kako treba, može se
izopačiti u nezdravu paranoju i osjećaj da su nas drugi izdali.
Ključni faktor pri nezdravim reakcijama je otuđenje od nekog dijela sebe,
kao kad se zavade dva prijatelja. »Ja« zapravo sadrži brojne podosobnosti, kao
120
što su to primijetili gotovo svi psihijatri. Npr. Freudov ego, superego i id,
Jungovi kompleksi i arhetipovi, i tako dalje.
Nitko od nas nije posve ista osoba na poslu, s bliskim prijateljima ili
prilikom društvenog okupljanja, niti je to potrebno. Naši su snovi beskonačan
niz daljnjih podličnosti. Zdravo stanje je biti u prijateljskim odnosima sa svim
svojim stranama, tako da se one međusobno ne potkopavaju, da se možemo
slobodno kretati od jedne do druge, već prema potrebi. Ali neke od naših
podosobnosti mogu biti nesmiljeni neprijatelji. A neke je teško uopće otkriti,
tako da stvaraju »rupe« u osobnosti. Upravo one predstavljaju izazov za osobni
rast i postizanje sklada.
OPSJEDNUTOST, ZLO I OČAJ
Kao što smo vidjeli, otuđenost može poprimiti mnoge oblike i izazvati razne
vrste mentalnih ili psihičkih oboljenja. Ova dosad opisana poznata su zapadnoj
psihijatriji, iako ih ona ne pripisuje duhovnim uzrocima. To je zato što do njih
mahom dolazi zbog odcjepljivanja ega od središta, a zapadna psihologija i
psihijatrija uglavnom su orijentirane samo na ego.
Međutim, postoje 3 stanja otuđenja koje može biti samo duhovno, i
oduvijek se nalazilo izvan područja proučavanja opće priznate psihijatrije i
psihologije. Opsjednutost, zlo i očaj češće su tema književnosti ili religijskih
tekstova, iako su se neki psiholozi dvadesetog stoljeća, kao Jung, Viktor Frankl
i R. D. Laing pokušali pozabaviti njima. Tko god je pokušavao shvatiti teške
zločine i devijantnosti dvadesetog stoljeća morao se suočiti s njima, iako to nije
lako. To su stanja izvan našeg poimanja normalnog i suprotstavljaju se svakom
smislu. Ipak nema dvojbe da takva stanja postoje u onom sivom području u
kojem se susreću psihologija i duhovno.
Pred kraj Srca tmine, Josepha Conrada, antijunak Kurtz izgovara jezive
riječi: »Užas! Užas!« Kurtz je europski trgovac koji dospijeva u afričku džunglu i
s vremenom postaje divljiji od tamošnjih divljaka. Ekspedicija koja dolazi da ga
spasi groznice i samoga sebe, zatiče ga usred zvjerskog prizora sadizma i smrti.
On sjedi medu domorocima koji oko razbuktale vatre vitlaju štapovima s
lubanjama, u noći, usred džungle. Zrakom se prolamaju jezoviti krici. Kurtz je
opsjednut čovjek. Za domoroce polubog, a samom sebi stranac. Pogled mu je
staklast, tijelo ukočeno, pozornost usmjerena na neku neznanu točku u daljini,
duša zasužnjena nečim izvan njega samog, što ga doziva. On više nije tek
čovjek koji prisustvuje primitivnom ritualu, Kurtz je obuzet unutrašnjom
dramom kojoj ne može umaknuti. Ritual je poprimio svoj vlastiti život i oduzeo
mu njegov.
Ljudska je povijest puna priča o opsjednutosti, priča o šamanima i
vračevima koji u sebe upijaju tugu i bolesti svoga naroda, a zatim se prebacuju
u druga područja bivstva, priča o vjerskim fanaticima koji čuju glasove u
pustinji ili padaju ničice pred zapaljenim grmovima. A ima tu i mračnih priča o
djevojkama opsjednutim vješticama, tijelima Židova nastanjenim dušama
umrlih, kršćanima opsjednutim đavlom, i tibetanskim budistima opsjednutim
demonima. U svakom od tih slučajeva opsjednutu je osobu »ponijelo« nešto
izvan njezine kontrole.
