LJEKOVITO BILJE

Biljni nam svijet nudi golemu riznicu Ijekovitih tvari koje se još iz najstarijih vremena i u svih naroda visoko cijene i svestrano upotrebljavaju. U naše doba, mnoge Ijekovite biljke, osobito u znanstvenoj medicini zamijenjene su kemijskim sredstvima. Medutim, danas se osjeća potreba za povratkom na prirodan način liječenja, tj. Ijekovitim tvarima koje nam pruža neiscrpno bogatstvo Ijekovitog bilja.

Zacijelo, posvuda uokolo nas postoji opća ravnoteža, a između ostaloga i ravnoteža bolesti i Ijekovitih tvari što se nalazi u pri-rodi. Za svaku bolest, čak i za onu najtežu što se drži neizlječivom, u prirodi, Ijekovitom bilju nalazi se lijek, samo što ga valja pronaći. Valja znati što se čime liječi, odnosno koja je Ijekovita biljka najpogodnija za pojedinu bolest. Za liječenje pojedinih bolesti velike mogućnosti daju nam mješavine pojedinih Ijekovitih biljaka. Naime, svaka biljka posjeduje određeno Ijekovito svojstvo, a miješanjem nekoliko biljaka, tj. njihovih svojstava u određenim omjerima dobivamo lijekove za liječenje mnogih bolesti.

Ljekovite biljke potrebno je skupljati na njihovim prirodnim staništirna. To je posebno važno zbog toga što se svaka biljka može potpuno razviti samo u svojim prirodnim prilikama, tj. u povoljnim uvjetima. Na biljku i njen puni razvoj utječe klima, tlo i cjelokupni okolni svijet s kojim biljka sačinjava uravnoteženu zajednicu. Zacijelo, postoje uspješni pokušaji kultiviranja poje-dinih Ijekovitih biljaka, no, primjerice, planinska biljka nikada se neće moći potpuno razviti u nižim predjelima. Zbog toga ona nikada neće imati ona Ijekovita svojstva kao primjerci iste vrste sa prirodnog staništa. Isto tako, biljka iz toplijih, sunčanih i pri-morskih područja ne može postići svoju punu vrijednost u sjevernim krajevima. Prema tome, pri odabiru i kupovini Ijekovitog bilja uvijek valja dati prednost onome bilju koje je raslo na svojim prirodnim staništima.

U propisanim recepturama koriste se razni dijelovi biljaka kao što su list, cvijet, stabljika, korijen, kora i sl. Zbog toga dajemo kratak opis pojedinih dijelova biljke.

Korijen (radix) u pravilu je podzemni dio biljke kojim je biljka pričvršćena za zemlju. Osim toga, on služi biljoi za primanje hrane iz tla. Zbog toga su na njemu krajnji dijelovi nježni i tanki. Korijen može biti končast i čupav, ali su mu glavni dijelovi uglavnom zadebljani, mesnati, a kadšto i drvenasti, što je slučaj u višegodišnjih drvenastih biljaka. U jače debelih i nabreklih dijelova korijena postoje veće količine rezervnih tvari, naročito ugljikohidrata, u obliku šećera, a to, u većini slučajeva, korijenu daje slatkast okus. Za lijek se sabire korijenje mnogih Ijekovitih biljaka zbog toga što se u njemu nalaze aktivne tvari koje ga čine Ijekovitim.

Gomolj (tuber) poseban je oblik podzemnog dijela stabljike. Uglavnom je zaobljen i s mnogo mesnate i sočne rezervne hrane. Gomolji uglavnom sadrže mnogo ugljikohidrata te zbog toga imaju veliku prehrambenu vrijednost, kao, na primjer, krumpir.

Podanak (rhizoma) podzemni je dio stabljike koji najčešće nalikuje nadzernnom dijelu stabljike. Na podanku se često razvijaju listovi u obliku Ijusaka koje nisu zelene boje. Gdjekad se na podanku nalaze ostaci nadzemnih listova. Podanak može biti jednostavan i razgranat. Obično traje nekoliko godina zadržavajući rast u jednom ili nekoliko pravaca.

