Aurelien je jedan od rijetkih ljudi u svijetu koji imaju vrhunsko autobiografsko pamćenje. Odaberete li bilo koji datum iz njegovih tinejdžerskih dana, on se može prisjetiti svakoga detalja, dok se većina ljudi može sjetiti samo 11 događaja iz svake godine života, piše Daily Mail.

Student je sa svojih 14 godina počeo primjećivati da ima izvrsno sjećanje. ‘To nije nešto što sam shvatio preko noći. Kad sam imao 14 godina otkrio sam da je moje sjećanje na neke stvari, koje su se dogodile prije nekoliko godina, zapravo odlično’, prisjetio se.

Aurelien Hayman

Ne samo da se može prisjetiti svega što je radio, nego i točno može reći što je nosio, jeo, gledao u vijestima pa čak i kakvo je bilo vrijeme toga dana. Kada je zamoljen da kaže što je radio 1. listopada 2006. godine, on se prisjetio da je to bila nedjelja, da je toga dana slušao pjesmu ‘When you were young’ od The Killersa te da je jednu djevojku pozvao van, ali ga je odbila. Nizom testova, psiholozi sa raznih sveučilišta su potvrdili da Aurelien daje točne podatke.

Aurelienov dugoročni kapacitet memorije je povećan jer on koristi i lijevi frontalni režanj u mozgu koji se obično bavi jezikom, ali i okcipitalno područje koje se nalazi u stražnjem dijelu mozga i koristi za pohranu slika. No, sve to čini podsvjesno. ‘Nema metoda ili tehnika, nisam svjestan da su moje uspomene kodirane. To je kao da ste u mogućnosti pristupiti nečemu u vrlo kratkom roku. Za mene je to vizualni proces koji se sastoji od niza slika’.

Međutim, ovo izvrsno pamćenje mu ne koristi kod učenja. ‘Imam dosta dobro pamćenje, ali to se odnosi na autobiografsku memoriju, stoga mi ne pomaže kod učenja i ispita’. Prema Aurelienovoj priči se snima i dokumentarni film pod nazivom ‘Dječak koji se ne može zaustaviti’.

 

Akira Haraguchi

Među nama kriju se ljudi s nevjerojatnim sposobnostima

 

Među nama kriju se ljudi s nevjerojatnim sposobnostima za koje često ni oni sami ne znaju jer su posljedica genetskog ustroja ili teško razlučive od normalnog stanja. Među tim sposobnostima su sinestezija, fotografsko pamćenje, tetrakromacija, eholokacija te niz drugih.
Jedna nevjerojatna ljudska sposobnost za koju ste već vjerojatno čuli ili gledali film o njoj je fotografsko pamćenje. Radi se, naravno, o savršenom povratu slika ili zvukova iz memorije. Primjer takvog pamćenja su Akira Haraguchi koji je točno nabrojao prvih 100.000 decimalnih mjesta broja pi i Stephen Wiltshire koji može iz sjećanja gotovo savršeno nacrtati sve što je vidio. Jedna takva osoba, Kim Peek, bila je inspiracija za lik Raymonda Babbita kojeg je u filmu ‘Kišni čovjek’ tumačio Dustin Hoffman. Kim Peek trenutno zna napamet preko 12.000 knjiga.

Pravo fotografsko pamćenje ne može se naučiti, a jednako je zastupljeno među ženama i muškarcima.

Zamislite da možete vidjeti boju brojeva ili da vam određena riječ daje neki okus u ustima. To su dva primjera sinestezije, neurološkog stanja koje povezuje različita čula. Sinestezija također može poprimiti oblik pri kojem brojevi imaju osobnost ili zvukovi imaju boju.

Jedan od ljudi koji ima sinesteziju je tridesetjednogodišnji Britanac Daniel Tammet. Gospodin Tammet govori devet jezika od kojih je jedan sam izmislio, vidi oblike i teksturu brojeva, može računati vrlo velikim brojevima brzo i s lakoćom te zna imena i osobnost svih brojeva od nula do 10.000. U njegovom slučaju sinestezija je možda posljedica epilepsije od koje je patio kad je bio mali, u spoju s autizmom. Iako posebne sposobnosti često prate problemi, sama sinestezija nije poremećaj.

