Naslušao sam se mnogo priča o raznim idiotima. O onim slavnim, povijesnim, i o onima svakodnevnima, iz susjedstva. Razmjere njihovih i besmrtnih i bezimenih idiotskih postupaka vrlo su velike, ali siguran sam, da ih ja sve nadmašujem. Nikada otkad je svijeta i vijeka nije bilo tako velikog, samoinicijativnog blesana kao što sam ja. Niti će ga ikad biti. Ja sam posljednji i apsolutno najveći u toj brojnoj vrsti i nikada me nitko neće nadmašiti.

Živim i to je moje najveće prokletstvo. Vrlo bih rado mijenjao svoj nevrijedni život za bilo što, za obični kamen, za koru drveta, za prašinu s ceste, za otisak medvjeđe šape, ali, na žalost, to je neizvedivo.

Moj će život trajati najmanje još tisuću godina i ništa ne može promijeniti užas te besmisleno tvrdoglave činjenice. Ona je podlo zarivena u moj umorni, glupi mozak i kada me samoća podsjeti da će zaista tako biti, urlam od straha, nemajući snage da zaustavim krikove koji izviru u mojoj, ništa manje glupoj, podsvijesti. Ostatak razuma mi govori da vrištanjem neću ništa izmijeniti, ništa dobiti, čak niti sebe samog zavarati. I zato pokušavam prije navale straha ostati miran, praviti se kao da ja s tim nemam nikakve veze, ali demon užasa u sekundi zagospodari mojim vladanjem, mojim glasnicama, plućima i ja vrištim.

Uzaludno, dugo, patetično i bez učinka.

Sjedim na brežuljku i promatram zemlju oko i ispod sebe. Sve je moje. Samo moje. I trava i drveće i pčele i potok i stoka. Sve biljke i sve životinje. Sve što vidim i sve što ne vidim: Granice mojeg vlasništva divovskih su razmjera. Posjedujem sela i gradove, tvornice, rudnike, avione, tenkove, mostove, izvore nafte, automobile, dragulje i tisuće i tisuće umjetničkih djela i vrijednih starina i sva blaga koja zaželim posjedovati. Ako zaželim.

Jedan sam cijeli dan proveo bacajući s mosta zlatnike, dijamantsko prstenje i skupocjene ogrlice u duboku rijeku. Kada sam ostao bez materijala za tu svoju bezazlenu igru minirao sam taj most i otišao potražiti neku drugu igračku. Našao sam je u ručnom bacaču. Gađao sam automobile. U tome sam vrlo vješt – sa stotinu točno odmjerenih granata pogodio sam osamdeset i devet automobila, Odličan strijelac, zar ne?

Ja mogu činiti sve što zaželim.

Nitko me neće zaustaviti ako zapalim neki grad i sva dobra u njemu predam vatrenoj stihiji. Obično sviram na harfi za vrijeme požara. Da li znam svirati na harfi? Jasno da ne znam, a niti ne želim naučiti. Ako to nije bitno. Ionako s violinama Antonija Stradivarija i violama Nicole Amatija jedino što još mogu učiniti jest da potpalim vatru da se na njoj razgori plamen za pečenje. Ali to ne upotrebljavam često, jer lak kojim su se ti stari majstori koristili pri izradi svojih instrumenata nije dobar za okus pečenog mesa. Mnogo je bolje upotrebljavati nelakirano drvo.

Ja sam sam.

Ne usamljen. Sam. Sam! Jedini čovjek na cijelom našem planetu. U stvari, na mojem planetu. Svi ostali ljudi sada su samo kosturi koje svugdje, pronalazim u golemim bijelim hrpama. Zato baš i ne volim prečesto zalaziti u gradove. Ondje je i najviše kostura, a i neka se gamad razmnožila da je to stravično. Ništa mi ne mogu; ali nije ugodno gledati kako bezobzirno caruju onim što je nekada pripadalo ljudima. Zaista su to neugodni prizori i obično ih izbjegavam. Ja sam jedini čovjek koji je preživio bakteriološki rat iz 1998. godine. Spoznaja da je to bio posljednji rat u čovjekovoj povijesti ne može me baš usrećiti. Uostalom, pojmovi kao sreća, sloboda, zadovoljstvo, spokoj ili mir za mene nemaju više nikakvo praktično značenje. Sretan sam kada ne urlam od straha. Sretan sam kada ništa ne osjećam. Slobodan sam da se mogu proglasiti imperatorom cijelog planeta Zemlje. To činim ponekad, ali malo mi koristi od toga, pa čak nimalo ne uživam što sam vlastodržac jednog cijelog planeta jer nemam podanika.

