o rodi, prvih šest mjeseci uspijeva da se sjeti gotovo svega. Vremenom, sjećanje se polako gubi. Osoba koja ima veoma razvijenu imaginaciju, ili veliki senzibilitet, možda će se sjećati malo duže, ali samo ako se izvježbala i učinila pokuse svjesnosti u svom prijašnjem životu. Tada će biti u stanju da se sjeća malo duže.

Način na koji ste ujutro obavijeni maglom snova, barem sat vremena i uveče jedan sat prije spavanja, sjena sna će se spuštati na vas. Na isti način, smrt započinje da vas obavija svojom sjenom šest mjeseci prije. Smrt se može predvidjeti šest mjeseci ranije; kada se sjena smrti započinje spuštati nad tobom, došao je trenuak da se pripremiš.

Sat koji prethodi snu, kada sjena sna započinje da se spušta na tebe, trenutak je u kojem si najpodložniji. Ne postoji drugi trenutak u kojem si više podložan, jer u tom trenutku već si poluuspavan. Sve religije svijeta su zato odredile vrijeme za molitvu na sat koji prethodi snu i sat koji slijedi nakon buđenja. (…)

Jutarnji sat i sat koji prethodi snu, beskrajno su važni. Šest mjeseci koji slijede nakon rođenja, i šest mjeseci koji prethode smrti, takođe su važni. Ko nije u stanju da oplodi sat sumraka, neće shvatiti važnost i vrijednost ovih šest mjeseci.

Nekada su postojale civilizacije koje su do tančina poznavale oba ova fenomena. Poznavale su ogromnu vrijednost šest mjeseci koje slijede nakon rođenja. Temeljni elementi mogu biti prenijeti djetetu u prvih šest mjeseci života. U tom periodu dijete je najotvorenije i najpodložnije za sugestiju. To je zora njegova života. Kada taj period prođe, vrata se zatvore i tada sve postaje mnogo teže.

Pogledamo li vrijeme Bude ili Mahavira, iznenadiće konstatacija da su najbolji umovi one generacije svi bili religiozni. U našoj civilizaciji, pogledamo li današnjeg religioznog čovjeka, primjetićemo da je on najmanje inteligentan. U ono vrijeme svi lideri, oni što su dostigli jednu vrlu poziciju, bili su religiozni. Danas samo seljaci, ljudi sa sela, nazadne osobe jesu religiozne. Najinteligentnije osobe naše generacije uopšte nisu religiozne. To znači da religija ne korača ispred čovjeka.

 

O samoći

Naime, svaki put kada se vežemo za nešto ili nekog, na neki način mi izbjegavamo gledati sebe. Potreba za vezivanjem za nešto ili nekog jeste trik kojim bježimo od samih sebe. Što više drugi postaje važan za nas, time ga više smatramo centrom našeg života, i istovremeno uranjamo u periferiju. Cijelog života ostajemo centrirani na drugog. Na taj način tvoje sopstvo nikada neće postati tvoj centar. (…)

Uzrok nesreće leži u našem vezivanju za druge, u očekivanju koje gajimo prema drugima. Nadamo se da će drugi dati sreću. Niko te nikada nije usrećio, pa ipak, to se iskustvo nastavlja, nikada ne umire. Svaki put kada te nada napusti, osjećaš se frustriran. (…)

Kada susretneš samog sebe, na početku se osjećaš nesretnim. Zatim, malo po malo, kako se susret produbljuje, nadolazi sve intenzivnija sreća. Suprotno tome, susret sa drugim daje osjećaj sreće na početku, ali na kraju se pokaže kao izvor nesreće. Po meni, put u duhovnu dimenziju započinje onda kada bivaš gurnut prema samom sebi. Ne mari na koji način si gurnut. Život pruža bezbroj mogućnosti da budeš gurnut prema sebi.