Lukovica (bulbus) jako je skraćena podzemna stabljika što je sačinjavaju nekoliko zbijenih i mesnatih listova u kojima su pohranjeni rezervna hrana i najrazličitije tvari. Takvu podzemnu stabIjiku ima crveni luk, koji se, također, drži Ijekovitom biljkom.

Stabljika (caulis) dio je biljke koji na sebi nosi listove i cvjetove. Razlikujemo podzemni i nadzemni dio stabljike. Podzemna stabIjika razlikuje se od korijena po tome što se na njoj nalaze ostaci listova. Nadzemni dio je uglavnom uspravan, zeljast ili drvenast, a vremenski — jednogodišnji ili višegodišnji. U zeljastirn stabljikama često se nalaze stanice sa hranjivim tvarima, kao, na primjer, ugljikohidratima. Tim je tvarima posebno bogata srčika u zeljastih stabljika. Zbog toga se neke biljke koriste u proizvodnji šećera. Sto se tiče Ijekovitih tvari, one se rijetko nalaze u stabljikama. Zbog toga se stabljike rijetko sabiru u Ijekovite svrhe. Od većine zeljastih stabljika koriste se samo mlađi dijelovi, posebice vrhovi s mladim listovima i cvjetovima, kao najaktivnijim dijelovima biljke.

List (folium) najaktivniji je dio biljke u kojemu se odvijaju najvažnije životne funkcije. U listovima se nalazi najviše biljnog ze-lenila, a osim toga, u njima nastaju i druge aktivne tvari. Zbog toga se listovi najviše upotrebljavaju u Ijekovite svrhe. Po obliku i građi mogu biti vrlo različiti. Višegodišnje biljke posjeduju kožaste listove, uvijek zelene i prilično čvrstog sastava. Cetinjače imaju isto tako višegodišnje listove kojih je oblik igličast. Drugi listovi traju samo godinu dana i razlikuju se i oblikom i građom. U većoj ili manjoj mjeri listove mnogih biljaka pokrivaju dlačice. To je veoma važno za raspoznavanje pojedinih vrsti Ijekovitog bilja. Za lijek se uglavnom sabiru listovi u punom razvojnom stupnju, po najbolje prije cvatnje biljke. Za Ijekovitu upotrebu, odnosno sušenje nisu preporučljivi suviše mladi listovi jer sadrže mnogo vode.

Cvijet (flos) biljci služi za razmnožavanje. Razvojem biljaka, cvjetovi su se postupno usavršavali tako da su poprimili veoma složene oblike, prilagođavajući se načinu oprašivanja — od najjednostavnijeg, vjetrom, do najsloženijeg, insektima. U različitih biljaka cvjetovi su vrlo raznoliki, kako svojim izgledom tako i dijelovima iz kojih su sastavljeni. U cvjetovima nalaze se prašnici i tučak sa sjemeniin zamecima iz kojih nastaju sjemenke što služe za razvoj nove biljke. Oblik i boje su, također, važni za raspoznavanje pojedinih vrsti.

Cvjetovi, također, sadrže razne aktivne tvari te se u mnogim slučajevima koriste u Ijekovite svrhe. Cvjetove je potrebno brati prije nego što izvrse svoju funkciju. Uobičajeno se beru čitavi cvjetovi i to s pricvjetnim listovima u kojima se, kao i u dijelovima čaške, nalazi najviše djelotvornih tvari. Brati i sušiti ih oprezno, jer su nježne građe.

Plod (fructus) i sjemenka (semen). Oplođeni tučak pretvara se u plod što u sebi sadrži sjemenke. Koliko god raznolikost postoji među cvjetovima, ]oš ]q veća u plodova i sjemenki. U plodovima i sjemenkama biljke odlažu i tvari koje su svojim svojstvima Ijekovite, ili otrovne. U Ijekovite svrhe upotrebljavaju se čitavi plodovi, a u nekih sjemenke.