Dvadeseto stoljeće poznaje mnogo priča o opsjednutosti sličnoj Kurtzovoj,
priča o ljudima koji su zagazili u vode sadizma i sotonskih rituala. Ili mnogo
priprostijih: alkoholičar koji ne može obuzdati potrebu za pićem zato što ga
vuče neka duboka duševna bol ili zov, bol koja peče više od ijedne fizičke, bol
koja šalje lažno obećanje: »Utaži me i osjećat ćeš se bolje«; osoba koju nešto
»doziva«, tjera, nekontrolirano gura u mračne, nastrane ili zabranjene
seksualne rituale koji su gotovo izvan dometa njenog svjesnog ja i daleko izvan
granica njenog normalnog ponašanja ili karaktera; osoba koja se povremeno
mora susresti sa svojom »sjenom«, otići u bordel ili kakvu jazbinu, družiti se s
kojekakvim društvom ili upustiti u ilegalne poslove, u rizik na rubu
samouništenja.
Opsjednutost je poput ovisnosti, i gore od toga. Čovjek može biti ovisan o
nekoj tvari ili ponašanju – alkoholu, drogama, seksu, kocki, trošenju.
Opsjednutost je sila koja tjera osobu da i protiv svoje volje zadovolji neki
unutrašnji zov. Opsjednutost je arhetipsko stanje, podčinjenost arhetipu koji
se otkačio od svoga središta. Reći da opsjednutu osobu progone demoni
zapravo znači da su on ili ona u vlasti psihičkih sila koje su izgubile kontrolu.
Glas koji iz daljina doziva vjernika u potrazi za Bogom, glas je anđela. Taj
glas dolazi iz središta. On je ukorijenjen u odnos s božanskim, s nečim što
vjernikovom životu daje pozitivan prizvuk. Glas koji iz kuhinje doziva
shizofreničara koji je izgubio svaki dodir sa središtem, da dođe i podigne nož,
glas je demona. Taj glas je nepovezana, neukotvljena, podivljala psihička
energija. Glas koji mami alkoholičara da uzme još jedno piće, ili inače
normalnu osobu da se upusti u autodestruktivne seksualne igre, ili čak cijelu
jednu kulturu da slijedi vođu zla, poput Hitlera, glas je demona koji progoni
psihu otrgnutu iz sidrišta.
Rečeno jezikom fizike dvadesetog stoljeća, arhetipovi su vjerojatno obrasci
psihičke energije, od one vrste koja je poznata pod nazivom »neobjašnjeni
mamci« – obrasci energije koji nas uvlače u svoje polje. Kad je to polje
ukotvljeno u središtu, arhetip nas čini većima od našeg ega i daje nam uzorak
po kojem možemo živjeti. Kad je arhetip kaotičan, događa se da nas zavrti izvan
kontrole i obuzmu nas sile snažnije od nas samih.
Jung to nije rekao, ali ja mislim da svaki arhetip – Veliki otac, Velika
majka, Ljubavnik, Ratnik, Dijete, Svećenica, i tako dalje – koji se otkine od svog
sidrišta pada pod utjecaj arhetipa Sjene. Sjena je mračna, nevoljena,
neprihvatljiva strana svake osobnosti, naša odbačena strana. Arhetip sjene
sastoji se od onih odbačenih stvari koje su se osnažile u arhetipsku energiju i
mogu biti anarhičan izraz bilo kojeg arhetipa. Kad nas ščepaju, opsjednuti
smo; vuče nas, doziva, zanosi energija snažnija od nas, koju ne možemo
kontrolirati, koja je i sama izvan kontrole.
»Zov« opsjednutosti zapravo je krivo usmjeren zov prema cjelovitosti. Ta
otkinuta arhetipska energija koja nas doziva predstavlja otkinute, odbačene
dijelove nas samih. Opsjednutost je bolna potraga za našim izgubljenim,
slomljenim ili oštećenim dijelovima. Ali to je krivo usmjerena potraga, jer
opsjednutost je arhetipska energija koja ni sama nije ukorijenjena, energija
otkinuta od središta, a samo centrirana energija može nam dati istinsku
puninu.
Zlo je arhetipska energija koja je izvan kontrole. Njezin konačni arhetip je
Đavo. Najljubljeniji od svih Božjih anđela, koji je iz oholosti odbio Nebo
(središte), Đavo vlada kraljevstvom svega onoga što mi nazivamo zlom. Đavo je
negativna, odsječena arhetipska energija par ekselans. Ali, je li on zao u sebi?
Može li itko uistinu biti zao, ili su neki ljudi naprosto u vlasti zla? Je li itko
rođen zao, da li itko postaje zao, ili je zlo jednostavno najsnažniji oblik
ospjednutosti?