Um i njegove želje su ti koji uvjetuju i odabiraju svako novo rođenje

Tišina je takođe jedan način pričanja, jedna dimenzija govora. Tišina nije dimenzija bez riječi. Ona je takođe i način pričanja.

Iz knjige “Onostrane dimenzije”

00oshoOsho je rođen u Kučevadi, Madija Pradeš, Indija, 11. decembra 1931. kao najstariji sin trgovca tekstilom, koji je pripadao džainskoj religiji. Od njegovog najranijeg djetinjstva bio je buntovni i nezavisni duh, insistirajući na ličnom iskustvu istine više od slijepog prihvatanja znanja i vjerovanja primljenih od drugih. Osho doživljava prvi bljesak prosvjetljenja sa četrnaest godina. Tih godina eksperimentiše sa meditacijama. Najviše je uživao u tome da izaziva svoju izdržljivost vježbajući razne tehnike disanja, plivajući u rijeci i boreći se sa rječnim brzacima. Nakon što je doživio prosvjetljenje u svojoj dvadeset i prvoj godini, Osho završava studije filozofije, doktorira 1956. i provodi nekoliko godina predavajući filozofiju na Univerzitetu u Đabalpuru. Istovremeno je putovao Indijom i držao predavanja, izazivajući ortodoksne religiozne vođe na javne polemike, ispitivao tradicionalna vjerovanja, i sretao ljude svih životnih pravaca. Intenzivno je čitao sve što je mogao da pronađe, neprekidno težeći da usavrši svoje znanje o vjerovanjima i psihologiji savremenog čovjeka. Krajem šezdesetih godina ovoga vijeka, Osho je počeo da razvija svoju jedinstvenu Dinamičku meditaciju. Moderni čovjek, govorio je, previše je opterećen zastarjelim tradicijama prošlosti, kao i tjeskobama modernog života, tako da mora da prođe kroz duboki proces pročišćenja prije no što se može ponadati da će otkriti bezmisaonost – opušteno stanje meditacije. 1974. Osho otvara ašram u Puni koji postaje Meka za moderne tragaoce za Istinom. Sljedbenici počinju da ga zovu Bhagwan – Blaženi. Tadašnji predsjednik Indije, Moradži Desaj, tradicionalni indus, godinama je sprečavao sve napore Bhagwanovih učenika da presele ašram u jedan zabačeni dio Indije, gdje bi bili u mogućnosti da eksperimentišu sa njegovim učenjem i stvore zajednicu koja bi se samofinansirala i koja bi živjela u duhu meditacije, ljubavi, kreativnosti i smijeha. 1981. njegovi američki sljedbenici kupuju veliko imanje u pustinji centralnog Oregona. Oko njega se stvara model poljoprivredne zajednice, koja se razvija nevjerovatnom brzinom, pokazujući impresivne rezultate pretvaranjem pustinje u zelenu oazu, sposobnu da hrani 3000 ljudi. Na ljetnim festivalima prisustvovalo je i do 20 000 ljudi iz cijeloga svijeta, koji su stanovali i hranili se u Rajnešpuramu. S druge strane, američka vlada odbija Bhagwanov zahtjev za odobrenje stalnog boravka; sam grad Rajnešpuram postaje izložen napadima oregonskih vlasti i hrišćanske većine. 1985. Bhagwanova sekretarica i nekoliko članova uprave iznenada napuštaju zajednicu i cio niz ilegalnih djela, koja su počinili, izlazi na vidjelo. Bhagwan poziva američe vlasti da obave temeljnu istragu što one iskorištavaju da bi pojačale svoju borbu protiv zajednice. Bhagwan biva uhapšen. Put do mjesta gdje je trebalo da mu se sudi a koji uobičajeno traje nekoliko sati avionom, produžio se na čak osam dana. Nekoliko dana se čak nije znalo ni gdje se nalazi, a kasnije je Bhagwan pričao da su ga u Oklahomu uveli pod imenom “Dejvid Vašington” i