Piju li žedni vodu iz čaše, oni će u njoj vidjeti Boga. Oni, koji su ljubavlju
Božjom nezanijeti, vidjet će u njoj tek svoje lice.

KAD SE U BOGA ZALJUBIŠ
rumi♦Zaljubljeni nikad ne traga, a da za njim ne traga i njegov Ljubljeni. Kad
munja ljubavi prostrijeli ovo srce, zasigurno znaj da je ljubav i u onomu
srcu. Kad u tvojemu srcu narasta ljubav za Boga, nema sumnje da te Bog
ljubi.

♦Naša želja za Bogom razgorijeva se Njegovom ljubavlju: svi putnici svoj
put prevaljuju zahvaljujući sili Njegove privlačnosti. Uzlijeće li prah bez
vjetra? Plovi li lađa bez mora?
♦O srce, ako imalo razlikuješ radost od tuge, bit ćeš razdrto i predvojeno.
Premda je sladak okus onoga za čim žudiš, zar tvoj Ljubljeni ne želi da
budeš bez želja? Oh, u smrti je život onih što vole: nećeš osvojiti srce
Ljubljenoga dok svoje srce ne izgubiš.
♦Netko je upitao: “Što je to ljubav?” Bog je odgovorio: “Saznat ćeš, kad
sebe u meni izgubiš.”
♦Kad se od bola ljubavi razbuja tvoja duhovna radost, ruže i ljiljani obuzet
će vrt tvoje duše.
♦Religija Ljubavi nadilazi sve druge religije;onima koji vole, Bog je
jedina vjera, jedina vjeroispovijest.
♦Ti si moje nebo, a ja sam zemlja što se čudi Tvojemu neumornom naviru
iz mojega srca! Ja sam tlo sasušenih usana! Dobrostivo me napoji – to će
ovaj prah pretvoriti u nasade ruža! Kako li zna zemlja što si posijao u
njezinu srcu? Ti si je Sobom prožeo, i Ti znaš njezin teret!
♦Reče voda nečistomu: “Dođi!” Reče nečisti vodi: “Stid je moj prevelik.”
Odgovori mu voda: “Kako će se bez mene oprati tvoj stid?
♦Ljubavi za Boga korijen je u našemu znanju o Bogu. Je li neznanje ikada
dovelo do prave ljubavi? Takvo je neznanje uzrok našemu progonstvu, i
priječi nas da Mu se približimo.
♦Svi su kraljevi robovi svojih robova, svi su ljudi spremni umrijeti za
onoga tko za njih umire. Srca zaljubljenih zarobljena su onima, koji su im
srce poklonili. Koga god smatraš zaljubljenim, znaj, on je i ljubljen. I mi,
koji smo Bogom voljeni, moramo postati Božji ljubavnici.
♦Taj glas, iskon svakoga krika i zvuka, zbilja je jedini Glas; sve je ostalo
jeka.
♦Kuća srca, u koju zrake božanskoga sunca ne dopiru, tavna je i
samotinjska, sumorna je i zapuštena, vrata zatvorenih. Ona je poput groba.
Dođi! Ustani iz groba svojega srca!
♦Oh, daj mi žeđu, i ne daj mi vode! Daj mi da se u Tebe zaljubim!
Odagnaj mi san!
♦Bili mi zdravi ili bolesni, nas opija Peharnik i pehar. Obaramo čela,
ponikli pred Njegovom riječju i zakonima, i dragovoljno polažemo život u

