Svako malo po internetu  možemo čitati o zagonetnim šumovima koji se čuju diljem planete. S obzirom da se iz nekog razloga takozvani “Taos Hum” sve više i više zapaža, znanstvenici su napravili neka jako interesantna istraživanja vezana za istu temu.  Mi vam donosimo pregled najnovijih istraživanja o misterioznim šumovima planete.

Zemljin šum nalikuje niskofrekventnoj tutnjavi konstantno prisutnoj na planeti, takva pojava se može snimiti čak i kada nema potresa. Obično se ovaj fenomen može detektirati samo s vrlo osjetljivim seizmometrima.

Šum (ili „Hum“ na Engleskom) je uopćeni naziv za fenomen koji uključuje upornu i invazivnu niskofrekventnu buku koju u većini slučajeva ljudsko uho ne može čuti.

Zemljina je unutrašnjost ispunjena pozadinskom bukom komprimiranih valova koje uzrokuju vjetrovi, plime, bubrenje oceana, manji seizmički događaji, promet ili ostale ljudske aktivnosti. Ti valovi odjekuju diljem zemljinog podzemlja. Iako ih mi ne možemo čuti, ali Zemlja stalno proizvodi zukove. Osim potresa, koji je najčešći uzrok takvih zvukova, postoji još nekoliko uzroka.

Planetarni šum, uglavnom odgovara velikim olujama na obije hemisfere za vrijeme zime. Obično šum odgovara i jakosti valova na površini i unutrašnjosti oceana.

Nama je više od desetljeća poznat zemljin tihi ‘vertikalni’ šum kojeg najvjerojatnije uzrokuju stalni snažni dubokooceanski valovi. Točnije, pretpostavlja se da nastaju od dva vala iste frekvencije koji putuju u različitim smjerovima, ako se takvi valovi sretnu oni se međusobno poništavaju ako putuju gotovo paralelno oni se pojačavaju tako da se površina oceana u zavisnosti od smjera mijenja od valovitog prema mirnom stanju ako se oni poništavaju ili ka valovitom ako se oni pojačavaju. Te promjene stvaraju takozvani trajni val koji udara u oceansko dno duplirajući frekvenciju valova od kojih je nastao i tako proizvodi šum. Valovi koji se protežu plitkim kontinentalnim područjima su puno veći od onih u dubokom oceanu, pa je i silina stajaćih valova veća nego onih u dubokoj vodi.

Ovakav šum potječe sa sjevernog Pacifičkog oceana za vrijeme zime na sjevernoj zemljinoj polutci ili sa južnog dijela kada je zimsko vrijeme na južnoj polutci. To je također doba stvaranja velikih olujnih aktivnosti. Zemljin šum se tako najčešće proizvodi kombinacijom atmosferskih događanja, dinamike oceana, dinamike morskih valova zbog oblika obale i dubine i oblika oceanskog dna.

Stvaranje seizmičkih valova.

Ponekad su ti šumovi odjek seizmičkih aktivnosti. To su seizmički valovi koji se šire od žarišta potresa i oni su vrlo su elastični. Poznate su nam tri vrste takvih valova : primarni, sekundarni i L-valovi koji su površinski. Geolozi su otkrili i novi stalni seizmički signal koji putuje i horizontalno.

Dieter Kurrle i Rudolf Widmer-Schnidrig sa Stuttgartskog sveučilišta u Njemačkoj  su 11. godina proučavali seizmološke podatke sa četiri odvojene lokacije u Njemačkoj, Japanu i Kini. Seizmometri su bili dizajnirani da detetktiraju minutno horizontalno kretanje paralelno sa zemljinom površinom. To može biti nezgodno jer atmosferski pritisak može remetiti rezultate svojim pritiskom na okolno tlo stvarajući tako nagib na seizmometrima koji krivo može biti protumačen kao seizmološki signal. Oni su pronašli dokaze o horizontalnom signalu na sve četiri stanice. Taj se signal pomiče oko jedan mikrometar, a njegova horizontalna orjentacija razlikuje ga od zemljinih ‘vertikalnih’ oscilacija.

Iako se čini da neki događaji pojačavaju taj konstantni signal (potresi, vulkani i velike oluje) izvor ostaje nepoznat. Njegova frekvencija sugerira da nešto uvija površinu zemljine kore na neki način. Jednom kada se otpusti, kora se ljulja naprijed-natrag zbog svoje elastičnosti. Najbolje objašnjenje ovih oscilacija je da spiralni vjetrovi koji stvaraju atmosferska udubljenja izazivaju neku vrstu poprečne sile na zemljinu koru.

Lokacije na kojima su istraživani najpoznatiji  “Taos Humovi” ili šumovi.