Jedan od najvećih užitaka koji često sebi priređujem jest čitanje starih novina. Obično se cerekam kao mahnit čitajući sve one izjave državnika napisane prije izbijanja rata i ono što je napisano prvih dana rata.

Najvažnije riječi su i najgluplje, a najsmješniji dio svakako je onaj u kojem se objašnjava tko je prvi počeo i tko je više u pravu da nastavi do konačne pobjede. Svi su bili uvjereni u vlastitu nadmoć, a to oholo uvjerenje temeljilo se na nekoliko desetaka tajnih oružja koja su, jasno, svi imali, ali su blaženo vjerovali da ih protivnik nema. Kada su događaji otišli predaleko i krenuli naopako, počelo je razbacivanje taktičkog nuklearnog oružja na ograničenim terenima, zatim laserima izuzetno precizno uništavali jedan drugom satelite i objekte za promatranje, a onda su, zatečeni pat pozicijom, zaraćene strane počele ubacivati tajna oružja. Bez milosti.

Uzalud je britanski premijer James O'Hara, generalni sekretar komunističke partije Otočnih država, sa suzama u očima s govornice u Ujedinjenim narodima molio zaraćene strane da prekinu to besmisleno ratno razaranje. Ujedinjeni narodi više nisu mogli ništa učiniti. Kad je glas predstavnika nezaraćenih strana postao možda malo preglasan ili preuporan u traženju prekida neprijateljstva došao je šef njujorške policije i sve pohapsio. U interesu njihove sigurnosti, kako reče, prije nego što je vlastoručno ustrijelio dvojicu diplomata koji su tvrdili da oni kao diplomati imaju imunitet i da ih nitko ne smije ni dirnuti.

No, čitanje tih starih novina zamara. Uostalom, ako ih sve pročitam, što ću raditi još tisuću godina? Jedva čekam kada će se sve pretvoriti u prašinu. Istini za volju ima mnogo izdržljivih materijala, ali većina neće izdržati tako dugo kao ja. Usamljenik koji će živjeti tisuću godina. Tisuću godina! Urlam i nije mi lakše.

Tko sam ja, osim što sam najveći idiot? Imam li ime i osobnost? Ništa, baš ništa od toga. Ja sam povijesna anomalija. Slučaj, zaostatak prošlosti koja se neće obnoviti u budućnosti. Posljednji čovjek na planetu koji ne bi trebalo ni da postoji: Izuzetno blesava stvar, najblesavija, a ja sam sebi sam kriv za to.

Ili Oni?

Oni iz velikog tajnovitog svemira koje sam ugostio u svojoj kući. Gdje sam pogriješio? Zar nisam vidio što se oko mene zbiva? Tko bi to znao. Došli su i bili vrlo pristojni. Čak su i svoj izgled krili iza velikih srebrnih valjaka, jer su smatrali da nama Zemljanima možda ne bi prijao pogled na njihova tijela. Možda i ne bi, zato ih i nisam pokušavao nagovoriti da se pokažu u svojem pravom obliku. Uostalom, bilo je zanimljivo pričati sa srebrnim valjcima ugodna glasa i pristojna vladanja.

Ništa nisu tražili do informacija o svijetu do kojeg su stigli slučajno na svojem putu kroz nedokučive svemirske prostore. Lijepo sam odgovarao na njihova pitanja i ispripovijedao o nama sve što sam znao, a znao sam i sada znam mnogo, ta nisu zabadava zid moje radne sobe ukrašavale diplome profesora povijesti i etnografije. Jasno da sam više govorio o lijepim stvarima nego o ružnim. U našim dugim razgovorima uspon čovjek bio je oslikan kao U najljepšoj pjesmi, pravi ep o stvaralaštvu.