Kora (cortex) vanjski je dio stabla. Uglavnom je tamne boje, a sastoji se od nekoliko slojeva. Vanjski dijelovi kore su neživi, ispucani, čvrsti, jako otporni, a zbog toga što sadrže obojene tvari, tamniji. Unutrašnji dio kore mnogo je nježniji i sa živim stanicama što sadrže mnoštvo organskih spojeva. Kora pojedinih Ijekovitih biljaka prilično se često koristi u Ijekovite svrhe.

Drvo (lignum) najrazvijeniji je dio višegodišnje stabljike. Veoma je čvrsto i otporno te se zato koristi kao važna sirovina u industriji. Sadrži malo aktivnih tvari, zbog čega se vrlo rijetko koristi u Ijekovite svrhe.

ANIS — pimpinella anisum

Prilog u boji I, sl. 3

Drugi nazivi: anason, anis, slatki janež, slatki komorač, slatki kopar, slatki kumin.

Opis biljke: aniš je jednogodišnja biljka koja izraste od 1/2 do 1 metra visine. Ima granatu, pahuljavim dlačicama pokrivenu šupIju stabljiku, s okruglasto nazubljenim, srednjim — dvostruko pe-rastim, a gornjim — uskim lancetastim bijelim cvjetićima. Najdonji listovi sastoje se od 3 okruglasto urezana listica, srednji listovi su prstenasti, a gornji usko krpasto razdijeljeni. Plod je jajastog oblika, prema vrhu sužen, a sa strana malo stisnut, dugačak 3 do 6 mm. Boja ploda je svijetlozelenosiva.

Ljekoviti dijelovi biljke: za lijek se upotrebljava plod, odnosno zrelo sjeme što se sabire samo po suhom vremenu.

Ljekovito djelovanje: sjeme aniša djeluje protiv nadimanja, umi-ruje grčeve, jača želudac i pospješuje probavu i odvod štetnih sokova iz organizma te čisti krv i jača živce. Cisti od sluzi pluća, želudac, mjehur i bubrege, jača probavne organe, popravlja neurednu menstruaciju te otklanja nesanicu.

 

CELER — apium graveolens        (PERSUN TAKODJE)

Drugi nazivi: ak, čereviz, pitomi celer, celon, selen, selin, zelena.

Opis biljke: celer je dvogodišnja zeljasta biljka s mesnatim i vretenastim korijenom koji ponekad može biti i gomoljast. Stabljika mu je razgranjena, a doseže visinu od 40 do 80 cm. Tamnozeleni i sjajni listovi su veliki i perasto razdijeljeni, dok su listići klinastog oblika, gore urezani i nazubljeni. Kuglasti plod je rebrast.

Vrijeme cvatnje: od srpnja do rujna. Cvjeta bijelim i sivobije-lim cvjetićiina, koji su skupljeni u štit s kratkom peteljkom.

Stanište: celer raste kao divlja i kulturna biljka koja se uzgaja u povrtnjacima. Kao divlja raste na obalnom području i na vlažnim područjima gotovo cijele Evrope, a nalazi se i na drugim kontinentima. Drži se da je divlji celer otrovan te ga zato ne upotrebljavamo u liječenju Ijekovitim biljem. Za vrtni ili pitomi celer drži se da je veoma značajna Ijekovita biljka.

Ljekoviti dijelovi biljke: za lijek se koristi korijen vrtnog celera koji se kopa od sredine rujna do sredine studenoga. Svježa biljka sabire se od svibnja do konca kolovoza.

Ljekovito djelovanje: celer se koristi u liječenju vodene bolesti, reumatskih bolesti, gihta (uloga) i pretjerane gojaznosti, kroničnog katara pluća, grčeva u prsnom košu, što su povezane s osjećajem straha, nadutosti, slabosti želuca, pomanjkanja teka i bolesti koje su uvjetovane nedostatkom osnovnih tvari potrebnih organizmu. Isto tako, celer poboljšava krv i cirkulaciju krvi.

 

MATIČNJAK — melissa officinalis    (Ovo je jako dobar caj protiv grceva u zelucu)

Prilog u bojl XV, sl. 2

Drugi nazivi: čelina trava, čelinjak, limunka, maternjak, matič-nik, melisa, pitoma metvica, pčelinja Ijubica, pčelinja metvica, pčelinja trava, rojevnica.