Osim što šum može potjecati od oceanskog gibanja ili seizmičkih aktivnosti , znanstvenici su otkrili i druge vrste šumova. Oscilacije koje su se pokazale kod atmosferskih mjerenja otkrile su jedan sferoidno oblikovan val, koji bi se ugrubo opisao kao prstenastog oblika. Pokušajte zamisliti tu tutnjavu kako se okreće u krugovima. Nastaje u stjenovitim višim planinskim područjima nalik desecima lijenih uragana koji su jednako snažni kao sferoidni koji su uzrokovani silama koje pritišću planet (oceanski ili atmosferski valovi). Fenomen uvijajućih prstenastih valova može biti uzrokovan silama koje ‘češljaju’ zemlju.

Šum se najčešće opisuje kao zvuk dizelske mašine u praznom hodu ili nešto slično niskom zvuku za koji je izvor očit i poznat (frižider, prometna buka, strojevi…). Ljudi sa glazbenom izobrazbom opisuju ga kao neharmoničnog  ili kao neštošto ne pripada tamo.

Snimljeni šum iz Taosa u SAD-u.

Izvještaji o tim šumovima stižu sa raznih lokacija na zemlji pa tako oni i dobivaju svoje nazive prema lokalitetu na kojem su zabilježeni (Bristol hum, Bondi hum…). U nekim slučajima njihov je izvor uspješno lociran i poznat je, ali postoje slučajevi gdje je porijeklo šuma nepoznato.

Šum na Velikom otoku na Havajima povezan je sa vulkanskom aktivnošću, a može se čuti i na udaljenosti do 12 milja. U slučaju Kokoma u Indijani, gradu sa teškom industrijom, izvor je povezan sa ventilatorima za hlađenje iz lokalne Daimler Chrysler tvornice (zvuk od 36 Hz) i sa usisnim zračnim kompresorom u Haynes International tvornici (zvuk od 10 Hz). Šum iz Albuquerquea je rezultat udaranja oceanskih valova u obalu a zvuk je prenošen planinskim lancima.

Lokacije u SAD-u u kojima su snimljeni takozvani “Taos Humovi.

Šum se češće javlja u Sjevernoj Americi, Ujedinjenom Kraljevstvu i Europi, a neki od poznatijih su: Šum iz Larga, Škotska; Bristolska tajanstvena buka iz 70-ih (britanski najpoznatiji slučaj); Šum iz Auklanda na Novom Zelandu; Woodland u Durhamu je posljednje mjesto gdje je šum za sada prijavljen.

Jedan od možda najpoznatijih šumova, a čiji izvor još nije poznat, je šum iz Taosa koji je svoj naziv dobio prema gradu Taos u Novom Meksiku. To je mali grad sa svega 4700 žitelja čija je šumovita priča započela u proljeće 1991. god.

Zvuk je ekstremno nizak, na frekvencijskoj skali 30 do 80 Hz (Herz je mjera frekvencije; ljudski domet sluha rezonira između 20 i 20 000 Hz). Mnogi koji su čuli taj zvuk vjerovali su da je povezan sa vojnom infrasrukturom u i oko Novog Meksika i Ministarstvom obrane, a i da su ih možda mogli proizvesti niskofrekventni sonarni valovi (ELF) koje mornarica koristi u Sjevernom Michiganu. Nakon što je buka postajala sve češća, stanovnici su zbog popratnih tegoba koje je počeo uzrokovati, odlučili putem svojeg predstavnika u Kongresu, Stevea Schiffa, tražiti nezavisnu istragu. Vremenom je sastavljena ekipa znanstvenika i inžinjera iz Sandia nacionalnog laboratorija, UNM (Sveučilište u Novom Meksiku), Laboratorija zračnih snaga Phillips i Nacionalnog laboratorija iz Los Alamosa.

Snimka Taos Huma.

Prvi je korak u istraživanju bio da se ustanovi izvor šuma. Njihova je istraživačka oprema sadržavala: geofone (mjere seizmičke signale koje stvara pomicanje tla), magnetometre (mjere magnitudu i smjer magnetskog polja), elektromagnetske antene (mjere električna i magnetska polja nastala strujnim kablovima, nabojem u oblacima, radarima ili radioodašiljačima). Tražili su elektromagnetske signale koji bi mogli ukazati je li uzrok radar, ELF odašiljač ili nešto slično. Ovi postupci nisu dali nikakve posebne rezultate koji bi pomogli u lociranju izvora šuma iz Taosa. Ovim testovima nije otkrivena niti pozadinska buka koja bi mogla uzrokovati šum. Iznešene su ostale činjenice o prirodi zvuka:

-nagli početak

-nizak, jedva čujan zvuk

-uvijek je postojala fluktuacija pulsa

Rezultat tih istraživanja je: „ne postoje poznati akustični signali ili seizmičke aktivnosti koje bi ga mogle uzrokovati.“

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.