Pošto su cio tjedan proboravili kod mene, krenuli su. svojim putem. Pitali su me da li bih prihvatio kakav sitan poklon u znak njihove neizmjerne zahvalnosti za moje gostoljublje i ljubaznost. Materijalne stvari ne smiju ostavljati, kazali su s izvjesnom dozom ljutnje zbog takve odredbe koja brani upletanje a razvoj nižih civilizacija. Tada sam ih zapitao, o ludosti moja, da li bi me mogli učiniti besmrtnim. To sam shvatio više kao vlastitu šalu, ali me je i zanimalo koliko su oni zaista ispred u svojem razvoju. Oni su bili prilično ozbiljni kada su mi objasnili da me ne mogu učiniti baš besmrtnim, ali da im je lako učiniti nešto što će mi pomoći da doživim i tisuću godina, a možda i mnogo više. Pojavila se nekakva cijev, usmjerila na mene, zatitrala je nekakva plavoljubičasta, pa žutocrvenkasta svjetlost i onda su otišli. Hokus-pokus-preparatus, pomislio sam, štos s nekog svemirskog sajmišta, ali nisam bio u pravu. Odlučio sam napraviti mali eksperiment i zarezao sam se nožem po ruci. Zapravo, samo sam to pokušao učiniti. Ništa. Blaženo, blesavo ništa. Oštrica noža nije na ruci ostavila nikakav trag, čak ni crvenilo. Pokušao sam pritisnuti nož jače, ali bez ikakvog vidljivog rezultata. Čak sam se i velikom satarom opalio po prstima. Nije me ni zaboljelo. Sada kada razmišljam o svemu, mislim da su Oni uspostavili neko polje sila oko mene ili u mojem organizmu. Meni ne može ništa nauditi. Nema, kakav užas, načina da ozlijedim svoje tijelo, nema radijacije koja bi mu štetila, ni bakterija koje bi ga razorile. Pokušao sam čak i da ne jedem i ne pijem vodu. Ni nakon šest mjeseci nisam osjetio ni manje tegobe. Počeo sam opet jesti, zbog okusa, a često se i napijem najboljih pića, zbog okusa, naravno.

Mjesec dana pošto su Oni otišli, izbio je rat. Trilijuni i kvadrilijuni najzaraznijih bakterija okužilo je atmosferu i svi su ljudi pomrli. Kakva veličanstvena zabluda. Svaka je strana imala svoje bakterije i imunitet protiv njih, ali ne i protiv neprijateljevih!

Ja sam postao najslobodniji gospodar najveće tamnice samoće.

Zašto sam htio biti besmrtan? Zašto nisam zatražio da mi daju, recimo, glavni zgoditak na sportskoj prognozi? S tim bi novcima lijepo proludirao svojih i čovječanstva, posljednjih nekoliko mjeseci. I bio bih mrtav kao i svi.

Ali ne, idiot je htio biti besmrtan.

 

[stag_intro]Živko Prodanović (1945.) Diplomirao hrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Urednik je na Radio Sljemenu. ZF priče pod punim imenom te pod pseudonimima David Jung i Ivan Tanović objavljivao u “Siriusu” “Futuri”, “Parseku”, “Politikinom zabavniku”, “Večernjim novostima”, “Modroj lasti”, “Alefu” i drugdje. ZF članke objavljivao u “Siriusu”. ZF Radio drame su mu emitirane na Radio Zagrebu i Radio Sljemenu. Piše i ZF haiku poeziju. Za ZF roman “Tamara” (2000). osvojio treću nagradu na natječaju za suvremeni roman u “Faustu Vrančiću” u Zagrebu. Objavio i ZF roman “Smrt u rimskim ruševinama” (2003.). Bavi se bibliografijom istražujući ZF djela u Hrvatskoj. Objavio u “Parseku” bibiliografiju ZF-a do 1945. godine. Za svoj bibliografski rad dobio nagradu 1989. godine u San Marinu od Societe Europeene de SF s “Prix Europeen se Science Fiction”. Dobio 2001. godine nagradu “Sfere” za životno djelo. [/stag_intro]

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.