Opis biljke: matičnjak je trajna biljka s četverouglastom i jako razgranatom stabljikom visine do 60 cin. Listovi su nasuprotni. s dugačkom peteljkom, jajastog oblika, nazubljeni i slabo dlakavi. Cvjetovi su bijeli ili bijeložuti, a nalaze se u pršljenastim cvatovima u pazušcima gomjih listova. Matičnjak je veoma ugodna mirisa, nalik mirisu limuna. Okus mu je aromatičan.

Vrijeme cvatnje: od kraja lipnja do kraja kolovoza. Stanište: raste u vrtovima gdje se uzgaja kao kultuma biljka, ali se kao samonikla može naći nedaleko naselja, uz ograde, živice, a gdjegdje i u šumi.

Ljekoviti dijelovi biljke: za lijek se sabiru listovi prije nego što procvjetaju, a cijela biljka s vršikama i listovima za vrijeme cvatnje. Suši se brzo i oprezno u hladu i sa što manje dodira. Osušeni matičnjak ne smije se čuvati u limenim posudama.

Ljekovito djelovanje: matičnjak je izvanredno sredstvo za sva srčana oboljenja. Oživljava i jača srce, a uz to čisti i krv.

Matičnjak se preporučuje u liječenju histerije, hipohondrije, smetnji u menstruaciji, grčeva, ospbito onih koji su povezani s menstruacijom, zatim, kod nadutosti, grčeva u crijevima, proljeva i želučanih tegoba, povraćanja na nervnoj osnovi, kroničnog bronhalnog katara, nekih oblika astme i svih depresivnih stanja. Osobito se preporučuje trudnim ženama koje pate od povraćanja. Caj od matičnjaka zaslađen neobično povoljno djeluje kod nesanice izazvane premorenošću ili živčanom bolešću. Od matičnjaka priprema se rnelisašpirit koji služi za masažu ili se pije razrijeđen s vodom, pri čemu osvježava i otklanja tjelesni i duševni umor.

BOLNA 1 GRCEVITA MENSTRUACIJA

Sastav Saja (1):

20 g listova pelina

20 g vrbove kore

10 g konjogriza

Pripremanje i primjena čaja:

Trave usitniti i smiješati. U 1 litru proključale vode staviti 10 g mješavine trava i kuhati poklopljeno 2 minute. Kad se čaj ohladi, dodati 5 jušnih žlica meda i umiješati. Procijediti i piti po 1 dcl svakih 2 sata.

Sastav čaja (2):

20 g orahovih resica

20 g stabljike bijele gorčice

20 g stabljike bedrenike

20 g listova pelina

Caj pripremati i upotrebljavati kao u prvoj recepturi.

Sastav čaja (3):

20 g cvjetova zovine

20 g listova ružmarina

20 g stabljike bijele gorčice

20 g cvjetova kunice

20 g rusomače

Caj se priprema i upotrebljava kao u prvoj recepturi.

BRADAVICE

1. Skuhati jak čaj od rosopasti: u 1 litru proključale vode staviti 40 g rosopasti i kuhati poklopljeno 10 minuta. Kad se čaj ohladi, oprati bradavice, sačekati da se samo od sebe posuši, a zatim iz svježe rosopasti cijediti mlijeko po bradavicama. To činiti svaki dan u razdoblju od 6 do 8 dana i bradavica će nestati.

2. Ruke dobro oprati običnim sapunom za rublje i pritom trljati po bradavicama. Površinski dio većih bradavica malo načešati a zatim narnazati konjskom pjenom. Ostaviti da se posuši. Vrijeme liječenja — 10 dana.

3. Površine na kojima se nalaze bradavice dobro oprati lukšijom. Pri tome trljati po bradavicama, a neku veću i oštetiti. Poslije toga bradavice jako namazati mlijekom od smokve i sačekati da se posuši. Svaku slijedeću večer samo bradavice namazati smokvinim mlijekom. Cijelo vrijeme bradavice se ne smiju močiti — sve dok se raspadnu i otpadnu. Ponoviti postupak s lukšijom i smokvinim mlijekom.

