Danas je vjerovatno apsolutno bezobrazan, drzak i lišen elementarne skromnosti svaki pokušaj da se na malo novinskog prostora napiše nešto suvislo i koliko-toliko cjelovito o Petri u Jordanu. O tom čudu ljudskih ruku, uma i prkosnog nadmetanja s prirodom, o mjestu i na nebu i na zemlji, u stijenama, zakačenom za plavi svod, smještenom na putu između Crvenog i Mrtvog mora, 270 kilometara južno od Amana prema Akabi, u biblijskim bespućima na kojima je sve začeto. Tamo treba provesti cijeli jedan ljudski vijek da bi samo po sedmicu imali za svaki do sada otkriveni trag nabatejske civilizacije u kojoj je Petra nastala, kasnije prepuštena raznim osvajačima, vojskama i administracijama. Drzak i bezobrazan, ipak, mora se biti pa ispričati onoliko koliko i kako se može, ako ni zbog čega drugog, a ono samo zato ne bi li putnik namjernik koji zabasa u Jordan, makar bio i nekoliko stotina kilometara daleko, skrenuo u ove gudure u kojima se ponavlja samo jedno pitanje: kako je, uopšte, bilo moguće da ovo ljudska ruka napravi? 

Petra1Neke značajne enciklopedije, štampane na našim prostorima, dugo nisu pominjale nigdje i ni na kakav način Petru, mada je riječ o vjerovatno najljepšem, a sigurno o apsolutno jedinstvenom arheološkom kompleksu te vrste ikada otkrivenom na planeti. Ne pominju čak ni Nabatejce, kao da ih Bog nije dao. Začudo, neke druge, manje ambiciozne knjige, kažu u desetak štamparskih redova na uskom stupcu da je riječ o antičkom narodu u sjevernom dijelu Arabije, koji je krajem petog vijeka prije Krista osnovao svoju državu Nabatejsku kraljevinu s prijestolnicom u Petri. U trećem vijeku prije nove ere Nabatejci su bili na vrhuncu moći, a 106. godine osvojili su ih Rimljani i pretvorili u rimsku provinciju Arabiju. Imali su posebno nabatejsko pismo, a govorili su aramejski. 

Toliko o njima u našim knjigama i, uglavnom, ni slova više. A tamo, u Petri, sastavljačima svih tih enciklopedija čovjek može jedino da se nasmije. Danas je to izletnički hit svjetskih razmjera, što potvrđuje i možda tužnu činjenicu nezaustavljivog nasilja turističke civilizacije nad drevnom baštinom. Luksuzni hoteli s bazenima u blizini, asfaltni put na prostorima do kojih se nekada dolazilo kamilama i kasnije jedva džipovima, hiljade turista što škljocaju i škljocaju svojim digitalnim skupljačima uspomena, sve je to razlog nestajanja dojučerašnjih dalekih tajni i egzotične samoće. To je cijena globalizovane znatiželje i pomame za putovanjima. 

Pa ipak, mudriji posjetioci uz pomoć lokalnih beduina lako saznaju kada tamo treba doći i izbjeći horde turista uživajući u tišini veličanstvenih prizora. Petru, stariju od Biblije, nova civilizacija ne može ni pobijediti ni devalvirati. 

JordanPetraRockColorsU krugu od nekoliko kilometara, ili na razdaljini od 25 minuta hoda, kako to zanimljivom preciznošću kažu beduini, nalazi se fascinantan prirodni muzej ljudskih uzleta i padova, dugih ni manje ni više nego devet hiljada godina: od naselja iz kasnog kamenog doba (sedam hiljada godina prije Krista), preko grada biblijskih Edomita što su tu živjeli prije 2.700 godina, potom Nabatejaca kojima je Petra bila prijestolnica između tristote godine prije nove ere i šeststote godine novog doba, do Grka, Rimljana, Vizantinaca, Otomanskog carstva, krstaša, hodočasnika, trgovaca, karavana i pljačkaša, pustolova i avanturista… 

Na volšeban način Petra je nestala iz bezmalo svih pisanih dokumenata ovoga svijeta u periodu između kraja petnaestog i početka devetnaestog vijeka. Petra, i na grčkom i na arapskom jeziku istog značenja – stijena, ušla je u onu civilizacijsku zaostavštinu koja, bez potrebe da joj se bilo šta riječima doda ili oduzme, sama po sebi govori o nedostižnosti čovjekove veličine, snage i imaginacije koju može da nadvisi, ili uništi, samo – čovjek. 

