Za trenutak sam zažmirio ne bi li oči privikao na pomrčinu. Još uvijek su mi zjenice bile ispunjene blještavilom podnevnog sunca, koje ovdje u Qumranu (Kumran), na prastaru karavanskog puta od Jeruzalema prema Mrtvom moru, djeluje kao živi oganj koji žeže prežegli stjenoviti krajolik…

Mora da je tako bilo i onog dana 1947. godine kada je siroti palestinski dječak, Muhammed edh-Dihba, panično tragajući za izgubljenim ovcama i kozama ušao u nepoznatu špilju Ain Fehsha. Kada su mu se oči privikle na pomrčini, opazio je uredno poslagane glinene ćupova prekrivene stoljetnom prašinom. Opčinjen prizorom pomislio je da je otkrio pećinu s blagom iz maštovitih priča koje mu je pripovjedala majka. No, kad je razbio jedan ćup, njegovo ushićenje je splasnulo – umjesto zlatnika pred njegovim su se nogama prosuli potamnjeli krhki spisi.

”Zvijezda Venera promijenila je boju, veličinu, oblik, izgled i putanju, što se nikad nije zbivalo ni prije, a ni poslije toga…”

Rimski historičar M. T. Varon (116.– 27. pr.n.e)

SPISI VREDNIJI OD ZLATA: Dječak je pokupio sve spise iz razbijenog ćupa i odnio ih ocu, koji je pomislio da bi to interesiralo lokalnog jevrejskog trgovca. Imao je pravo. Za stare spise, Jevrejin mu je dobro platio, a onda je ovaj o svemu obavjestio Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu pa je uskoro započela je detaljna pretraga kumranskih pećina. Tako je svjetlost dana ugledala jedna od najvrednijih vjerskih biblioteka starog vremena, koja je pripadala do tada malo poznatoj religijskoj zajednici koja se držala po strani i bila izolovana od ostalih vjerskih zajednica svog vremena. Detaljnom istragom, koja je uslijedila, ispostavilo se da je početkom 68. godine u kumransko područje sa silnom vojskom nahrupio znameniti rimski general Tit Flavije Vespazijan kako bi ugušio židovsku pobunu, pa se s pravom pretpostavilo da su upravo tada dragocijeni svitci bili sakriveni u pećine Kumrana.

Ipak, mišljenja stručnjaka su varirala: zaklju­čeno je da.su svici napisani u drugom stoljeću prije nove ere, a radiološkim ispitivanjima lanenog platna, došlo se do zaključka da potiču iz 33. go­dine naše ere.

Među rukopisima bila su dva prva poglavlja knjige ‘Habakuka’ (proroka iz Judeje), gotovo kom­pletan tekst knjige proroka Izaije, te dvije do tada nepoznate knjige ‘Dokumenti sekte’ i ‘Lamekova knjiga’, i dvije takođe do tada nepoznate knjige ‘Rat djece svjetla protiv djece mraka’ i ‘Himne zahvalnice’!

Međutim, možda je najznačajnije otkriće u špi­ljama Ain Fehsha, bilo pet fragmenata ‘Leviticusa’ (jedna od knjiga prava u Starom zavjetu) pisanim nehebrejskim pravokutnim slovima, nego ranim feničanskim odnosno kanaitskim pismom, a sve je ostalo, osim ‘Lamekova dokumenta’ na aramejskom, bilo pisano starohebrejskim pismom. Bio je to, zapravo, jedinstevi džepni priručnik, prvi te vrste u svijetu, a mogao je, sudeći prema literarnoj vrijednosti, poticati od izrael­skih proroka ili čak kraljeva!

PAKLENE LOMAČE: Ništa manje vrijedni rukopisi i dokumenti koji bacaju jasnije svjetlo na našu prošlost, pretpo­stavlja se, leže u mnogobrojnim svetištima Azije; Srednje i Južne Amerike, u Vatikanu, u Africi… Jed­noga dana kada do njih dođu istraživači i historičari, vjeruje se, o drevnim civilizacijama i prahistorijskim vremenima i događajima, saznaćemo daleko više.

