Putovanje kroz vrijeme
9.2Overall Score
Reader Rating: (4 Votes)
9.1

Prema službenim starim papirima toga doba, 25. oktobra 1593. prijestolnica
Mexica je osvanula u sunčanom jutru. Ispred impozantne palače potkralja,
upravo se smjenjivala noćna straža. Dežurni časnik koji je ostavljao odmorne
vojnike, a prikupljao one druge, zbunjeno je zastao ispred stražara u nekakvoj,
njemu nepoznatoj odori i naoružanog posve drugačijom vrstom »muskete«!
U rumenilu jutarnjeg sunca, stranac je odudarao u svakom pogledu.
– Tko ste vi do vraga?! – Upita časnik odmjerivši ga sumnjičavo.
– Zovem se Gil Peres – promuca nepoznati vojnik zbunjeno.
Časnik zapovijedi vojnicima da uhite stranca i privedu ga u palaču. Potkralj
je izrazio želju, da ga osobno vidi i ispita.
– Odakle ste, gospodine Peres? – Obilazio je potkralj oko uhićenika, ruku
zabačenih iza leda, pozorno ga razgledajući.
Već sam rekao, zovem se Gil Peres i u službi sam na dvoru guvernera
Manile, njegove ekselencije Don Gomesa Das Marinesa.
– Ali čovječe, ovo je Mexico City? – zaustavio se potkralj ispred čudnog
vojnika.
-I sam vidim da nešto nije uredu – priznao je zbunjeni vojnik kojemu je
sa ispitivačima bio zajednički samo španjolski jezik!
– Kako obrazlažete svoju čudnu nazočnost? – nastavio je potkralj tonom
radoznalog istražitelja.
– U ponoć su me probudili i ostavili na straži pred dvorcem guvernera
Das Marinesa – ponavljao je vojnik.
– Na dvoru je vladalo veliko uzbuđenje jer je iz grada Molukasa pristigla
vijest, da je guvernera noćas netko usmrtio udarcem sjekire po glavi! Pred
zoru sam, čini mi se, zadrijemao, a kada sam se probudio, stajao sam, evo,
pred vašom palačom.
-I vi čovječe, tražite da vam povjerujemo u tako naivnu priču? – isceri se
potkralj. Pa naravno, veoma dobro znate da ne možemo provjeriti, jer je
Manila udaljena od Mexica tisućama milja! Vodite ga u zatvor, ovaj je čovjek
bjelodano špijun!
2 puna mjeseca je siromašni Gil Peres čamio u podrumu palače. Još je
2 puta bio preslušavan pred posebnom komisijom uz prisuće potkralja:
ispitivali su ga liječnici, pa čak i Inkvizicija. Nisu znali što da misle, jer je
čovjek tvrdio nevjerojatne stvari. Zaključili su da je najvjerojatnije lažljivac,
pomalo udaren tip željan samoisticanja.
A potom se u luci konačno usidrio prvi brod iz Manile. Putnici su odmah
ispripovijedali tužnu novost o ubojstvu tamošnjeg guvernera Don Gomesa
Des Marvnesa. U palaču potkralja došao je i specijalni teklić dvora iz Manile
s diplomatskom poštom i ostalim važnim spisima i pošiljkama. Čim ga je
primio i čuo vijest, potkralj se sjetio zatvorenog vojnika. Zamolio je dvorskog
teklića da pođe s njim podrum…
– Da – odmah je potvrdio časnik iz Manile – to je zaista jedan od naših
stražara. Mislim da se zove Gil Peres! Nenadano je nestao još prije 2 mjeseca.
Otkuda on kod vas?!
Potkralj je mislio da sanja. Odmah su oslobodili siromašnog Peresa., koji
se istim brodom vratio u svoju rodnu Manilu, ali je tajna o njegovom »prelasku
« u Mexico City ostala nerazjašnjena sve do današnjeg dana. Ostali su
sačuvani originalni spisi i zapisnici iz tog vremena, koji nedvojbeno svjedoče
o čudnom događaju. Tko, zašto i kako je prebacio stražara Peresa iz Manile u
Mexico City tog ranog jutra, ostat će tajna!
Joseph Brown je napustio svoj skromni apartman u Brooklynu, oko 9
sati prijepodne. Po toplom i vedrom nedjeljnom vremenu, zaputio se laganim
koracima do male prodavaonice na uglu, kako bi kupio nedjeljno izdanje
New York Timesa. Na tom kratkom putu od 200 metara izgubio
mu se svaki trag!
Kada se nije pojavio niti poslije 12, ljutita ga je supruga pošla potražiti.
Bila je uvjerena, da se zapričao sa vlasnikom prodavaonice, a na stolu