Njegove ruke. Sve dok je Prijatelj u našemu srcu, jedina nam je želja
životom Mu svojim služiti.
♦Nisam li ti rekao: “Ne odlazi, jer Ja sam ti prijatelj?” U ovomu priviđenju
ništoće, Ja sam praizvor Života! Čak i ako Me gnjevan napustiš za
narednih stotinu tisuća godina, na kraju ćeš se vratiti, jer Ja sam tvoj
istinski Cilj!
Nisam li ti rekao: “Ne zadovoljavaj se svjetovnim stvarima?” Jer Ja
oblikujem svetište tvojega zadovoljstva! Nisam li ti rekao: “Ja sam More, a
ti si riba?” Ne zamamljuj se obalom, jer Ja sam tvoje Kristalno More!
Nisam li ti rekao: ” Ne ulijeći u zamku poput ptice?” Dođi k meni, jer
Ja sam Sila tvojega leta! Nisam li ti rekao: “Oni će te opljačkati i ostaviti te
smrznuta?”
A ja sam Vatra, Toplina, i Žar tvoje želje!
Nisam li ti rekao: “Umrljat će ti karakter, sve do zaborava da sam Ja
Izvor tvoje čistote?”
Nisam li ti rekao: “Ne pitaj kako ravnam tvojim životom?” Jer Ja sam
Tvorac, a nisam ravnatelj.
Ako ti je srce svjetiljka, daj joj da te odvede na tvoj pravi put. A ako si
pobožan, znaj da sam Ja tvoj Bog!”
♦Zaljubljenima u Boga, Bog je izvor svekolike radosti i žalosti. Jedini je
On pravi predmet njihove želje; svaka druga vrst ljubavi pusta je
zaluđenost. Ljubav za Boga onaj je plamen koji, kad gori, spaljuje sve
osim Boga. Ljubav za Boga je mač, koji presijeca sve što nije od Boga.
Vječan je samo Bog, sve će ostalo netragom minuti.
♦Ma što bio predmet tvoje želje, hajde stopi se s onim što voliš, uzmi na se
njegov lik i svojstva. Ako si željan svjetla, budi ga spreman primiti; želiš li
se od Boga udaljiti, produbi svoju samoživost, i otjeraj sebe od Njega. A
ako poželiš izaći iz ove ruševne tamnice, ne okreći glave od Voljenoga;
prigni se poklonstveno, i priđi bliže.
♦Srce Mi postade pero u ruci Voljenoga: noćas bi mogao napisati Z, sutra,
možda, B. On reže i oštri svoje pero kako Mu je volja, da bi pisao rikom i
naskhom; pero kaže: “Gle, Tebi sam poslušno, jer Ti najbolje znaš što
činiti.”

♦Ljubavlju gorko postaje slatko; ljubavlju bakar postaje zlato; ljubavlju
talog postaje bistar; ljubavlju bol postaje melem; ljubavlju mrtvo postaje
živo, ljubavlju kralj postaje rob.

♦O Utočište svih onih, koji utočište traže, vodi nas pravim putem! Ne daj
zastraniti nijednomu srcu, kojega si Svojom milošću vodio. Ne rastani nas
od onih, koji su s Tobom sretni i zadovoljni. Nema stvari gorče od rastanka
s Tobom. Bez Tvoje zaštite, sve je zbrka i rasap. Svijet tvari siše nam
duhovnu snagu. Naša tijela svlače odjeću duha s naše duše. Bez Tvoje
pomoći, kako spasiti dušu? Nesjedinjena sa svojim Ljubljenim, duša je
zauvijek u čemeru izgubljena. Ako ne pripustiš dušu u Svoju blizinu, ona,
iako živa, može se smatrati mrtvom! Prigovoriš li Svojim robovima, tako i
valja, Gospode. A kažeš li da su sunce i mjesec nečisti, i uspravni čempres
nazoveš li pognutim, nebesa nad nama proglasiš li vrijednima prezira, a
mora i rudnike praznima, Ti govoriš istinu, jer Ti si izvor svekolikoga
savršenstva, i jedino je u Tebe moć da usavršiš nesavršeno. Svet si Ti i
netaknut nepostojanjem; onima koji ne postoje Ti daruješ postojanje, i
život im daješ!

KAD BOGA TRAŽIŠ

 