Međutim, dok ne dođe taj trenutak, prisjetimo se: rukopisi od neprocjenjive vrijednosti pretvarali su se u pepeo širom naše planete a posebno u Srednjoj i Latinskoj Americi. Jedna hronika kaže da su, iza Španjolaca na konjima i sa isukanim mačevima, išli svećenici koji su na gradskim trgovima pravili lomače od drevnih spisa, rukopisa i slika. Zna se tako da je prvi nadbiskup u Meksiku Don Huan de Sumaraga (Juan de Zumárraga, 1468 – 1548) spalio nekoliko desetina hiljada drevnih spisa i hronika, koje su go­vorile o znanjima drevnih civilizacija ovog podneb­lja. Strašnog i bezdušnog nadbiskupa oponašali su sljedećih decenija i ostali biskupi, svećenici i neuki puk, tako da je za sva vremena uništeno i ono malo pre­ostalih rukopisa i kulturnih svjedočanstava što je preživjelo prvi rušilački nalet konkvistadora.

Izuzev tri rukopisa koji se danas čuvaju u Njemačkoj, Francuskoj i Špannjolskoj, nije ništa drugo sačuvano od istorijskih kronika kulture Maya, koji bi nam danas i te kako bili od koristi pri rekonstruiranju svakodnevnog života stanovnika ovog podneblja. Na­žalost, ništa žalosniji fragmenti nisu ostali i o za­gonetnom narodu Inka.

Kada se, naime, u carstvu Inka pojavila epide­mija neke zarazne bolesti, kažu predanja, preplašeni narod pitao je svoje svećenike šta da radi i kako da se spasi.

– Treba ukinuti pismenost! – dobili su odgovor.

Od tog trenutka lomače na trgovima bile su svakodnevni prizori širom Inka-carstva. Na njima su pa­ljeni rukopisi, kroniket bilješke iz astronomije, ma­tematički proračuni, tehznika megalitske gradnje, državni propisi i zakoni…, spaljivani su čak i žreci (čuvari tajnih znanja i biblioteka), što su pokušavali da sa­čuvaju najvrednije rukopise.

Istorija jedne civilizacije padala je tako u za­borav, nestala je u vatrenim stihijama, nepreboljivim ranama što ih je čovjek zadavao sopstvenoj po­vijesti.

PIZANJA BEZ ODGOVORA: Možda bi se, ipak, o ovom neobičnom i zago­netnom narodu mnogo više znalo da se nisu poja­vili španjolski konkvistadori i vjerski fanatici, koji su sva pisana svjedočanstva proglašavali – prokletim knjigama. U tom strašnom vremenu, je­dan je hrabri žrec u Hramu Sunca uspio da sačuva nekoliko komada tkanine sa opisom burne istorije Inka civilizacije. Međutim, tokom 1572. godine, oni su igrom slučaja dospjeli u ruke Španjolaca, a ovi su ih poslali u Madrid svom kralju Filipu II (Philip II of Spain, 1527 – 1598). Drago­cjena tkanina, vrednija od mnogih tovara zlata, na­žalost, nikada nije stigla u Evropu – nestala je za­jedno sa krhkim brodom u divljem nevremenu, negdje na pučini Atlantika.

Slična sudbina zadesila je i pisanu ostavštinu ništa manje zanimljivih Acteka, miroljubivog naroda kojeg je okrutni španjolski pustolov Hernando Kortez (Hernán Cortés de Monroy y Pizarro, 1485 – 1547) uništio u najsjajnijem dobu. I ne zvuče li zbog toga još tužnije riječi poznatog revolucionara i historičara tog uzbudljivog vremena Vilijama Preskota (William Prescott, 1726 – 1795) izgovorene ispred na­daleko poznate piramide Teotihuakana u Meksiku:

”Kakve li se misli nameću putniku, kada ko­rača po pepelu naroda, od kojih potiču ove gorosta­sne građevine, koje nas prenose u sivo, staro do­ba!… Ali ko bijahu ti graditelji? Jesu li to bili Olmeci, čija se povijest, poput historije Titana, gubi u maglama legendi i bajki, ili, kao što se obično tvrdi, miroljubivi i marljivi Tolteci o kojima govore jedino usmena predanja? Šta bijaše sa tim tajan­stvenim civilizacijama jedinstvenih graditelja? Šta bijaše, gdje nestadoše?!…”