se već hladio nedjeljni objed. No, tamo ju je čekala neugodna spoznaja da se
Joseph toga jutra nije niti pojavljivao! Ali, otišao je samo s papučama na
nogama i neobrijan, razlagala je uzbuđena supruga susjedu trgovcu. Još je
rekao, kako će morati kupiti novi paketić žileta!
Prodavač je odmahivao glavom, sve zabrinutiji za sudbinu svog stalnog
kupca. Pitali su i djecu, koja su se igrala na ulici od ranog jutra, ali se niti
jedno dijete nije sjećalo da je Joseph Brown tog jutra prošao! Pozvana je i
policija. Cijela je ta gradska četvrt potanko pretražena, iskrenuta i ispražnjena
svaka kanta za smeće (jer se u Brooklynu nikada ne zna što se sve čovjeku
može dogoditi) ali nije bilo nikakvog traga. Izdana je i tjeralica sa fotografijom
i razaslana ostalim policijskim postajama, a umješao se i FBI. Iako ništa nije
upozoravalo na moguću vezu Browna s »podzemljem«, u početku se na svašta
sumnjalo.
– Pa nije mogao u zemlju propasti! – uzviknuo je načelnik mjesne policijske
postaje, nakon tromjesečne uzaludne potrage.
Nakon nešto više od godinu dana, kako je nenadano nestao, Joseph Brown
se isto tako nenadano i pojavio! Vrijeme je ponovo bilo vedro i sunčano, a
u maloj prodavaonici na uglu tiho su razgovarali prodavač Calvin i mladi
policajac Roy Thompson. Kada se na vratima pojavio Joseph Brown obojica
su naglo promjenila boju lica, zagledavši se u njega poluotvorenih ustiju…
– Dobro jutro! – pozdravio ih je Brown mirno i odmah prišao odjeljku sa
žiletima. Pošto je izabrao jedan paketić, sagnuo se usput i uzeo s police »New
York Times«!
– Za ime Boga Joseph! – konačno se pomaknuo policajac sa svog mjesta i
prišao mu laganim, gotovo bojažljivim koracima. – Pa gdje ste bili svo ovo
vrijeme čovječe?!
Joseph Brown je na trenutak zastao, bjelodano iznenađen ovakvim mladićevim
ponašanjem.
– Tražili smo te mjesecima! – priđe mu sada i prodavač, uzgred ga dodirujući,
kao da provjerava da li je to zaista on. – FBI te još uvijek ima na
svojim tjeralicama, cijela te država traži već godinu dana!
– Joseph Brown ih je kratko promatrao sa komičnim izrazom na
neobrijanom licu, a potom se malo naljuti:
– O čemu to vas dvojica trabunjate? Da li ste poblesavili? Pa prije pet
minuta sam napustio kuću i krenuo ovamo po novine i žilete!
– Gospodine Brown! – vikao je sada mladi policajac. – Da li ste svjesni
onoga što govorite? Pogledajte, zaboga, nadnevak na tim novinama.
Brown se zagleda u New York Times u ruci…
– Što je ovo? Nekakva glupa šala? – Pogleda on ponovo u dvojicu pred
sobom. No, oni su sada šutjeli, njemo ga obilazeći i čudno ga odmjeravajući,
kao da ga prvi put vide. Pomislivši, da su mu pripremili nekakvu gadnu
podvalu, Brown se vrati polici s novinama. On podigne drugi primjerak
»New York Timesa«, pa treći, potom nervozno pregleda sve primjerke, prelista
ih i provjeri nadnevke, pa dohvati druge časopise, sve ih grozničavo
prelista i tek tada počne mijenjati boju lica. Piljio je u svoja 2 poznanika,
a oni u njega. Nešto, bjelodano nije bilo u redu; dobro je znao da bi specijalno
tiskanje ovakvog broja »New York Timesa« koštalo čitavu imovinu. No,
ako nije podvala što je onda? On osjeti potrebu da sjedne na obližnji sanduk
coca-cole.
– Što se ovdje događa? – nemoćno je gledao u dvojicu ljudi.
– Nenadano ste nestali prije više od godinu dana! – ponavljao je mladi
policajac. Pošli ste kupiti novine i više se niste vratili. Vaša vas je supruga
ovdje došla tražiti, pa smo pozvali u pomoć gradsku policiju i na kraju FBI!
– Prije godinu dana? – izgubljeno ga je gledao Brown. Kunem vam se,
izašao sam iz svoga stana prije 5 minuta! Zar i sami ne vidite, da još imam
papuče na nogama?
Policajac se lagano spusti na pod ispred njega.