Krajem 1990-tih posjetila sam pomno čuvan zatvor jer sam pisala novinski
članak o pokusu s terapijom putem dijaloga provedenoj u skupini silovatelja,
zločinaca.
Kad sam prvi put stupila u zatvorsku dvoranu za sastanke u kojoj se
nalazilo 45 silovatelja, doživjela sam žestoku reakciju, spopala me mučnina i
strahovita glavobolja. U toj je skupini bilo serijskih silovatelja i ubojica djece.
Jednoga sam čak prepoznala s novinskih fotografija. Moj prvi dojam potvrdio je
sve najgore pretpostavke o ljudima koji su u stanju počiniti takve zločine.
Činilo se da većina ima vrlo nizak IQ, lica su im se trzala i krivila, a neki su
imali lubanje čudnog oblika. Bila su prisutna samo dva stražara i psiholog koji
je vodio razgovor; bila sam jedina žena. Tako snažno sam osjećala prisustvo zla
i opasnost od njega da mi je došlo da pobjegnem iz te sobe. Pa ipak su me
upravo ova poluljudska čudovišta više no itko poučila tome što znači biti
čovjek.
Ideja grupnog dijaloga jest da ljudi nauče razgovarati, da upoznaju sami
sebe i jedni druge. Krajem 1940-tih obnovila ju je skupina psihologa, ali
potječe još iz drevne Atene, od Sokratovog korištenja neprekidnih pitanja i
diskusije s ciljem da slomi pretpostavke i stereotipe svojih sugovornika.
Vjerovao je da ta tehnika može učiniti da »otkrijemo pritajeno znanje čak i u
najneukijeg čovjeka i dobro u svakome«.
Zatvorenici su bili ljuti i nervozni i vokabular im se uglavnom svodio na
psovke. Pa ipak, tijekom trosatne sesije mnogi od njih su se uspjeli izraziti.
Govorili su o svojoj potpunoj izolaciji. »Svi misle da smo samo šljam. Mi jesmo
šljam, ali ne samo šljam.« Neki su govorili o svojoj krivnji, o slomljenom
samopoštovanju kad su bili suočeni s patnjom svojih žrtvi. Drugi su djelovali
zbunjeno, ne shvaćajući u potpunosti što su to učinili ni zašto su u zatvoru.
Prostorija je bila nabijena kolektivnom boli. Mnogi su kao djeca bili zlostavljani
i/ili napušteni, i pričali su o tome. Njihova srdžba bila je vapaj za priznanjem
da su ljudi, i kroz ovu priliku da progovore ipak je zasjala neka suštinski
ljudska narav, nešto što mi je i protiv vlastite volje bilo simpatično.
Jedan od stražara ispričao mi je da u početku nije htio imati ništa s tim
ljudima. »Ali sada, otkad sjedim na ovim okupljanjima, rado bih porazgovarao
sa svakim od njih.« Ja sam bila ganuta. Mnogi od zatvorenika obraćali su se
upravo meni. Većina njih počinila je zločin nad ženama ili djecom, i kao da su
imali potrebu da baš ja budem ta koja će vidjeti dalje od njihovih zločina, njih
onakve kako sami sebe vide. Bilo je to jedno od najdojmljivijih iskustava u
mome životu i zauvijek sam shvatila nešto: nema čovjeka koji je zao sam po
sebi, svatko je od nas sposoban za zlo. To je jedna od ljudskih mogućnosti –
ekstremna mogućnost rascjepkanog, od središta otkinutog, duhovno zaostalog
sebstva.
Vitalna, integrirajuća sila središta prisutna je u svakom živom biću, a
osobito u ljudskih bića s obzirom na prirodu njihove svijesti. Većina nas nije
svjesna svoga odnosa sa središtem, nije svjesna da u nama ključa cijela
svemirska stvarnost. Mnogi od nas otuđeni su od toga izvorišta. Ali ono je
uvijek prisutno, čak i ako ne možemo doprijeti do njega.
Svatko od nas je kakofonija mnogih »ja« čiji je odnos sličan onome u
neskladnoj obitelji. Imamo dominirajuće »ja« koje vidimo kao »sebe«, ali
potisnuto prisustvo drugih ipak nas progoni i katkad preplavljuje. Zlo je nešto
stvarno, sila koja može djelovati unutar nas i preplaviti nas. Ima zlih djela s
opakim posljedicama. Ali zlo kao takvo neka je vrsta opsjednutosti,
nemogućnost odaziva na dublju stvarnost unutar sebe. Nema zlih ljudi, prije bi
se moglo reći da neke ljude ponese zlo.