U tim brdima, s kojih se za vedrih dana vide Sinajska gora, saudijske pustinje i vrhovi iznad Mrtvog mora, a noću blještavo nebo iznad Jeruzalema, nalazi se definitivna i zaokružena priča o idealnom kosmpolitizmu prastare arhitekture, o savršenstvu planiranja životnog prostora, o spektakularnoj prirodi i nevjerovatnom spoju čovjeka s tom prirodom, priča šta doista znači živjeti na raskršćima različitih kultura i religija, navika i tradicija, molitvi i žrtvovanja. Ljepši, veličanstveniji i nevjerovatniji spomenik sudarima i ljubavima čovjeka, vremena i prostora doista je teško naći. Ako su me egipatske piramide doživotno fascinirale kao simbol ljudske snage i nevjerovatne moći, onda Petra ostaje trajno u mom životu kao najupečatljiviji vječni simbol ljudske mudrosti i kreativnosti. 

siq-petra-giordaniaKo su, zapravo, Nabatejci od kojih je i s kojima je sve počelo tamo, bar prema priči mog vodiča Ibrahima, Jordanca, apsolutno sraslog sa svakim kamenom između nebrojenih grobnica, palata, žrtvenika, skulptura, kolonada, tvrđava, amfiteatara, bazena, kanala, crteža i mozaika uklesanih u stijene oko doline u kojoj se sve to skupa zove Petra. Učeni školarci – kazaće vodič prije polaska na satima dug put na kojem će se samo okrznuti djelić istine o Petri – tvrde da su Nabatejci nomadsko arapsko pleme pristiglo s prostora između sjeverne Arabije i južne Sirije s kraja sedmog i početka šestog vijeka prije Krista. Zaustavili su se u današnjem južnom Jordanu, u biblijskom kraljevstvu Edom, neprestano napadani od Asiraca, Babilonaca i Perzijanaca. Sami sebe zvali su Nabatu ili Anbat na arapskom jeziku. Biblija ih, u različitim verzijama, poznaje kao Nabatu, Nabateans, Nabaati, Nabaiati ili Nbit. Na mjestu Petre, po svemu sudeći, prvo su sagradili grobnice za neke svoje vladare, potom različite sakralne objekte, da bi tek nešto kasnije tu došli i da žive. U sjajnom muzeju u Amanu kažu da je prvi pisani trag o Petri pronađen u pismu Antigonusa, helenskog vladara Sirije, što je 312. godine starog vijeka poslao na Nabatejce 4.000 kopljanika i 600 konjanika ne bi li zauzeli jako ali osvojivo kameno utvrđenje. 

petraI dok jašući na konju polazite u srce ovog čuda, ne videći izvan kamenih gudura kuda to, zapravo, možete proći ka nekakvom gradu, razaznajete samo imena što prelijeću preko usta živahnog vodiča, uz usputna i nonšalantna upozorenja o zmijama kojih ima, o velikim gušterima koji ne izgledaju najprijatnije ali su dobri i plašljivi, ili o ko zna čemu sve što može, možda, uplašiti inače izuzetno mirne i prelijepe arapske konje. Pominje, tako, Pompeja na čelu rimskih legija koji je prvi među Rimljanima stigao ovamo, zatim imperatora Trajana, koji je anektirao staru kraljevinu i stvorio od nje rimsku provinciju, potom Hadrijana što je Petri polovinom drugog vijeka dao svoje ime, Dioklecijana nakon kojeg su u grad došli prvi monasi i bile izgrađene prve crkve. 

I dok sve ovo pokušavate uhvatiti i smjestiti u prostor i vrijeme, prije nego što ste odmakli od mjesta na kojem je avantura počela, nasmijani crnoputi dječaci nudiće vam original novčiće kralja Aretasa II – kralja svih Arapa, za samo pet dolara. Aretas jeste sto godina prije Krista kovao svoj novac ali, naravno, to nisu baš ti novčići što ih mali beduini nude turistima. Ipak, da nema onih koji kupuju, možda čak i vjerujući da su kupili numizmatički raritet, očigledno je da ne bilo ni tih malih simpatičnih prevaranata prodavača. 

Ulazak u dolinu među brdima podno kojih se nalazi cilj putovanja čudo je za sebe. Prolaz ili usjek dug 1.200 metara El Siq nije ni klanac u pravom smislu riječi jer se na nekim mjestima okomite litice mogu dohvatiti raširenim rukama. Nije to ni tunel jer se negdje gore, visoko, naziru modri komadi nebeskog svoda. Nije ništa od onoga što je obični smrtnik već vidio. To je, naprosto, pukotina na licu zemlje, trag ostao na mjestu gdje se nešto s nečim nije spojilo, put kroz samu utrobu pustinje iznad kojeg se, ipak, nazire izlaz. Tu, tim prolazom, kaže vodič, može se prolaziti samo kad nema rijetkih kiša. Kada ih ima, za one što su se zatekli u prolazu spasa nema. Bujice su takve i tolike da prije više godina nije uspjelo ni grupi od desetak Francuza da im pobjegne. Pogubno za njih bilo je što nisu povjerovali znanju i iskustvu starosjedilaca Petre. 