– Gospodine Brown – obraćao mu se blagim tonom prijatelja – zar se baš
ničega drugog ne sjećate?
Brown se kratko zamisli, te odmahne glavom. Mladi se policajac uspravi
i baci brzi pogled na blijedog prodavača pa se uputi prema pultu i dohvati
telefon…
– Šefe – reče on tiho u slušalicu – ovdje pozornik Thompson – Roy Thompson.
.. . On se upravo vratio!
Prođe kratka stanka.
– Tko se, do vraga, vratio, Thompsone?! – dreknu nervozni glas s druge
strane.
– Joseph Brown, sir! Onaj građanin, koji je prije godinu dana bez traga
nestao! Još uvijek ima papuče na nogama.
Načelnik mjesne policije je vjerojatno pomislio, da mu se mladi pozornik
nenadano teško razbolio, jer ga zapita gdje se nalazi i obeća da će odmah
doći.
Deset minuta kasnije, došao je ne samo načelnik policije, nego i na desetine
policijskih i televizijskih kola i novinskih izvjestitelja, netko je pozvao
i vatrogasce, ne znajući zbog čega je nastala tolika gužva. Otrčali su po gospodu
Brown i doveli je s posla, ispitivali su i pregledavali siromašnog Browna,
postavljali mu unakrsna pitanja, podvrgnuli ga hipnozi i priključili na 3
detektora laži, no sve bez uspjeha. Joseph Brown je tvrdoglavo tvrdio da je
»prije 5 minuta« krenuo od kuće po novine! Ustanovljeno je da govori
istinu, ali se vjerojatno nikada neće saznati »gdje« je bio cijelu godinu dana
i kako je moguće, da mu je sjećanje iz tog vremena potpuno izbrisano.
Preostaje nam jedino, nepotvrđeno i doista nevjerojatno objašnjenje –
Joseph Brown je tog nedjeljnog jutra na neobjašnjiv način »ušetao« u onaj
drugi, paralelni svijet, u kojem nema niti prostora niti vremena, pa ga je
upravo zbog tih razloga izdalo sjećanje, kada je godinu dana kasnije »išetao«
iz te neshvatljive zone, nama neznanih osobina i dimenzija!
Ovdje svakako moramo napomenuti i znameniti »Broadwayski« slučaj koji
se 50-ih godina ovog stoljeća zbio u New Yorku.
U masi raspoloženih ljudi koji su upravo napuštali posljednju predstavu
jednog od mnogobrojnih Broadwayskih kazališta, »od nekud« se nenadano
»stvorio« i jedan čudan čovjek. Odjeven u neko staromodno odjelo i vidljivo
preplašen, zabezeknuto je zurio u jarku svjetlost neonskih reklama posvuda
oko sebe. Okrećući se tako naokolo, posjetioci kazališta su ga jasno čuli
kako mumlja:
– Bože moj, što je ovo?! Gdje sam? Što se sa mnom događa?
Ulicom se kretala rijeka bučnih automobila, vozači su sirenama upozoravali
pješake, iz obližnjih kazališta treštala je muzika, a sve to izmješano sa
grajom tisuća prolaznika. Kao da je želio pobjeći iz tog »modernog pakla«,
mladi se čovjek naglo bacio u smjeru ulice, probio obruč promatrača i pokušao
pretrčati na drugu stranu. Na žalost, završio je pod kotačima jednog automobila
i od udarca glavom u asfaltiranu cestu, na mjestu ostao mrtav. Tek se
tu počela odvijati jedna od najčudnijih priča, koja ne samo da je graničila sa
znanstvenom fantastikom, nego i s našim shvaćanjem zdravog razuma.
Na scenu je stupila policijska patrola. Dežurni istražitelj je ispitao promatrače
i vozača automobila, pa utovario mrtvo tjelo u policijski ambulantni
automobil i odvezao ga u mrtvačnicu. Ne obraćajući osobitu pozornost čovjekovom
starom odjelu, (jer je mogao biti jedan od stotinu statista Broadwayskih
kazališta), istražitelj mu je pretresao džepove. Tamo je uz maramice
našao staromodni džepni sat na dugačkom lancu, mali nož i jednu posjetnicu
na ime nekog Broadwayskog trgovačkog putnika. Tek nakon što se zagledao
u tu posjetnicu i jednu malu potvrdu s nadnevkom od 80 godina unazad,
istražitelj se spustio na metalnu stolicu pokraj trupla i duboko zamislio. Zašto
bi jedan običan statist imao pokraj izvornog odjela i staru posjetnicu i potvrdu