RATNA LUDILA: Ma koliko nam ti činovi spaljivanja izgledali bezumni, divlji i fanatični, ističe sovjetski istraživač Aleksandar Gorbovski, oni nisu bili prosti kapric ili hirovi. Te postupke diktirao je glavni zadatak svih vla­dara ili despota — da učvrste i sačuvaju svoju vlast. Pojava čovjeka ljudi čija ih znanja čine izuzetno snažnim — uvijek je bila veoma opasna.

Karakteristična anegdota, navodi Gorbovski, vezana je za ruskog cara Ivana Groznog. Kad su mu jednog dana javili da je u Moskvu doputovao neki

stranac sa mnogo knjiga, on je poslao svoje izasla­nike, koji su od stranca uzeli nekoliko djela. Rusima su se one učinile veoma mudrim. Bojeći se da se narod ne bi naučio kakvoj premudrosti, Ivan Grozni je naredio da se sve knjige donesu u dvor, da se spale, a da se strancu isplati suma koju bude tražio!

Prisjetimo se, konačno, ne tako davne prošlosti, vremena u kome je Hitler došao na vlast, kada su brutalni teror i Gebelsova suluda propagandna ma­šinerija uništavali sve što je vrijedno i što se nije uklapalo u carstvo mračnjaštva koje se rađalo u Njemačkoj.

”…Ima prizora koji se ne zaboravljaju” — sjeća se tog teškog vremena poznati novinar beo­gradske Predrag Milojević, koji je imao nesreću da bude svjedok njemačkih lomača kulture. — ”Tako je i spaljivanje knjiga ostalo u najživljem sjećanju. Bilo je to 10. maja 1933. godine. Knji­ge su izvlačene iz knjižara i biblioteka, bacane na gomilu i javno spaljivane. Spaljivanje je u Berlinu vršeno na nekoliko mjesta.

Ja sam ih obilazio automobilom. Zadržao sam se na trgu pred Univerzitetom. Tu je bio centar ak­cije ‘čišćenja njemačke kulture’.

Prizor je zaista bio jedinstven. Nasred trga go­rila je velika vatra napravljena od suvog granja koje je bilo tako razmješteno da je ličilo na pravu lomaču. Oko vatre stajali su esesovci u crnim košuljama i pripadnici jurišnih odreda u mrkim košu­ljama i držali buktinje u rukama. Jedna kapela svi­rala je marševe i nacionalističku himnu ‘Pjesmu Horst Besela’. Zastave sa kukastim krstom lepršale su se na blagom večernjem vjetru. Pored sve ba­nalne realnosti, koje ste bili svjesni, prizor je ostav­ljao utisak nečeg mističnog. Tako je valjda izgledalo spaljivanje jeretika u srednjem vijeku.

Knjige su bacane iz kamiona u kome su stajali esesovci. Jedan je uzimao pregršt knjiga i, prije nego što će da ih baci u vatru, uzvikivao ime književnika kao da ostavlja prisutnim da odluče šta će biti s njegovim knjigama. Odgovor je uvijek bio više nego gromoglasan:

—  U vatru s njim!…

—  Na lomaču!…

—  Neka gori!…

—  U vatru!…

Potmulo lupanje doboša i pisak truba trijumfalno su objavlji­vali izvršenje ‘presude’. Među spaljenima nalazili su se ne samo književnici jevrejskog porijekla, već i neki čuveni ‘arijevci’, kao na primjer Tomas i Hajnrih Man (Thomas i Heinrich Mann), Teodor Plivije, nobelovac Fon Ocicki, Karl Cukmajer (Carl Zuckmayer) i drugi…«