Na hebrejskom riječ za Đavla je Shitan. Doslovno uzeto to znači »bez
odgovora«, »onaj koji ne može odgovoriti«. Prema biblijskoj mitologiji Đavlova je
oholost bila tolika da se on nije mogao odazvati Bogu – nije mogao voljeti Boga –
ni živjeti kao dio Božjeg kraljevstva. Ono što je tipično za opsjednutost
općenito, a osobito za zlo, jest to da ospjednuta osoba ne može reagirati na širu
realnost ni na ljude oko sebe. Psihotični sadist ne reagira na zaklinjanje ili
patnje svoje žrtve; on se ne identificira sa žrtvom kao sa drugim ljudskim
bićem. Nacisti su Židove nazivali »svinjama«, a umjetnike koje su ubijali
»degenericima«. Američki vojnici u Vijetnamu, odgovorni za masovna ubojstva,
svoje su žrtve nazivali »žuti«. Zlo je moguće samo kad se izvodi protiv »drugih«,
protiv onih za koje u nama nema nikakvog odaziva.

Latinski korijen engleske riječi »response« (odaziv) isti je kao i za riječ
»spontaneity« (spontanost). U svakodnevnoj upotrebi biti spontan ne razlikuje
se mnogo od biti impulzivan ili ponašati se onako kako ti »puhne«. Ali to nije
pravo značenje te riječi. Ako spontanost shvatimo kao prirodan odaziv na
središte – u nama, u drugima i u samom postojanju – onda je biti spontan isto
što i biti prirodan, biti u stanju milosti, u stanju duboke povezanosti. Spontano
ljudsko biće povezano je s drugima poput valova na moru. Ono je povezano s
tim morem kao i val s vodom od koje je sazdan.
Židovski mistik dvadesetog stoljeća rabin Abraham Heschel definirao je
spontanost kao »trenutke izravnosti u zajedništvu sebstva sa stvarnošću«.4
Duhovna zakržljalost u suštini je manjak spontanosti (prirodnosti) i stoga
slab odaziv na središte. Naš ego tada upada u stupicu igara, poza i pretvaranja.
Nosamo uokolo previše svijesti o sebi, postajemo previše zaokupljeni formom i
vanjštinom, premalo otvoreni za ono što je uistinu važno. Tada smo »zapeli na
latici lotosa«. Kad se naše arhetipske energije odvoje od središta, manjak
prirodnosti ostavlja nas izložene silama opsjednutosti i zla. A kad nam
prirodnosti uzmanjka u tolikoj mjeri da se više ne možemo odazvati čak ni
zarobljenoj ili krivo usmjerenoj psihičkoj energiji u sebi, padamo u očajanje.
To je ono očajanje koje danski filozof Soren Kierkegaard naziva »bolest
nasmrt«. Očaj je konačno odricanje od života, neka vrsta neprekidnog
samoubojstva. Čovjek koji očajava je odustao, on ne može pronaći smisao,
nijednu stvar ili osobu koja bi mu bila dovoljno vrijedna da joj se odazove.
Njegovi su dani niz jednoličnog sivila, a noći nerijetko mukli užas. Progoni ga
smrt, odsustvo života, ne odazivlje se ni na što. On se grozi svog očaja, hvata ga
panika pred njim pa ipak, poput čovjeka što se koleba na rubu ponora, ćuti
njegov zov, osjeća da ga vuče k sebi. Samoubojstvo je konačan čin krajnjeg
očajanja, konačna predaja besmislu. To je potpuni gubitak prirodnosti.
U suvremenom je društvu samoubojstvo, ili pokušaj samoubojstva, nešto
poput epidemije, osobito medu mladima. Londonski Sunday Times krajem
1990-tih iznio je podatak da oko 22 posto mladih žena, u dobi od 16 i 25
godina, pokuša izvršiti samoubojstvo, a u muškaraca iste dobne skupine ta
brojka iznosi 16 posto. Za muškarce je ta brojka niža jednostavno zato što se
kod njih mnogo češće ne radi samo o pokušaju. Neki od tih mladih ljudi
pokušavaju se ubiti zato što ne mogu pronaći smisao u životu. Drugi zato što
su izgubili svaku nadu: prekinuta veza ili nepoloženi ispiti čine se kao kraj
svijeta. I jedno i drugo znak je niskog SQ-a – nemogućnost da se vidi dalje od
trenutka, da se stvari smjeste u šire okvire smisla i vrijednosti.