prodavaone namještaja, koja više ne postoji?!
Naredio je da se truplo do daljnjeg skloni u jedan od hladnjaka i još se
iste noći vrijedno posvetio poslu. Iz telefonskog se imenika uvjerio, da ime
tog čovjeka, kao niti naziv ulice više ne postoji, pa je otišao u telefonsku
kompaniju i pregledao stare imenike s nadnevcima unazad 60-ak godina.
Niti tamo nije našao ime tog čovjeka, ali je zapazio staru ulicu. U općini su
mu rekli da je ulica preimenovana još prije 30 godina, a nalazila se iza
kazališne zgrade, pred kojom je čovjek nastradao! Policijski laboratorij je, u
međuvremenu, potvrdio izvornost odjela žrtve, kao i njegovih stvarčica. Sve
je bilo staro oko 80 godina! Niti ta činjenica nije zbunila Newyorškog
policajca, jer je dobro znao, da mnogi imaju stare stvari po kućama, muzejima
i staretinarnicama. Čovjek je možda patio od nostalgije pa se navečer oblačio
u staru odjeću i izlazio u šetnju!
Istražitelj je u općini pregledao stare knjige i pronašao staru ulicu a potom
bez teškoća i čovjeka pod istim imenom na tom i tom broju!
– Ovo ipak nije moguće! – promrmljao je više za sebe, zahvalio se i vratio
u svoj ured. Poznavajući sada točan identitet čovjeka u mrtvačnici, počeo je
nazivati sve obitelji s istim prezimenom nekih stotinjak na broju. Živjeli su
u NewYorku, ali i razbacani po cijeloj Americi. Ne, nitko od njih nije imao
rođaka pod tim imenom, osim jedne dame u Californiji. Ona je imala oca,
koji se tako zvao. Što se s njim dogodilo? Još dok je bila mala izgubio mu se
svaki trag!
Policajac je zamolio staru ženu da ga primi i poletio prvim zrakoplovom
za Santa Barbaru, gdje je ona živjela. Iako začuđena, ljubazno ga je primila i
ponovila čudnu priču. Još dok je bila veoma mala, oko godinu dana, njezin
je otac pošao do ulice Broadway, kako bi malo prošetao. Tu mu se izgubio
svaki trag. Nikada se više nije vratio kući! Njezina se majka obratila policiji,
ali bez rezultata. Ne mogavši opstati sama sa djetetom u skupom New Yorku,
morala se vratiti svojim roditeljima rančerima u Californiju. Nikada se više
nije udavala. Umrla je uvjerena, da ju je muž jednostavno ostavio zbog neke
druge.
– Imate li bar neku fotografiju vašeg nestalog oca? – raspitivao se policijski
istražitelj.
– Imam samo jednu – starica je prinesla album sa požutjelim fotografijama.
– Evo, to je moj nestali otac, a ova beba na njegovim rukama sam ja.
Policajac je pomislio da sanja. Bio je to onaj isti čovjek 30-ih godina,
kojega je ostavio u mrtvačnici policijske postaje. Rukom koja se tresla, izvukao
je iz džepa fotografiju leša tog čovjeka i usporedio ih. Bile su istovjetne!
Osjećajući se obveznim, ispričao je starici zbog čega je u stvari došao.
Ljubazno ga je saslušala, ali mu bjelodano nije vjerovala. Zaplakala je tek
pošto joj je pokazao sliku čovjeka, koji je poginuo prije 10-ak dana. Obećao
je, da će joj odmah poslati posmrtne ostatke njezinog »80 godina
mlađeg« oca, a ona je njemu posudila staru požutjelu fotografiju, čiji se faksimil
i danas nalazi u muzeju Newyorške policije.
Ostalo je, međutim, neshvatljivo pitanje: gdje se nalazio taj čovjek osamdeset
godina? U kakvim je uvjetima mogao biti, a da ne ostari niti za 1
dan? Bjelodano je i on, poput mnogih drugih »ušetao« u taj nevjerojatni,
tajanstveni, no uvijek prisutan paralelni svijet, čijeg smo postojanja sve više
svjesni i u koji ćemo, najverojatnije, prema želji moći ulaziti već u doglednoj
budućnosti!
Posljednji iz niza najčudnijih slučajeva, koje smo vam željeli ispričati, zbio
se u Engleskoj 1914. godine…
U odjeljku prvog razreda znamenitog expressa iz Londona iz Glasgow
sjedila su samo 2 putnika, elegantni gospodin 40-ih godina i mlada
djevojka. Dok je muškarac drijemao, djevojka se zabavljala nekom knjigom.