NEMILOSRDNA UNIŠTAVANJ: Hitlera i Gebelsa, nažalost, bilo je u gotovo svim fazama čovjekovog stasanja. Zbog svega toga, danas možemo samo još da nagađamo kakva su se znanja krila u nebrojenim rukopisima drevnih ci­vilizacija, koje su crkva, osvajači i psihopate proglašavali prokletim. Jer, recimo, čuvena zbirka Pizistrata iz Atine (šestpo stoljeće prije n. e.) bila je opustošena, nestali su papirusi biblioteke hrama boginje Ptah u Memfisu, a istu sudbinu, nažalost, doživjela je i na­daleko čuvena Pergamova biblioteka u Maloj Aziji, koja je sadržavala čak preko dvije stotine hiljada vrijednih rukopisa. Nešto od svega ovoga uspjeli su, srećom, da sačuvaju Arapi, te se tako očuvalo i do današnjih dana.

Osvajači su gotovo uvijek, kao po kakvom pra­vilu,  u prošlosti bili nemilosrdni prema kulturnohistorijskim spomenicima i kulturnoj baštini porob­ljenih naroda. Uništavali su i palili gdje se god moglo stiči mačem i bakljom. Historija nas podsjeća na tragediju jedne Kartagene (Cartegena), koju su 146. godine prije naše ere Rimljani sravnili sa zemljom i mo­rem. U sedmodnevnom požaru, u najtužnijoj i najstra­vičnijoj nedjelji jednog naroda, nestalo je oko pola miliona dragocijenih rukopisa, a igrom slučaja spa­šeno je samo jedno djelo, koje je kasnije bilo pre­vedeno na latinski.

Da je kojim slučajem Kartagenu zaobišla tra­gedija sigurno je da bismo danas mnogo više znali o Carstvu faraona, o pomorskim putevima i prahistorijskim otkrićima hrabrih Kartagižana, o zagonetnoj Atlantidi, Sumercima, a možda i o velebnim carstvima u Novom svijetu…

TRAGEDIJA ALEKSANDRIJSKE BIBLIOTEKE: Ali, dogodilo se, nažalost, ono što se u prošlosti tako često događalo.

Pa, ni to nije sve. Knjige gore i u Kini. U tre­ćem stoljeću prije nove ere, prvi imperatom dinastije Cin, odlučio je da spali sva djela Konfučija. U isto vrijeme, car Antioh IV Epifan (215. – 164. pr. n. e.), koji je vladao Seleukidskim carstvom, naredio je da se bace na lomače sve knjige Jevreja …

Ipak, čini se, da je najstrašniji udarac istoriji nanio Julije Cezar kada je egipatsku flotu zapalio u aleksandrijskoj  luci. Vatrena orgija se prenijela

i na grad, planule su i biblioteke i — sedam stotina hiljada djela otišla su u nepovrat. Cezar je bio od­govoran i za uništenje mnogobrojnih druidskih ru­kopisa u Galiji, a rimski car Dioklecijan uništavao je sve knjige vezane za magiju.

Dešavali su se i ovakvi slučajevi: zbog toga što je jedno svoje djelo započeo riječima: ”Ne znam da li postoji Bog ili ne …”, prije dvije i po hiljade godina, spaljena su sva djela grčkog filozofa Protagore (490 – 420. pr. n. e.), a žalosno malen broj djela Sofokla, Euripida, Tita Livija i drugih antičkih pisaca i hroničara sačuvan je do danas.

Naša žalosna prošlost pamti i suludog Lava Izaura, koji je u Carigradu spalio preko tri stotine hiljade takozvanih ”prokletih” knjiga!

Jednako teške rane povijesti ljudskog roda na­činili su i pljačkaši arheoloških nalazišta. Pred nji­hovom nezasitom grabežljivošću nestajalo je sve što je iole bilo vrijedno i što se moglo, na ovaj ili onaj način, pretvoriti u zlato i novac. Pljačkali su nala­zišta u Centralnoj i Latinskoj Americi, na Uskr­šnjem otoku, širom Azije, u Africi, u Evropi — pljačkali su prije nove ere, u Srednjem vijeku, pljačkaju i danas!

Ali vratimo se jos ”prokletim knjigama”…

NAPOMENA: Pročitajte i predhodne nastavke:
http://piramidasunca.ba/bs/ahmed-bosnic-blog-1.html

About The Author

Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti. Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.