Očaj koji nas tjera na samoubojstvo najteži je oblik duhovne zakržljalosti.
To je nijekanje samog duha u nama. Ali duhovna zakržljalost na svakoj razini i
u ma kojem obliku uvijek nam donosi bol i nerijetko nas tjera da nanosimo bol
drugima. Sve to znači da smo izgubili određeni stupanj prirodnosti koja nas

čini ljudima, i da se više ne možemo odazvati životu i onima oko nas. I konačno,

zbog gubitka prirodnosti i nemogućnosti odaziva ne možemo preuzeti odgovornost za svoj život i
postupke. Nizak IQ ometa nas pri rješavanju racionalnih problema, nizak EQ
čini da se čudno ponašamo u situacijama u kojima se zateknemo, ali nizak SQ
sakati samo naše biće.
Kako se možemo izliječiti? Ako je visoki SQ potencijal svakog ljudskog
bića, kako doprijeti do njega? Što to znači živjeti iz središta, živjeti potpuno
prirodno, odazivljući se iz svoje nutrine? Kako nam SQ može pomoći da
odbacimo igre i pretvaranja, da se oslobodimo prisilnih obrazaca ponašanja, i
povesti nas s onu stranu naših negativnih potencijala, s onu stranu zla i očaja?
To su pitanja s kojima ćemo se sada pozabaviti, da vidimo kako se možemo
izliječiti pomoću duhovne inteligencije.
10. KAKO SE MOŽEMO IZLIJEČITI POMOĆU SQ-A
Sabranost me približava samom sebi spajajući dva vida, ili dva djelovanja
moga bića kao da su to dvije leće teleskopa. Jedna leća je moje duhovno biće,
unutrašnja duša, duboka volja, duhovna inteligencija. Druga je moja vanjska
duša, volja uključena u životne aktivnosti.
otac Thomas Merton
Sabranost je jedan od 3 ključna elementa kršćanske redovničke molitve.
Onako kako je opisuje Thomas Merton, sabranost je spajanje našeg
unutrašnjeg i vanjskog svijeta, susret dubokog, unutrašnjeg sebstva kojem je
prirođena mudrost ili duhovna inteligencija s vanjskim egom svjetovnih
interesa, strategija i aktivnosti. Sama duša, kao što smo već vidjeli nije ništa
doli kanal ili, bolje rečeno, dijalog između unutrašnjeg i vanjskog, spontano
saobraćanje racionalnog, svjesnog uma sa svojim središtem i središtem sveg
bivstva.
Kad se taj kanal ili dijalog uruši, kao u slučaju Richarda, shizofreničnog
pacijenta iz glave 9, duša se slama. Rascjepkani smo i duhovno bolesni. Kad
spoznaja i energija slobodno teku kroz kanal između unutrašnjeg i vanjskog,
kao u slučaju gruzijskog tenora iz glave 2, duša nas može izliječiti, a možda i
one s kojima dolazimo u dodir. Centrirani smo, potpuni. Naša SQ (usklađene
moždane oscilacije od 40 Hz) radi na tome da objedini sve razine našeg bića.
Duhovna bolest je stanje rascjepkanosti, otkinuća od središta sebstva.
Duhovno zdravlje je stanje ukotvljene cjelovitosti. Duhovna inteligencija, SQ,
način je na koji se možemo kretati od jednoga prema drugom, sredstvo pomoću
kojeg se možemo izliječiti. Riječi »zacijeliti« i »cio« istog su korijena. A sabranost,
koja omogućuje protok duhovne inteligencije, dolazi od riječi sabrati se,
pribrati, sakupiti svoje rasute dijelove.
U Kodu duše (The Soul's Code), James Hillman, psiholog jungijanac, iznosi
svoju teoriju o našem porijeklu, »teoriju žira«. Mi nismo, kaže on, tek
kombinacija genetike, okruženja i odgoja. Svatko od nas rođenjem donosi na
svijet svoj jedinstveni usud. »Svaka osoba nosi jedinstvenost koja traži pravo na
život i koja je već tempirana prije nego što je odživljena.« Ta izvorna
jedinstvenost je izvorna potpunost i, prema Hillmanu, naš je usud prisjetiti je
se i odživjeti je.