U odjeljku su gorjela plinska svjetla, jer se vani već spustio prvi sumrak.
Odjednom, iz drijemeža, odnosno čitanja, trgne ih usplahireni krik čovjeka,
koji se kao grom iz vedrog neba stvorio tu, sjedeći pokraj prozora! Iako im
nije bilo jasno kako je i kada ušao u njihov odjeljak, zbunjeni putnici se
priberu, pokušavajući mu nekako pomoći. Siromašni je čovjek bjelodano
proživljavao užasan duševni šok. Lice mu se izobličilo od silnog straha, a
plave oči, samo što mu nisu iskočile, koliko ih je izbuljio u smjeru prozora
vagona, ispod kojeg je munjevitom brzinom prolazilo obližnje drveće, kuće,
njive i putevi…
– Smirite se! – blago ga je dodirivala mlada bolničarka, vjerujući da se
radi o duševnom bolesniku. Toj je njezinoj pretpostavci išla u prilog i više
nego čudna čovjekova odjeća. Na dugokosoj glavi imao je jedan od onih
starih šešira sa velikim kopčama, kakve su nosili još u doba Cromwella. Na
nogama slične cipele s kopčom. Ali ono što je bilo najčudnije, čovjek je u
lijevoj ruci držao zagriženi sendvič od crnog kruha, a u desnoj bič!
– Smirite se! – priđe mu sada u pomoć i onaj gospodin. – Nema razloga da .
se bojite! Odakle ste? Kako se zovete? – pokušao mu je skrenuti pozornost
pitanjima.
Čovjek se zapanjeno zagleda u njih, još uvijek se nogama bespomoćno
podupirući u dno susjednog sjedala, kao da je time želio zaustaviti ovu užasnu
i tako brzu mašinu!
– Pimp Drake! – vikao im je, kako bi nadjačao lupanje metalnih kotača
zahuktalog exspressa.
– Odakle ste gospodine Drake? – nastavio ga je putnik ljubazno ispitivati.
– Iz Charrama! Za ime Isusa, što je ovo? Gdje se nalazim?
Lokomotiva snažno zapišti, a već prestrašeni putnik se još više ukoči u
svojoj neprirodnoj pozi. Sa užasom u očima je zurio u staklo mračnog prozora.
– Ali prijatelju – smirivao ga je onaj gospodin – vi se zaista nemate čega
bojati, zar se nikada prije niste vozili vlakom?
On potom priđe prozoru i spusti ga…
– Pogledajte čovječe, nemate se čega bojati!
Ali nesretni putnik nije tako mislio. Sav se tresući, uspravi se i nagne
kroz prozor da bolje vidi i tu kao da je zažalio što se ikada rodio! Vlak se
lagano nagnuo na velikom zavoju, a iz zahuktale lokomotive sukljao je gusti
crni dim izmješan vatrenim pepelom! Od zaglušujuće buke kotača, učinilo
mu se da će poludjeti. Ono ponovno krikne i poleti prema vratima odjeljka,
koja, na sreću, nije znao otvoriti. Onaj gospodin pojuri za njim i povuče ga
nazad na sjedalo, svladavši ga jednim vještim zahvatom ruke. Zatim ostavi
nesretnog čovjeka da se trese u svom uglu, pa izvadi iz džepa svoju službenu
iskaznicu, koju uzgred pokaže mladoj suputnici:
– Scotland Yard! – rekao joj je brzo u prolazu. – Pripazite na ovog nesretnika
dok ne dozovem pomoć!
Kada se brzo vratio u pratnji dvojice konduktera, u odjeljku se nalazila
samo ona djevojka, zaprepaštenog izraza lica, pa je shvatio da se dogodilo
nešto strašno…
– Onaj čovjek… Onaj putnik… – pokazivala je drhtavom rukom u prazan
ugao odjeljka – odjednom je nestao!
Inspektor se kratko zagleda u dvojicu konduktera, pa se i sam nemoćno
spusti na susjedno sjedalo.
– Puknuti će mi glava – rekao je tiho. – Pa maloprije smo oboje sa tim
nesretnikom razgovarali!
– Vjerujem vam gospodine – tješio ga je onaj stariji kondukter. – Eno na
podu su još uvijek njegov šešir i bič!
Inspektor poskoči sa svog sjedala poput zvijeri i baci se na masni pod
vagona. Kao opčinjen je piljio u stari šešir i dugački bič presavijen na podu.
Dakle, nije lud; čovjek se zaista nalazio u odjeljku!
Ostatak vožnje do Glasgowa, dvoje putnika su proveli bez sna i odmora.
Po tko zna koji put, pretresali su tijek događaja i uvijek dolazili do podudarnih