 

Fotografsko ili eidetsko pamćenje

Fotografsko ili eidetsko pamćenje (što je precizniji termin) obično se definira kao sposobnost pojedinca da se (pri)sjeti slika, zvukova ili raznih stvari s izvanrednom preciznošću i u velikoj količini. Riječ eidetsko znači “nešto što se odnosi na izvanredno detaljno i jasno pamćenje vizuelnih prizora i slika” i dolazi od grčke riječi εἶδος (eidos), što se direktno može prevesti kao “viđen”.

Kim Peek je bio inspiracija za “Kišnog čovjeka”

Fotografsko pamćenje, posmatrano kod djece, predstavlja se sposobnošću pojedinca da proučava neku sliku 30 sekundi i zadrži gotovo savršeno fotografsko sjećanje na tu sliku u kratkom periodu nakon što slika bude uklonjena. Takvi “eidetičari” tvrde da “vide” sliku na praznom platnu jasno i savršeno detaljno kao da je ona još tu. Slično kao i druge vrste pamćenja, na jačinu prisjećanja može utjecati nekoliko faktora, kao što su trajanje i učestalost izloženosti podražaju, svjesno posmatranje, važnost toga što se pamti za dotičnu osobu i sl. Ta činjenica stoji u suprotnosti s općim pogrešnim tumačenjem ovog termina koje pretpostavlja stalno i potpuno prisjećanje svih događaja.

Neki ljudi koji općenito imaju dobro pamćenje tvrde kako imaju fotografsko pamćenje. Međutim, postoje izrazite razlike u načinu procesuiranja informacija kod ovih vrsta pamćenja. Ljudi koji imaju općenito dobro pamćenje često se koriste mnemotehnikom, tj. raznim tehnikama pamćenja (npr., dijeljenje neke ideje na prebrojive elemente) kako bi zapamtili informacije, dok onī s fotografskim pamćenjem pamte veoma specifične detalje, kao, npr., gdje je neko stajao, šta je neko nosio od odjeće itd. Oni se mogu sjetiti nekog događaja s većom detaljnošću, dok onī s drugačijim pamćenjem više pamte svakodnevne rutine nego specifične detalje koji su možda prekinuli rutinu. Ipak, ovaj proces obično je najočitiji kad se ljudi s fotografskim pamćenjem pokušavaju sjetiti takvih detalja.

Daniel Tammet

Također, nije neobično da neki ljudi mogu doživjeti iskustvo “sporadičnog fotografskog pamćenja”, pri kojem veoma detaljno mogu opisati mnoštvo stvari. Međutim, u većini slučajeva ovakva sporadična iskustva fotografskog pamćenja nastaju nesvjesno.

 

Ljudi s izvrsnim pamćenjem 

Neki pojedinci s autizmom pokazuju izvanredno pamćenje, uključujući i one s poremećajima iz autističkog spektra, kao što je Aspergerov sindrom. Autistični savanti su rijetkost, ali baš oni pokazuju znakove spektakularnog pamćenja. Međutim, većina osoba kojima je dijagnosticiran autizam nemaju fotografsko pamćenje.

Sinestezija se također posmatra kao povećanje auditivnog pamćenja, ali samo za one informacije koje izazivaju sinestezijsku reakciju. Ipak, kod nekih sinestetičara otkriveno je da imaju oštriji osjećaj za “savršenu boju” od normalnog, koji im pomaže da gotovo savršeno uspoređuju nijanse boja nakon jednog dužeg perioda, i to bez prateće sinestezijske reakcije.
Kontroverze

Većina trenutnih kontroverzi u vezi s fotografskim pamćenjem tiče se preširoke primjene tog termina za gotovo bilo koji primjer izvanrednog pamćenja. Postojanje izvanrednih sposobnosti pamćenja dobro je dokumentirano i izgleda da je rezultat kombinacije urođenih sposobnosti, naučene taktike i izvanrednih baza znanja (čovjek može više zapamtiti onoga što on razumije nego neke nepovezane informacije ili one koje nemaju značenje). Tehnički, ipak, fotografsko pamćenje predstavlja pamćenje nekog osjetilnog događaja s tolikom tačnošću kao da ta osoba i dalje gleda ili sluša originalni objekt ili događaj. Skoro sve tvrdnje o nečijem fotografskom pamćenju spadaju prilično izvan ove uske definicije. Neke novije studije sugeriraju da možda postoji nekoliko rijetkih pojedinaca koji imaju sposobnost fotografskog pamćenja u ograničenoj količini. Za to se pamćenje teoretizira da je ustvari “neprocesuirano” osjetilno pamćenje nedovoljno obrađenih osjetilnih događaja (npr., “sirove” slike lišavaju nas dodatnog, obično automatskog, perceptivnog procesuiranja koje se kod normalnog pamćenja neodvojivo “kači” za slikovnu informaciju o identitetu i značenju objekta). Međutim, izgleda da su dokumentirane eidetske sposobnosti daleko više ograničene i daleko rjeđe nego što se to popularno zamišlja.