♦Zatisni to svoje uho, željno niske čulnosti, jet ti poput pamuka gluši
savjest, i brtvi tvoje unutarnje uho. Budi bez uha, bez osjeta, bez misli, i
oslušni glas Boga, koji te zove da se vratiš. Naš govor i pokret vanjski je
put, naš je nutarnji put iznad nebosklona. Tijelo putuje svojom prašnom
stazom; duh, poput Isusa, morem korača.
♦Svakog slijepog putnika, lancima okovana, Bog dovlači k Sebi, radilo se
o pravednom ili o rđi. Svi se putnici dolaženju opiru, osim onih, koji znaju
tajne božanskoga čina. Zapovijed “Dođi protiv svoje volje”, upućena je
slijepomu dolazniku; “dođi od svoje volje”, rečeno je čovjeku, istinom
othranjenu. Dok onaj prvi, poput dojenčeta, voli dojilju zbog njezina
mlijeka, drugi joj je srce poklonio, Njoj, velom zastrtoj. “Dojenče” ne zna
ljepotu Dojilje: ono želi tek Njezino mlijeko. Istinskomu Njezinu ljubitelju
nije ni do čega, osim do njegove vlastite jednosmjerne odanosti Njoj. Bez
obzira ljubi li tragatelj Boga zbog onoga što Bog nije, kako bi neprekidno
uživao u Njegovu blagu, ili ljubi Boga zbog Njega samoga, i ni zbog čega
drugoga izvanjskoga, kako ga ono ne bi od Boga odvojilo – u oba slučaja
potraga kreće iz istoga Izvora: iz srca, kojega ote taj božanski Otmičar.
♦Znaj da je vanjski oblik prolazan, a da je neprolazan svijet istinske zbilje.
Dokle ćeš igru ljubavi igrati s oblikom vrča? Okani se vrča, i kreni u
potragu za vodom!

♦Sunčeva je zraka pala na zid; zid je zablistao posuđenim sjajem. O
ludove, zašto poklanjaš srce pregršti zemlje? Traži Izvor koji vječito sja.
♦Bog ti je u srce posadio želju da Ga tražiš. Ne obaziri se na svoje
slabosti, već se posveti traganju. Svaki je tragatelj vrijedan takvoga
traganja. Potrudi se, još se jače napregni, da bi ti duša umakla iz tamnice
puste tvari.
♦Bio ti hitar ili spor, na kraju ćeš naći ono što tražiš. Uvijek se svim
srcem predaj svojemu traganju. Makar bio pognut, makar hramao, ne
odustani od potrage, već mili cestom ususret Njemu.
♦Kad se svjetiljka pripali na plamenu svijeće, svatko tko vidi svjetiljku,
zacijelo vidi i svijeću. Gledaj svjetlo Božije u svjetiljkama svetaca, ili Mu
gledaj svjetlo u svijećama onih, koji odoše prije nas.
♦Svaki prorok i svaki svetac ima svoj put, ali svi putevi vode k Bogu. Svi
su putevi doista jedan jedini put.
♦Postoji slavna rijeka, tok vode života. Dođi, o lakoumni, a žedni čovječe!
Zahvati vode, kako bi se vrt tvojega duha napojio. Ako ne znaš vidjeti
vodu života, neka te učitelji vjerski odvedu do njezine obale. Tada slijepo
uroni vrčem u vodu, pa kad oteža, znat ćeš da ga je voda rijeke napunila.
Vrijeme prolazi, i silne vode promiču, odlaze. Pij, da se ne bi u prah
rastočio zbog svoje neutažene žeđe!
♦Proroci i vjeroučitelji nalik su na putokazne znake, namijenjene onim
duhovnim putnicima, koji se izgubiše u pustinji. No onima, koji su se s
Bogom sjedinili, ne treba ništa izim njihova nutarnjeg oka, i božanske
svjetiljke vjere; njima nisu potrebni putokazi, pa čak ni cesta kojom bi
putovali. Takvi ljudi postaju tada znakovi drugima.
♦Dok oblak ne proplače, kako da vrt procvjeta? Dok čedo ne zaplače,
kako da mlijeko poteče? Novorođenče zna da će plačem dozvati dojilju.
Ali Dojilja svih dojilja podojit će te samo kad se krikom oglasiš.
♦Odraz koji bacaju dobri prijatelji potreban je sve dotle, dok ti ne
postaneš, a bez pomoći ikakva odraznika, vodonoša morske vode. Znaj da
je odraz u početku puko oponašanje. Ali ako se nastavi, preobraća se u
izravni uvid istine. Sve dok ne postane uvid, ne odvajaj se od prijatelja koji
te vode – ne rastani se od školjke, sve dok kišna kap ne postane biser.
♦Ako je u tebe kamen kušač, ti sam biraj svoj put; ako pak nije, idi i
pokloni svoju odanost onomu, u koga je moć razbira. Ili imaš kamen kušač
unutar duše, ili ne znajući puta, moraš naći vodiča.