zaključaka – u vagonu se odnekud »stvorio« taj čudni putnik, da bi samo 5
minuta kasnije na isto tako neobjašnjiv način »nestao«!
Pred Glasgowom se inspektor dogovorio sa mladom bolničarkom, da ostanu
u pismenoj vezi, pa ako to bude potrebno, da se u Londonu povremeno
sretnu dok ne riješe ovu misteriju. U Glasgowu je obavio svoj policijski
posao, ali je na povratku sišao u Shefieldu, gdje se u policiji raspitivao o
mjestu zvanom Chattam. Objasnili su mu, da ono više ne postoji! Naselje je
još 1890. kao zemljište rasprodano budućoj tvornici vagona, ostale je jedino
stara crkva, kojom se još danas služe tamošnji radnici.
Inspektor je slijedećih mjeseci privatno radio na istrazi slučaja »čovjeka
iz vlaka«, pa je od raznih muzejskih kustosa doznao, da su šešir i bič onog
putnika stari najmanje 120 godina. Jednog vikenda, pozvao je svoju
ljupku poznanicu iz vlaka i sa njom otputovao u župu bivšeg naselja. Tamo
ih je ljubazno primio stari anglikanski svećenik i ponudio im svoje skromne
usluge. Blagodareći britanskoj tradiciji čuvanja svega i svačega, crkva je još
uvijek imala stare knjige tog naselja, čak 300 godina unazad, od nadnevka
osnivanja…
– Zanima nas građanin po imenu Pimp Drake. Rodio se otprilike, prije
150_godina.
Stari ih je svećenik pogledao nekako ispod oka. Zašto bi se odjednom
Scotland Yard zanimao za nekakvog stogodišnjeg građanina iz nekadašnjeg
sela Chattama? Donio je popise rođenih iz tih godina i na svoje iznenađenje
doista našao ime tog čovjeka. Na zahtjev svojih neobičnih gostiju, svećenik
je donio i knjigu umrlih iz tog stoljeća. Tamo je pokraj nadnevka Drakeove
smrti bio i kraći zapis mjesnog svećenika, bjelodano zainteresiranog za Pimpovu
povijest i ponašanje.
– Ovdje još piše – prevodio im je svećenik nečitku zabilješku – da je siromašni
čovjek umro u snu, nakon trogodišnje duševne bolesti… Navodno,
dok se jedne večeri vraćao svojim teretnim kolima kući, odjednom su putem
naletjela »đavolova kola«! Na neobjašnjiv se način našao u njima i vozio se
nekoliko minuta. Kola su bila od željeza, dugačka poput zmije, a iz prednjeg
dijela su bljuvala dim i vatru iz svojih usijanih čeljusti.
Inspektor i djevojka su se pogledali sa zaprepaštenjem.
– Pronašli su ga slijedećeg jutra, svog izgrebanog i modrog, kako se trese u
jednom jarku pokraj puta. Njegovi konj i kola, bili su 7 kilometara
dalje. Do kraja svog mučeničkog života, suludo je hodao na okolo, prepričavajući
onima, koji su ga htjeli slušati, o svojoj ponoćnoj vožnji u »đavolskim
kočijama«! Izgleda da je svećenik iz tog vremena ovom pričom bio veoma
impresioniran, kada ju je ovdje ukratko prepričao za buduće naraštaje. Znate,
crkva se oduvijek živo zanimala za neprirodne pojave i mistične fenomene!
– završio je svećenik svoj prijevod i tumačenje požutjelog papira.
Nije nam poznato koliko su još inspektor i mlada bolničarka proveli na
ovom slučaju, ali se zna, da su se kasnije vjenčali i priču iznijeli na vidjelo
tek 10-ak godina kasnije. Novinari su je provjerili i zaključili da se u svemu
slaže. Oni su te noći zaista putovali sa čovjekom iz prošlosti, iako nam vjerojatno,
još dugo neće biti jasno, kako se Drake našao u vlaku u tako dalekoj
budućnosti! Novinari su otkrili još nešto, što inspektor i njegova supruga
nisu – dio pruge za Glasgow prolazi djelimice baš po sredini zemljanog puta
iz tog vremena! Da li je moguće, daje te noći »ekspress budućnosti« jednostavno
naletio na Drakeova zaprežna kola i »ponio ga sa sobom« 120
godina unaprijed, kako bi ga 5 minuta kasnije opet »ispustio« pokraj puta!
Ovdje komentar nije potreban. Potrebno je veoma mnogo mašte i znanstvenog predznanja, kako bi uopće mogli i zamisliti sve što se dogodilo.