Kao mali, krećemo na životni put u stanju potpune stopljenosti s
okolinom. Kako tvrde obiteljski psiholozi i psihoterapeuti, maleno dijete stvara
svoj svijet i sebe u odnosu posebice na majku i na obiteljsko okruženje. To
okruženje djetetov je okvir. Ono ima duhovnu inteligenciju, potrebu da traži širi
kontekst, ali na tome stupnju nema ničega u odnosu na što bi provjerio neku
određenu situaciju i stavio je u širi kontekst. Ako je majka rascjepkana osoba,
ili ako je obitelj rascjepkan sustav, dijete će izrasti u takvo stanje
rascjepkanosti. Njegova spontanost (»nevinost«) ovdje radi protiv njega i protiv
njegove izvorne cjelovitosti jer ga vodi k tome da se prilagodi rascjepkanoj
obitelji. Malo dijete čiji je otac nasilan i sadistički nastrojen, prihvatit će nasilni
sadizam kao ljubav. U kasnijem životu će tražiti upravo to i vjerojatno
zlostavljati vlastitu djecu. Dijete čija je majka bila hladna i odbojna identificirat
će ta svojstva kao ljubav i nastojati ih ponoviti u svojim odnosima odrasle dobi.
Kad se kasnije u životu prisjećamo svoga iskustva (kad ga sabiremo),
sagledavamo ga iz šire perspektive. Sada smo u stanju dječje iskustvo smjestiti
u širi kontekst adolescentskog ili odraslog života i iskustva. A ako je to iskustvo
vezano za uvjetovanost određene kulture, sada smo dovoljno zreli da se
distanciramo od nje. SQ nam omogućava da uvidimo kako stanoviti obrasci
reagiranja, odnosa ili ponašanja imaju posljedice koje ne želimo. Na taj se
način razvijaju i mijenjaju i pojedinci i kulture. To je dinamika koju slijedi
dobra psihoterapija. Zato sabranost i jest osnovni sastojak meditacije ili
molitve.
Prisjećanje kao dio sabranosti nije puko sjećanje. To je prisjećanje sa
stajališta novog konteksta. To je mogućnost da se obiteljska povijest napiše
iznova i da joj se dade drugačiji ishod, da se povrati svoje izvorno sebstvo (žir) i
da se nanovo stvori svoje zrelo »ja« i njegova kultura. Prisjećanje je SQ na djelu.
SABRANOST U TRENUCIMA DUHOVNE KRIZE
Kako dođe do toga da osjetimo kako se moramo sabrati? Zašto ili kada se
»umiješa« naša SQ? Većina nas je u nekoj mjeri duhovno zakržljala – određeni
stupanj osobne rascjepkanosti gotovo je neizbježan u suvremenom svijetu
kojim dominira ego. Pa ipak, duboko sebstvo uvijek je prisutno. SQ je
prirođena sposobnost ljudskog mozga i ne moramo biti duhovni junaci da
čujemo njezin zov. Duša je uvijek u stanju sabrati se i prisjetiti se svog iskona.
Kao što kaže rabin Heschel: »U nama postoji osama koja čuje. Kad se duša
odvoji od društva ega i njegove svite sitnih taština; kad prestanemo koristiti sve
što postoji i tragamo samo za zovom svijeta, za uzdahom svijeta, tada će naša
usamljenost možda čuti živu milost koja nadilazi svaku moć.« Tu usamljenost
mogu dozvati i snovi, kreativno korištenje patnje ili smrt voljenog bića. Može je
dozvati i to što su dugogodišnje strategije snalaženja prestale djelovati –
psihičko vezivo koje drži na okupu naše rascjepkano sebstvo odjednom je
popustilo. Kad napokon čujemo zov naše samoće tad dolazi do duhovne krize.
Duhovna kriza dovodi u pitanje sveukupni smisao, a možda i vrijednost
našeg života. Možemo se osjećati pod stresom ili deprimirani, okrenuti se
alkoholu ili drogi radi privremenog olakšanja, postati apatični ili beskorisni,
možda čak pobjeći u ludilo. Takve su krize uvijek bolne, ali suoči li se čovjek s
njima hrabro i iskoristi li ih, nude mogućnost da se saberemo, prisjetimo tko
smo, zacijelimo i preobrazimo.