Marvin Minsky u svojoj knjizi Društvo uma nije mogao verificirati tvrdnje o nečijem fotografskom pamćenju, a za izvještaje ili navode o fotografskom pamćenju smatrao je da su “neosnovani mit”.

Primjer kada se izvanredne sposobnosti pamćenja pripisuju fotografskom pamćenju dolazi iz popularnih interpretacija klasičnih eksperimenata Adriaana de Groota u vezi sa sposobnošću šahovskih velemajstora da zapamte kompleksne pozicije figura na tabli. U početku je bilo otkriveno da su se ovi eksperti mogli sjetiti iznenađujućih količina podataka, daleko više od nestručnjaka, što je sugeriralo eidetske vještine. Međutim, kad su ti eksperti bili suočeni s položajima figura koji se nikad ne bi mogli desiti tokom igre, njihovo pamćenje nije bilo bolje od pamćenja nestručnjaka, što je impliciralo da su velemajstori razvili sposobnost da organiziraju određene tipove informacija, a ne da imaju urođenu eidetsku sposobnost.

Jaki naučni skepticizam u vezi s postojanjem fotografskog pamćenja podstakao je Charles Stromeyer, koji je proučavao svoju buduću suprugu Elizabeth, koja je tvrdila da se može sjetiti poezije napisane na stranom jeziku koju nije razumjela još godinama nakon što ju je prvi put pročitala. Također se mogla, izgleda, sjetiti slučajnih shema tačkica s takvom vjernošću kao da kombinira dvije sheme u jednu stereoskopsku sliku. Ona ostaje jedina zabilježena osoba koja je prošla takav test. Ipak, metodologija korištena u procedurama testiranja jeste upitna (naročito kad se uzme u obzir izvanredna priroda tvrdnji), a činjenica da se ispitivač oženio testiranom osobom i da testovi nikad nisu ponovljeni (Elizabeth ih je uporno odbijala ponoviti) diže dodatne sumnje. Nedavno se interes za ovu tematiku obnovio, s pažljivijim kontrolama i mnogo manje spektakularnim rezultatima.

A. R. Lurija napisao je čuvenu ocjenu, Um mnemoniste, o Solomonu Šereševskom, čovjeku koji je imao izvanredno pamćenje; između ostalih stvari, Šereševski je mogao zapamtiti dugačke liste slučajno odabranih riječi i savršeno ih se sjetiti decenijama poslije. Lurija je vjerovao da je Šereševski imao neograničeno pamćenje, a neki su vjerovali da je čudesni savant, poput Kima Peeka. Koristio je tehniku pamćenja u kojoj bi “rasporedio” objekte duž određenog dijela Gorkijeve ulice, a zatim bi se vratio i “pokupio” ih jedan po jedan. Ovo je prije primjer izvježbanog nego fotografskog pamćenja.

Dodatne dokaze za skepticizam u vezi s postojanjem fotografskog pamćenja pruža jedan nenaučni događaj: Svjetsko prvenstvo u pamćenju. Ovo godišnje takmičenje u različitim disciplinama pamćenja skoro je potpuno zasnovano na vizuelnim zadacima (9 od 10 zadataka prikazuju se vizuelno, a deseti auditivno). Pošto prvaci mogu osvojiti priličnu sumu novca (ukupni nagradni fond za SP 2010. bio je 90.000 dolara), to bi trebalo privući ljude koji mogu lahko nadmašiti tē testove reproducirajući vizuelne slike zadatog materijala tokom prisjećanja. Ali zaista se ni za jednog prvaka u pamćenju (prvenstvo se održava od 1990) nije reklo da ima fotografsko pamćenje. Umjesto toga, svi pobjednici, bez ijednog izuzetka, nazivaju sebe mnemonistima i oslanjaju se na korištenje mnemoničkih strategija.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.