About The Author

Urednik

Related Posts

3 Responses

  1. Crveni zmaj

    “Malo” sam razmisljao , i dosao sam do saznanja da putovanje kroz vreme ili na druge planete jednostavno nije mogice iz ove 3 dimenzije. zato se mora otici u 4 ili 5 pa odatle putovati ili raspolagati sa oprmeom -masinom koja ce stvoriti 4 dimenziju, ili u stanju duha ici i putovati.
    Moram jos da kazem da kada vidim ovoliko zlo u i izmedju ljudi, ocekujem da se desi nesto sto ce ocistiti ovu planetu od zla i sivih. Tako da me ne iznenadjuej nailazak ove planete samo zasto se ne kaze njena velicina i da li je to misticna Nibiru ili neka nova. Ne bi me iznenadilo da ujutru procitam ili objave na TV da je neki deo zemlje pogodila kometa ili da se pojavi drugo suce jer je to pocetak kraja koji mora soci za najkasnije 2 godine.(ovenase zemaljske)
    pozdarv svima

    Komentariši
  2. crveni zmaj

    Opet moram da komentarisem i postavim pitanje svima od urednika do poslednjeg citaoca predivnog sajta.
    Sta na naucnici serviraju i sta nas lazu , koja je istina da li je globalno otopljenje kako se zvanicno prica a nezvanicno leda ima vise cak do 60% kako neki kazu.Ili je u pitanju novo ledeno doba koje neki drugi serviraju kao istinu i navode neke svoje razloge , zarobljeni brod u ledu , povecanje leda na polovima o kojima mozemo citati na raznim sajtovima. Evo i ovo vrem koje je poludelo juce je bilo +21 u Kragujevcu ,Srbija na dan 19.02. , kajsije procvetale sve krenulo a opet nezapancene poplave u Britaniji ,strasna zima u SAD cak sneg u libiji. Koliko ima istine u svemu i koliko je covekov uticaj -direktni (nameran) na sve ovo i sta ce nam ti mocnici dati u buducnosti.Za bolesti znam da je cilj smanjiti populaciju na zlatnu milijardu, ali ovo vreme ubija i bogate. Sta je istina .

    Komentariši
    • Fenomen

      Sasvim je normalno da se zapitamo:Kuda ovo sve vodi?
      Posmatrajuci sva desavanja oko ove nase jadne,napacene i rasprodane planete,namece nam se zakljucak da se sve vrti oko novca i moci koju on donosi.Ocigledno je da je vecina zemaljskih resursa na izdisaju pa su svjetski mocnici u panicnoj potrazi za novom planetom koja bi im donijela dugorocnu korist,a kada je pronadju(veoma su blizu) ovu ce odbaciti kao iznosenu carapu.

      Komentariši

Leave a Reply

Your email address will not be published.