U pozadini ove knjige stoji jedna osobna priča koja će možda pojasniti na
što mislim kad kažem duhovna kriza i kad govorim o potrazi za milošću
prisjećanja i o duhovnoj inteligenciji koja liječi i pomaže pri rastu. Iako to zna
biti bolno, a katkad može biti i dvosjekli mač da autor otkriva osobne izvore iz
kojih je nastalo njegovo djelo, nudim ovdje svoje iskustvo da barem donekle
rasvijetlim o kakvim procesima govorim.
Ideja za ovu knjigu začela se punu godinu dana prije nego što sam je
mogla početi pisati. Moj »annus horribilis« otpočeo je odmah nakon što smo
obitelj i ja otišli na odmor u Katmandu da se opustim prije početka pisanja.
Mjesecima sam putovala i držala predavanja i bila na rubu snaga, kako
mentalno tako i emocionalno. Noću sam, dok su moji mirno spavali, ležala
budna sa strahovitim bolovima u želucu. Kad bih napokon zaspala, noć na noć
mučili su me snovi o tome kako sam zarobljena u obiteljskoj situaciji svoga
djetinjstva. Domalo sam počela patiti od nesanice koja je potrajala mjesecima.
Po povratku u Englesku uzaludno sam se pokušavala posvetiti pisanju.
I tako se to nastavilo: noću nesanica isprekidana mučnim snovima, uvijek
o djetinjstvu. Danju sam spavala 12 do 16 sati. Kad sam bila budna, sjedila
bih u dnevnoj sobi s navučenim zavjesama, i pila.
Dok sam ja nepokretna sjedila u kući, izdavači su punom parom sklapali
međunarodne ugovore za prodaju nove knjige. Iz dana u dan njihova
očekivanja i očekivanja drugih izdavača bila su sve veća. »Kako napreduje
pisanje?« pitali su. Bila sam očajna i na kraju odlučila potražiti savjet
psihoterapeuta. Zajedno smo pogledali što mi snovi o djetinjstvu i osjećaj
potpune iscrpljenosti pokušavaju reći.
Moj je otac, kako sam već spomenula, bio neobrazovani radnik na pruzi,
irsko-poljskog porijekla, alkoholičar; moja majka bila je vrhunski obrazovana
profesorica klasičnih jezika i književnosti koja se kljukala lijekovima. U tome je
braku bilo mnogo nasilja i rastali su se prije nego što je meni bilo 5 godina. Od
tada nisam viđala oca. On je bio obiteljska »sjena«, nešto što treba potisnuti i
zaboraviti. Kad sam imala dobre ocjene u školi, dobivala nagrade, bila uspješna
na fakultetu, bila sam mamino dobro dijete. »Volim te jer si uvijek pobjednica«,
mnogo puta mi je ponovila. Kad god bih učinila nešto loše, kad mi nešto ne bi
pošlo za rukom, kad sam u pubertetu postala nezgrapna, bila sam »mala
Loganinskyca«, podrugljiv oblik prezimena moga oca i podsjetnik na njegove
poljske korijene. Trudila sam se da uvijek budem dobro dijete. Nikada nisam
vidjela oca; rijetko sam svjesno razmišljala o njemu.
Kao odrasla postala sam uspješan pisac. Nakon izdavanja Kvantnog
sebstva (The Quantum Self) i drugih knjiga, postala sam prilično poznata u
mnogim zemljama i stalno su me pozivali da držim predavanja i dajem
intervjue. Kao i moja majka, postala sam »predavač«. Pa ipak, kako su se
pohvale i zahtjevi povećavali, tako je rastao i negativan osjećaj da sam varalica,
da sam »loša« iznutra, da u središtu svoga bića skrivam odvratno, trulo crno
dijete. Što je odaziv na moja predavanja bio bolji, to više sam padala u
depresiju. Nakon što je moja majka počinila samoubojstvo, nije bilo te pohvale
koja me mogla osloboditi depresije. Sve mi je to navrlo u glavu u Katmanduu,
kad se nešto u meni slomilo i mogla sam samo ponavljati: »Više ne želim igrati
igru svoje majke.« Počela sam mrziti svoju ulogu »učiteljice« i sada sam, izvan
vlasti svoje svjesne volje, počela otvoreno očijukati sa samouništenjem.