strpali u karantin zajedno sa zatvorenikom koji je bolovao od herpesa, bolesti koja je fizički oslabljenom Bhagwanu mogla biti kobna. Sat vremena prije nego što je konačno trebao biti oslobođen, poslije dvadeset dana muka, otkrivena je bomba u zatvoru. Svi su bili evakuisani osim Bhagwana. U zatvoru su ga kroz hranu trovali opasnim talijumom, koji je do kraja ostao u njegovoj krvi, rušeći mu ionako krhko zdravlje. Naposlijetku, na savjet svojih pravnika, Bhagwan je priznao krivicu za dva od trideset i četiri prekršaja kojim su ga teretili i na taj način izbjegao dalje rizike po život od strane američkog pravosuđa. Upotrijebio je “Alfred klauzulu”, po kojoj se neko može proglasiti krivim iako to nije svojom ličnom krivicom. Nakon plaćanja kaucije od 400 000 dolara i zabrane ulaska u Ameriku za narednih pet godina, on napušta tu zemlju privatnim avionom, te leti za Indiju. Nedjelju dana kasnije, zajednica u Oregonu se počela raspadati. Naredne 1986. godine Bhagwanu nije bio dozvoljen boravak ni u jednoj od država u koje bi se uputio: Grčka, Švicarska, Švedska, Engleska, Irska, Kanada, Holandija, Njemačka, Italija, Urugvaj, Jamajka, Portugal, odbijali su da ga puste u svoju zemlju ili bi mu svega nekoliko dana po ulasku u zemlju poništavali vizu i proglašavali ga nepoželjnim. U Urugvaju saznaje zašto nije bio pušten u druge zemlje. Teleksi sa informacijama o navodnim krijumčarenjima stvari i droge te prostituciji stizali su uvijek neposredno prije nego što bi se on obratio toj zemlji za vizu, što bi logično prouzrokovalo reakcije policije. Tako je Bhagwan svojim radikalnim razobličavanjem svih vrsta ljudske i vlastodržačke laži i licemjerstva, zaslužio titulu “svjetskog državnog neprijatelja”, kakvu nemaju ni okorjeli kriminalci. Posljednje tri godine svog ovozemaljskog života proveo je u svom ašramu u Puni. Oshovi govori učenicima i tragaocima širom svijeta objavljeni su u više od šest stotina tomova, i prevedeni na preko trideset jezika. Kao što sam kaže “moja poruka nije doktrina, niti filozofija. Moja poruka je zapravo alhemija, nauka transformacije, tako da jedino oni koji su spremni da umru takvi kakvi jesu i budu rođeni ponovo u nečem tako novom da ga sada ne mogu čak ni zamisliti…jedino takva nekolicina hrabrih ljudi će biti spremna da sluša, jer slušanje postaje riskantno.” “Slušajući, vi preduzimate prvi korak ka tome da budete preporođeni. Tako, to nije filozofija od koje jednostavno možete napraviti ogrtač i hvalisati se njom. To nije doktrina u kojoj možete naći utjehu za uznemiravajuća pitanja. Ne, moja poruka nije neka verbalna komunikacija. Ona je mnogo riskantnija. Ona nije ništa manja od umiranja i ponovnog rođenja.” Pošto je posljednje dvije godine uglavnom držao predavanja o zenu, istovremeno se usmjeravajući na samu srž svoga učenja, spajajući i poništavajući u sebi sve tradicije, učenici su ga nazvali Osho, po jednom zen-kaluđeru, što znači “novi čovjek”. Osho je napustio svoje tijelo 19. januara 1990. Njegova prostrana komuna u Puni, Indija, nastavlja da bude jedan od najvećih centara za spiritualni rast na svijetu, privlačeći hiljade međunarodnih posjetilaca, koji dolaze da učestvuju u njenim meditacijama, terapijama, radu na tijelu i kreativnim programima.

 

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.