1. travnja 2282.

Sutra će mi biti dvanaest godina. Mama će, već mi je rekla, ispeći onu svoju tortu koju ja jako volim. Onu, kakvu smo jeli i prošle godine, onu od prokionskih trešanja. Svi ćemo posjesti oko stola i torta će sjati, trešnje će gorjeti u njoj u svim duginim bojama, onako kako samo prokionske trešnje gore. Volim te boje. One su kao vatromet što smo ga priredili na proslavi kad su nam došli u goste tatini prijatelji sa Siriusa. Yoll je tada pustio iz kutijice svoje dresirane boje i one su zaplesale oko nas, njihove bezbrojne niti jurile su prostorijom i htjele nas omotati, a mi smo trčali uokolo, bježeći pred njima. To su, naime, pametne niti, dresirane kao i moj pas Garo. Bilo je veselo, a najljepše je, dakako, bilo Yollu, no lako je njemu. Njegovo je loptasto tijelo samo poskakivalo i kotrljalo se, a boje ga nisu mogle uhvatiti. Vjerojatno ih je tako i dresirao, da bude brži od njih. Mene je obavila zelena i nije me puštala. Oplela me po cijelom tijelu, škakljala me, vriskala sam od sreće i uzbuđenja, a htjela sam ipak pobjeći pred njom, htjela sam ih gledati sve, a ne samo jednu. Zelene niti su me na kraju tako zarobile da sam vidjela sve oko sebe zeleno i onda sam zaspala sanjajući zelene oblake i zelene konje kako skaču s oblaka na oblak, onakve konje kakve sam vidjela u zoološkom vrtu, samo ovi su bili posve zeleni. Kad su me probudili, ugledala sam prvo tatu, smješkao se i rekao: »Nije to ništa, ludice mala, ne boj se, to je samo zgodna sirijuska igra sa živim bojama. One se samo šale s tobom.«

Sjetila sam se sada Yolla sa Siriusa i njegovih ludih boja, a htjela sam zapravo napisati nešto o prokionskim trešnjama. Uvijek mi nekamo pobjegnu misli kad pišem dnevnik. I kad pišem o torti od tih trešanja. Mojoj rođendanskoj torti. Mama mi je obećala upravo nju, jer zna koliko volim boje. Ona zna i za moj neobični talent o kojem su i meni već pričali i objašnjavali odrasli. Ja, naime, kad jedem prokionske trešnje, ja ih u ustima osjećam, ali ne samo kao okus, što osjećaju i drugi, već i kao boje. Zapravo, ja sam to prvo rekla mami, pa poslije i tati, jer odakle bi oni to mogli znati. Rekla sam im da u ustima osjećam boje koje se, kad zagrizem prokionsku trešnju, rasprskavaju u meni natapajući me bojama kao zrak vatrometne rakete.

Moj je tata to kasnije ispričao svojim prijateljima s Prokiona i oni su jednom bili kod nas i dugo me dugo ispitivali, davali su mi da jedem trešnju za trešnjom i pri tom me mjerili nekim svojim aparatom i uzbuđeno razgovarali na prokionskom jeziku kojeg tada još nimalo nisam poznavala. Danas ga već znam dovoljno, no ne tako dobro kao Elza, ona je već tri puta bila na Prokionu. Kad god bi me tako ispitivali, ja sam se uvijek toliko najela tih trešanja da sam zaspala omotana u boje koje su mi izlazile iz ustiju, iz nosa, iz očiju, i rekla sam poslije Prokioncima da mi je divno. Posebno mi se sviđaju one najzrelije, sočne, debele. Kad njih pregrizem, razlije se u meni rijeka sa šarenim vodopadima svih boja, a ja klizim po njima s jednog na drugog, sa dna me bacaju opet gore, raznobojne pare me nose na sebi poput mekih oblaka, a zatim se sve smiri, boje se postepeno izgube, vodopadi ispare u bezbojni mirisni zrak kojeg još dugo osjećam u sebi.

Sutra će mi, dakle, biti dvanaest godina. No, nije to najvažnije. Najvažnije je ono što će se dogoditi prekosutra. Prekosutra putujem. Na Prokion. Kako sam uzbuđena. To je prvi puta da me tata vodi na Prokion. Za rođendan, kao poklon, rekao mi je. Ali mama mi je izdala tajnu da ne putujemo samo zbog rođendana, već zbog toga što su Prokionci zamolili tatu da ja dođem k njima u goste. Žele me ispitati pomoću još nekih aparata koje ne mogu dopremiti na Zemlju. Štoviše, ja sam njihov počasni gost i to, dakako, zbog trešanja i onog mog neobičnog talenta. I mama mi je još rekla da ništa o tome ne govorim tati, jer on želi da ja to ne znam, ali da je moj talent izazvao veliko zanimanje na Prokionu. Svi tamo pričaju o toj neobičnoj pojavi, o slučaju jedne djevojčice sa Zemlje koja je jedina, od svih Zemljana, u stanju osjećati ono što inače osjećaju samo Prokionci. O tome se nedavno vodila velika rasprava na sastanku Riga, najvišeg znanstvenog skupa Prokionaca. Mama mi je još rekla da sam ja slučaj koji sad dovodi u pitanje neke osnovne teorije u vezi sa evolucijom, širenjem i srodstvom raznih oblika života u svemiru. I još mi je nešto govorila o galaktomutacijama, panspermiji i tome slično, što ja nisam posve razumjela, a ona mi je objasnila da su to vrlo važne stvari koje ću shvatiti kad još malo poodrastem.