Nakon mjeseci takve nepokretnosti otišli smo na odmor u Grčku gdje sam
sanjala presudan san. U tom sam snu ja, kao odrasla osoba, odlučila potražiti
svoga oca. Živio je s tri stare harpije koje su me pokušale otjerati, govoreći mi
da sam došla u zao čas. Bilo je očito da su pijane i da je moj otac gore, na katu,
da spava nakon noći provedene u bančenju. Rekla sam: »To je u redu, i ja
imam problema s alkoholom, razumijem ja to.« Otac je sišao niza stube da me
pozdravi, lica podbuhlog od alkohola i sna. Smjesta mi se dopao, a i njemu je
bilo drago da mene vidi. Dogovorili smo se da ćemo se povremeno viđati i
otpratio me do vrata. Ali kad sam izašla obratila su mi se dva policajca: »Što ti
tu radiš s tim svodnikom i dilerom?« Shvatila sam da se moj otac odao
poročnom životu.
Otac i ja često smo se sastajali danju, ali nikad mi nije dopuštao da ga
vidim noću. Znala sam da provodi noći u ozloglašenom dijelu grada i odlučila
ga tamo potražiti. Krenula sam u grotlo grada, ali otac je poslao dva policajca
da me zaustave: »Kaže da ti ne smijemo dozvoliti da ga vidiš ovdje.« Tada sam
shvatila da je moj otac kralj podzemlja.

Iz toga sam se sna probudila s osmijehom, dobro raspoložena i s
olakšanjem. »Tako znači«, rekla sam, »moj otac je ‘Đavo’, a ja sam kći nikog
drugog već Đavla. Pa ipak me želi zaštititi.« Osjetila sam veliku toplinu za svoga
oca i pomislila kako on (Đavo) ima plemenit duh. U misli su mi navrle sve
asocijacije o Đavlu kao palom anđelu, najljubljenijem od Božjih anđela,
osuđenom na to da vlada Podzemljem, i vidjela sam ga kao tragičan lik.
Moj san je bio nešto što bi se u ovoj knjizi moglo nazvati »duhovno
inteligentnim« snom. Biti »duhovan« znači biti u dodiru s cjelinom, imati osjećaj
vlastitog integriteta. Taj me san stavio u dodir s izgubljenom, »tamnom«
stranom mene i učinio da je poželim prisvojiti. On me naveo da se prisjetim
svih dijelova sebe i ponovno postanem cijela. Osim toga, on je događajima iz
djetinjstva koji su bili prebolni da bih ih se sjećala i živjela s njima, dao
»mitološku« dimenziju.
Ali željeti se prisjetiti i postati cio samo je prvi korak u nečemu što može
biti dug i bolan proces ozdravljenja. Mjesecima nakon toga sna čeznula sam za
tim da se nađem sa svojim ocem i užasno žalila što je to nemoguće jer bio je
odavno umro. Zanemarila sam poruku sna da moj otac ne želi da ga nađem u
»grotlu grada«, i povremeno sam postajala opsjednuta željom da ga upavo tamo
nađem, pri čemu sam prolazila kroz unutrašnji ritual koji nazivam
»potonućem«. Još više sam pila i obilazila sumnjive noćne klubove u
nepoznatim gradovima u kojima sam držala predavanja. Tražeći oca, »tonući«,
još nisam bila osvijestila da ja to pokušavam vratiti svoju izgubljenu stranu. To
mi je postalo jasno tek prilikom sna koji sam usnula nekoliko mjeseci kasnije,
na povratku u Katmandu.
U prijašnjem snu moj mi je otac izričito zabranio da ga pronađem u
tamnom grotlu grada. Morala sam se naći s njim negdje na svjetlu dana. Sada
sam si protumačila da to znači kako ga moram pronaći u sebi. U novom snu
bila sam plesačica što se gipko kreće snagom vlastite volje. Isprva sam mislila
da mi nešto povlači ruke i noge, kao da sam lutka na žici. Ali tada sam shvatila
da se pokrećem iznutra, da to neka sila u mome tijelu, u mome biću, usklađuje
ove meke pokrete.
Nakon toga sna duboko u dnu želuca ostao mi je osjećaj vlastite
povezanosti s prirodnim, dubok osjećaj da u meni postoji aktivno središte koje
podaruje milost (simbolizirano mekoćom mojih kretnji). Više se nisam morala
samo diviti prirodnosti nepalskih ljudi, mogla sam to ponijeti kući sa sobom.
Bio je to, dakako, iscjeljujući zov moga SQ-a.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.