I mada još u prolazu kojim se dolazi do početka tajanstvenog grada mimoilazite neke čudne prozore uklesane u stijene sa strane, puna čarolija nastaje na kraju tunela. Na platou veličine omanjeg gradskog trga blještavo okupanog suncem, uklesan u stijenu prekoputa, uzdiže se El Khazneh ili Faraonov trezor, bez imalo sumnje najljepši i najočuvaniji dragulj bliskoistočne helenske arhitekture. Udubljen u okomici brda trideset metara u visinu i četrdeset tri metra u širinu, u jednom komadu kamena bez ikakvih dodavanja i montiranja, trezor je, zapravo, grob nabatejskog kralja Aretasa III, kasnije pretvorenog u templ. Statue bogova, svetih životinja i mitskih figura rječito kazuju ko je i kada sa svojom religijom i mitologijom dolazio ovamo a da niko nikada nije ništa uništio, već je samo dodavao i obogaćivao. Svoje bogohuljenje i strast za ovozemaljskim dobrima prvi su pokazali tek prošlovjekovni posjetioci Petre pokušavajući puščanim hicima da razbiju ćup na vrhu hrama, vjerujući da je moćni i bogati faraon Ramzes II baš tu sakrio svoje ogromno blago pa je, navodno, zbog njega i tog novca mjestu dato i ime Faraonov trezor. Rupe u kamenu danas su tužno svjedočanstvo o drugom licu ljudi, potomaka onih koji su za sobom ostavili ovaj monumentalni trag. 

Sve što dolazi nakon El Khazneha čuda su što se nižu jedno za drugim: na putu dugom nekoliko kilometara je Ulica fasada sa 44 grobnice, desetinama metara visoko uklesane u nevjerovatno šarenim stijenama za koje biste sve dali da su farbane ljudskom rukom. A nisu. Uz ogromne stubove što se protežu visoko iznad glava penju se neka čudnovata stepeništa i završavaju nigdje, u pola stijene. Na kraju tog puta za nigdje su žrtvenici s drugog ili trećeg sprata, a oni koji su se tuda penjali znali su dobro kuda idu. Negdje ili nigdje ovozemaljske su kategorije koje se Nabatejaca očigledno nisu baš mnogo ticale. 

Na trgu iza Ulice fasada zbunjeni posjetilac nailazi na amfiteatar sa sedam hiljada mjesta, uklesanih takođe u isti komad stijene, bolje reći u istu stranu brda. Svi zidovi okolo, i do 15 metara visine, klesani su tako da se akustičnost u predjelu pozornice i danas poredi s akustikom najčuvenijih svjetskih pozornica pod vedrim nebom. 

Iza amfiteatra je Ulica kolonada sa stubovima od desetak metara visine, potom Kasr el Blint – najznačajniji religijski objekat u Petri. Beduini ga zovu Kasr Blint Faraun ili Palata faraonove kćeri. Pričaju i danas da je čuvena Agatha Christie, boraveći svojevremeno u Petri dok je pisala roman Život poslije smrti, rekla za ovu tvrđavu: Sve je u njoj spoj sjajnih grčko-rimskih ideja i, u svojoj jednostavnosti, genijalnih životnih rješenja Nabatejaca… Ove su riječi apsolutno istinite, ma čije bile. O njima se, uostalom, na miru i uz hladni sok od rogača može razmišljati pod tipičnim beduinskim šatorom, smještenim u hladu visokih zidina palate. 

Prvi dolazak u Petru, osobito na način na koji dolaze mnogi turisti nepripremljeni za tamošnja čudesa, skopčan je s ogromnom dilemom: šta vidjeti a šta propustiti u danu hiljadu puta kraćem no što je neophodno da se bar spozna ono što su različite civilizacije tu ostavile. Poći lijevo, prema vjerovatno najatraktivnijim građevinama uklesanim u stijene – Kraljevskim grobovima što se poput petospratnih palata sa stubovima, terasama, kolonadama i različitim ukrasima naslanjaju na brdo, čuvajući u sebi čak i jednu vizantinsku crkvu dovršenu 446. godine nove ere. Ili poći desno, prema drugom brdu na kojem su neke od ćelija izdubljenih u stijeni, zatvorene željeznim vratima i prozorima sa staklom jer u njima i danas žive beduini za koje je ponuda o prelasku u savremeno i novoizgrađeno obližnje selo – smiješna. 