No, baš me briga za sve to. Glavno da putujem. Na Prokion. Jako sam uzbuđena, jedva čekam preksutrašnji dan. Još samo ova noć, sutrašnji dan, pa još jedno spavanje i, kad se probudim, krećemo. Tata i ja. I to prokionskim hipersvjetlosnim brodom, a ne našim, običnim. Oni će doći po nas, mi smo njihovi počasni gosti, ja sam njihov počasni gost.

Oh, kako ću se samo tamo najesti tih trešanja.

 

  1. svibnja 2282.

Prošlo je petnaest dana od onog jutra kad smo poletjeli sa Zemlje i nakon osamnaest sati putovanja, zatvoreni u transtemporalnim poljima, stigli na Prokion. U svih tih petnaest dana nisam napisala ni slova u svoj dnevnik. Bila sam bolesna. Nisam imala snage ni za što, nakon svega što sam tamo preživjela. Sada mi je već bolje i prvi puta su me ostavili malo samu. Dosad je stalno bio netko uza me, najviše tata ili mama, koju su također odmah doveli, ili netko od prijateljica. Još sam jako tužna. U meni i dalje odzvanja ona glazba što sam je bila čula u drvoredu trešnjevih stabala kamo su me odveli jednoga dana Prokionci.

To i nisu baš prava stabla kao naša na Zemlji. Meni su izgledala prije kao neke velike spužve s tisućama pukotina, kanalića i rupica. Plodovi su već bili obrani, a ja sam čula glazbu koju osim mene nije nitko čuo. Nisu je čuli ni Prokionci. Rekli su mi to poslije. Ja sam se rasplakala. Ta je glazba bila poput neke jadikovke, stabla kao da su plakala za svojim trešnjama koje su bile ubrane, ja sam ih čula i rekla sam odmah to tati. Mislili su da se šalim, no ja sam potrčala prema najbližem stablu i zagrlila sam ga. Nisam imala u sebi ni trunak snage da ga ostavim, da se odvojim ikad od njega, sjećam se da su me silom odvukli, što me je boljelo kao da kidaju komad mene, strašno me je boljelo, urlala sam od bola, a u sebi sam samo ponavljala: »Pustite me ovdje zauvijek, ja sam njihova, ja sam njihov plod.« Pala sam od boli u nesvijest i probudila se u postelji. Svi su bili kraj mene. Bilo mi je teško, cijelo tijelo me boljelo i govorila sam im da se želim vratiti stablima kojima sam potrebna, koja su plakala za mnom i za svojim trešnjama. Došli su zatim prokionski liječnici i dugo me pregledavali i stavljali neke sonde na glavu i zatim sam se malo-pomalo smirivala, više me ništa nije boljelo, samo sam jecala i govorila da im vrate ubrane trešnje.

Sada mi je već dobro. Vratili smo se na Zemlju, ozdravila sam. No, nikada neću zaboraviti očaj onih stabala. Ja sam bila prvo živo biće koje ih je čulo i razumjelo. Zato jer sam, kažu, medicinski fenomen.

I zato više nikada, više nikada neću jesti prokionske trešnje.

Nisam valjda kanibal.

[stag_intro]Damir Mikuličić (1942.) Diplomirao energetiku na ETF-u u Zagrebu, potom apsolvirao teorijsku fiziku. Od 1968. godine bavi se novinarstvom i pisanjem. Objavio 1982. godine zbirku ZF priča “O”. Njegov kratki roman “Morska zvijezda” poslužio kao predložak za ZF film “Posjetioci iz galaksije Arkana” Dušana Vukotića snimljenog 1980. godine. ZF priče objavljivao u nizu listova i časopisa te na Radio Zagrebu. Prevodi ZF djela s engleskog jezika. Bio urednik biblioteke “Polaris” pri roječkom “Otokaru Keršovaniju”. Potom urednik bilioteka “Polaris”, “ZF biblioteke” i “Sirius” u izdavačkom poduzeću “Izvori”. Većina priča prevedena mu je naviše svjetskih jezika. Za priču “Novo sjeme” na “Andromedinom” natječaju osvojio treću nagradu. [/stag_intro]

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.