CRVENI VJETAR

1. Načiniti mješavinu jednakih količina korijena cička i kore od zovine. U 1 litru proključale vode staviti 30 g mješavine trava i kuhati poklopljeno 3 minute, te ohladiti. Mlakim čajem namočiti pamučne krpe i oblagati oboljela mjesta. Obloge mijenjati svakih 20 minuta.

2. U 5 litara proključale vode staviti 20 g trine od sijena i kuhati poklopljeno 3 minute te ohladiti. U međuvremenu, 40 g cvjetova i listova kamilice preliti sa 2 litre proključale vode i ostaviti da se poklopljeno ohladi. Oba čaja procijediti u drugu posudu, izmiješati i mlakim (novim) čajem natopiti pamučne krpe i obložiti bolna mjesta. Obloge često mijenjati, kako bi se održala ista toplina.

BUBREŽNI KAMENCI

Bubrežni kamenci stvaraju se iz otpadnih tvari i soli što se nalaze u mokraći. Sto je manje mokraće, to je u njoj više otpadnih tvari i soli. U našim krajevima bubrežni kamenci dosta su česta pojava, posebice u Primorju. Kamenci uglavnom nastaju u jednom bubregu. Isto tako, najčešće se javlja jedan kamenac, dok su rijetki slučajevi kad istodobno u bubregu postoji nekoliko kamenaca. Bolest pogađa najviše muškarce u dobi od 25 do 45 godina. U djece i Ijudi u dobi iznad 45 godina kamenci nastaju uglavnom u mokraćnom mjehuru. Toj su bolesti skloni Ijudi koji se pri radu mnogo znoje i gube mnogo tekućine, zatim oni koji veoma malo mokre — a malo mokre jer ne uzimaju veće količine tekućine.

Glavni znak bolesti je jaka bol u predjelu bubrega, koja se širi uzduž odvodne mokraćne cijevi do prepone. Uz bol osjeća se mučnina i povraćanje. Bol nastupa u vidu napada koji postupno popušta pa se opet ponavlja. To su tzv. bubrežne kolike. Nastaju iznenada, a izazivaju ih vožnja po neravnoj cesti, kad čovjek skače ili trči i sl. Do tada je kamenac mirovao u svojem ležištu; međutim, vanjskim utjecajem pokreće se i zatvara otjecanje mokraće. Jakim stezanjem bubrežne zdjelice ili mokraćovoda organizam pokušava istisnuti kamenac, a to uzrokuje žestoke bolove. Poslije svakog napada pri kraju mokrenja primjećuje se nešto malo krvi, a kadšto je sva mokraća krvava. Krv dolazi otuda što je kamenac oštetio odvodni kanal.

Liječenje

Sastav čaja:

40 g stabljike kilavice

40 g listova medveđeg grožđa

40 g žila zečjeg tma

30 g stucanog ploda šipurike

30 g listova breze

30 g listova i cvjetova kunice

20 g koprive

Pripremanje i primjena čaja:

Trave jako usitniti i smiješati. U 2 litre vode preko noći namočiti 15 g mješavine trava. Ujutro staviti na tihu vatru i kad prokuha držati na vatri 1 minutu. Ohladiti poklopljeno, procijediti u boce i dodati svježi limunov sok (iz 1 limuna). Caj piti umjesto vode, s tirne da se dnevno popije najrnanje 1 1/2 litra. Osim toga, za vrijeme jela 3 puta dnevno popiti po 1/2 dcl slabijeg čaja pripremlje-nog od žila i stabljike ježovine (bodljikave veprovine).

Hranu pripremati sa što manje soli, čorbastu, jako raskuhanu i jesti mlaku. Ne piti svježu vodu. Vodu najprije prokuhati i ohladiti, i tek onda piti. Isto tako, zabranjeno je piti mineralne vode, jesti masniju hranu i konzervirane prerađevine. Umjesto navedenog čaja, u liječenju pijeska u bubrezima može poslužiti čaj od slijedećih trava:

60 g listova breze

60 g pirevine (podzemni dio)

40 g stabljike preslice

40 g samljevenog ploda šipurike

20 g stabljike timijana

Caj se priprema i uzima kao u prvoj recepturi.