Iza jednih od tih vrata, do kojih se dolazi stepenicama isklesanim u kamenu, ne ostaje ništa drugo do da se pita: šta je tu, zapravo, muzej kada se muzej nalazi napolju, na svakom koraku, uglavljen i uklesan u svako brdo. Muzej je grob Sextiusa Florentiusa s onom rimskom imperijalnom orlušinom na vrhu, postavljenom tamo prije 1.880 godina. Muzej je i sam vrh brda Madbah, tipično kultno mjesto sa žrtvenikom, na kojem su ljudi skončavali nad koritima u koja je hvatana krv žrtvovanih. To je, kako se smatra, možda najbolje očuvano biblijsko mjesto u ovom dijelu svijeta. Isto je i s vrhom brda Harun, gdje su, jedna uz drugu, kapelica i kasnije sagrađena džamija, obje podignute u čast Arona, Mojsijeva brata. Muzej je, zapravo, i Mojsijeva dolina, još jedna od onih što pretenduju na biblijsko mjesto na kojem je Mojsiju iz kamena potekla hladna voda. Tu je i kolumbarijum na desetak minuta udaljenoj zaravni, sa stotinama malih niša u koje su polagane urne spaljivanih, potom nevjerovatni El Deir ili manastir sličan Faraonovom trezoru na ulasku u Petru, samo još veći i još očuvaniji, s dvije lavlje glave na ulazu i još dvije glave meduza… Samo malo dalje je Vueira, krstaški zamak u koji se ulazi mostićem preko ambisa, pa kroz veliku rupu u ogromnoj stijeni… 

Sve je to Petra za koju niko i dan-danas ne zna kako je bila sakrivena nekoliko vjekova nakon što su je zauzeli moćnici Otomanske imperije. Da li je neka bolest počela da hara ili se jednostavno interes osvajača prenio negdje drugo? Jesu li beduini htjeli mir ili je neko treći čuvao ovo blago samo za sebe? Tek nakon više od tri stotine godina apsolutne šutnje na Zapadu, Johann Ludwig Burckhardt, anglo-švajcarski arheolog i pustolov, u ekspediciji koju je finansiralo Kraljevsko geografsko društvo iz Londona (a ko bi drugi?) ponovo je 22. avgusta 1812. godine otkrio grad iz bajke. Ozbiljnija arheološka istraživanja tamo su ipak počela tek cijeli vijek kasnije, 1929. godine. 

Nježnijim anglosaksonskim i osobito latinskim dušama što danas obilaze Petru, željnim romantičnih legendi i pustinjskih ljubavnih storija, lokalni beduini nude svoju verziju novog otkrića Petre. Srceparajuća priča koju oni prenose umornim damama tokom obilaska kamenih čarolija prastarog grada kaže kako je dotični Švajcarac svojevremeno naišao u pustinji na prelijepu djevojku kojoj se arapski konj otrgao kontroli u strahu od zmije, dajući se u divlji galop po pješčanim dinama. Hrabri arheolog je izložio svoj život opasnosti i ukrotio konja, a djevojku odveo pod šator ocu koji je – gle čuda – bio veliki i slavni beduinski vođa. On je arheologu junaku, u znak beskrajne zahvalnosti što mu je spasio kćerku, otkrio za zapadnjake do tada skrivani i nepoznati ulaz u Petru, procjep El Siq! Nježna srca koja su povjerovala u ovu pustinjsku legendu prepričavaće je svojim potomcima u zimskim noćima kraj dalekih kamina po Evropi i Americi, a beduini pripovjedači će se, kao, braniti od dodatnog bakšiša za sentimentalni ugođaj. Ništa tamo nije nemoguće, pa i vjerovanje u ovakve priče, mada je i sama realnost, što je vidljiva golim okom, i više nego dovoljna za lijepe uspomene. 

Mnoštvo tajni u vezi s Petrom, sasvim sigurno, biće sačuvano dovijeka. Ipak, povrh svega ostaje nešto što je sasvim izvjesno: riječ je o doista čudovišnom mjestu na kojem prestaju da važe mnoge konstante o mogućem ishodu čovjekove borbe s prirodom. Ljudi koji su na takav način onda uspjeli da u srcu pustinje uhvate svaku kap vode proizvedenu sjajno provociranom kondenzacijom po dubokim pećinama, skupe je u duboke bunare i onda provedu savršenim sistemom kanala do bezmalo svakog stana u kamenim brdima, ljudi koji su na takav način umjeli da iskoriste sunce i nebo, kamen i pijesak – mnogo su više od onoga što bilo koja knjiga i bilo koja istorija može da im uzme ili doda. Oni su za sobom ostavili trag koji nakon toliko hiljada godina daje za pravo da se kaže: Petra je, zapravo, mjesto gdje nisu živjeli ljudi. To je grad u kojem su živjeli bogovi! 

Autor: Zlatko Dizdarevic

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.