DIVLJE MESO

  1. U 3 litre vode kuhati mješavinu od 20 g hrastovih listova i 10 g hrastove kore — na laganoj vatri ključati 3 do 4 minute, i pustiti da se ohladi. Oboljele dijelove tijela ispirati hladnim čajem. Sačekati da se posuši, a onda posuti prahom od mješavine na suncu osušenih žirova i šišarki. 2. Smiješati po 20 g bijele imele i hrastove kore i po 10 g cvje-tova divizme i listova muške bokvice i mješavinu kuhati u 6 litara vode — da vri poklopljeno na laganoj vatri 2 do 3 minute. Ohladiti poklopljeno i mlakim čajem ispirati oboljela rnjesta, a zatim. stavljati obloge.

DIZENTERIJA

1. Usitniti i smiješati po 20 g kora od plodova šipka (Ijutune), plodova divlje drače, korijena angelike i rusomače (cijele biljke). U 1/2 litre proključale vode staviti 2 jedaće žlice mješavine trava, promiješati, poklopiti i ostaviti da se ohladi. Piti po 2 jedaće žlice svakih 1/2 sata.

2. Usitniti i smiješati po 20 g listova i cvjetova majčine dušice, cvjetova kunice, kore plodova šipka i stabljike gorčice. Daljnji postupak kao u prve recepture.

Bilo koju recepturu koristili, vodite računa o ishrani.

UPUTE ZA DEBUANJE

1. Za jedan od dnevnih obroka, bilo za ručak ili večeru, redovito jesti jelo koje se priprema na slijedeći način: 1/2 kg crvenog luka (oguljenog), 1/2 kg krumpira (oguljenih i izrezanih na kockice), 1/2 litre vode, 3 jedaće žlice rnasti i 2 jedaće žlice jestiva ulja. Jelo umjereno posoliti, malo pobiberiti i peći u pećnici. Dok se peče, promiješati 2 do 3 puta. Jesti s domaćim kruhom. Za doručak re-dovito jesti po 2 veće kriške kruha namazane svinjskom mašću s malo soli. Jesti više puta jaču i kaloričniju hranu. Prije jela 3 puta dnevno piti po 1 dcl čaja za poboljšanje teka.

2. Uz svaki obrok piti 1 do 2 dcl mlakog mlijeka sa 1 do 2 žlice meda.

ZA POBOLJSANJE TEKA

Za poboljšanje teka navodimo tri recepture, od kojih su dvije za odraslu djecu i starije Ijude, a jedna je za djecu u dobi do 6 godina.

Prva receptura 7.0. odraslu djecu i starije Ijude: uzeti po 20 g pelina, listova pitome nane, ive trave i stabljike dubčaca. Trave jako usitniti i smiješati. U posudu staviti 1 jušnu žlicu mješavine i preliti sa 1/2 litre proključale vode; poklopiti i pustiti da se ohladi. Hladan čaj procijediti i piti 8 puta dnevno po 1/2 dcl — sveukupno popiti 4 dcl čaja. Uputu primjenjivati 15 dana.

Druga receptura 7,0. odraslu djecu i starije Ijude: uzeti po 20 g cvjetova kunice, listova divlje nane, korijena omana i listova kaduIje. Trave usitniti i smiješati. U posudu staviti 1 jušnu žlicu mješavine trava i preliti je sa 1/2 litre proključale vode, poklopiti i pustiti da se ohladi. Hladan čaj procijediti u bocu i piti 3 puta dnevno po 1 dcl pola sata prije objeda. Čaju se može dodati malo svježeg limunovog soka.

Receptura 7.0. dfecu u dobi do 6 godina: uzeti po 10 g UPUTE listova pitome nane, cvjetova kamilice, korijena iđirota te listova i cvjetova kunice. Trave usitniti i smiješati. U posudu staviti 1 jušnu žlicu rnješavine trava i preliti je sa 1/2 litre proključale vode i poklopiti. Kad se čaj ohladi, procijediti ga i po želji zasladiti medom. Piti prije jela i za vrijeme jela, sveukupno od 3 do 4 dcl dnevno.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.