♦Tvoja zemaljska draga zaklanja lice Božanstva; tvoj zemaljski vodič
zaglušuje riječ tvojega pravog duhovnog vodiča. Ne zdvajaj, budi veseo,
zazovi pomoć Onoga, tko se zovu odaziva.
♦Okreni se od postojanja prema nepostojanju, tražiš li Gospoda, i pripadaš
li Njemu. Nepostojanje mjesto je prihoda; ne bježi odatle. A postojanje –
ono je manje ili više mjesto potrošnje.
♦Dok žednik vodu traži, i voda traži žednika.
♦Osjetilo vida je konj, a jahač je svjetlost Božja. Bez jahača konj je
beskoristan. Svjetlost Božja jaši čulno oko, i duša tada zažudi za Bogom.
Kako da konj bez jahača prepozna znakove puta? Božja svjetlost pojačava
čula: to znači izreka “na svjetlosti svjetlost.”
♦Spomen na Boga puni nas željom za putovanjem, i čini od nas putnike.
♦Reče prorok da je riječ Božja: “Ne sadrži Me krčag ni skupocjen, ni
priprost; ne sadrži Me zemlja, ni svi neboskloni. Već Me sadrži srce
Mojega vjernog sluge. Kakva li divnog čuda! Ako Me tražiš, u srcu Me
njegovu traži.”
KAD SE S LJUBLJENIM SJEDINIŠ
♦Mi smo svirale, Tvoja je sva naša glazba; mi smo planina, koja samo
Tebi jekom vraća; nas, šahovske figure, Ti redaš u redove, i šalješ nas u
pobjede ili poraze. Mi smo lavovi – vez i ukras neotvorenih zastava; Tvoj
nevidljivi vjetar vijori s nama po svijetu.
♦Zaista, nisi ti lovac koji za Mnom traga, nego si rob Moj što Mi do nogu
leži. Smišljaš načine kako Mi se primaknuti, ali niti napustiti Me, ni tražiti
Me ne umiješ. Traganje za Mnom uzrok je tvojoj muci; prošle sam noći
slušao tvoje duboke uzdahe. U Mojoj je moći da ti okončam čekanje, da ti
pokažem Put i dopustim pristup. Da bi se mogao izbaviti iz vira
vremenskoga, i napokon otkriti blago stapanja sa Mnom! Ali slatkoća i
užitak odmorišta u pravom su omjeru s mukama putovanja. Samo kad trpiš
udarce bola i nevolje prognaničke, istinski ćeš uživati u povratku rodnoj
kući.
♦Blizina Bogu ne da se izmjeriti. Biti blizu Boga ne znači penjati se ili
silaziti, već umaknuti iz tamnice postojanja. Blago Gospoda leži u
nepostojanju. Obmanut si postojanjem. I kako da razumiješ što je
nepostojanje?

♦Što to znači saznati Božju jednotu? To znači, razoriti sebe u nazočnosti
Jednoga. Želiš li sjati kao podnevno sunce, spali mrak samopostojanja.
Rastopi se u Biću Onoga, tko je Svedržitelj. Čvrsto si se držao za “ja” i
“mi”, i to dvojstvo tvoja je duhovna propast.
♦Imaj milosti prema onima koji ugledaše Tvoje lice: ta kako izdržati ovu
gorčinu rastanka od Tebe? Ti govoriš o rastanku i progonstvu: čini što Ti je
volja, samo ostani sa mnom! Lakše je stotinu tisuća puta umrijeti, nego se
od Tvojega lica rastati. Smrt je sladak vidik, ako umireš pun nade da ćeš se
s Bogom stopiti; ali život u gorčini progonstva od Boga, vatra je požarna.
♦Moje je srce poput svitka pergamenta, koji se beskonačno odmata put
Vječnosti, ispisan od početka do kraja riječima: “ne ostavljaj me!”
♦Ako si dio mjeseca, čvsto se drži mjesečeva uštapnog kruga. Zašto se dio
drži podalje od cjeline?
♦Neprestano mrmori snijeg: “Rastopit ću se i postati bujica, što teče put
mora, jer dio sam mora! Bijah sam, tvrd poput leda, i gle, potekoh,
smrvljen čeljustima tuge!”
♦Rekao je: “Dug si mi život dao, i silno vrijeme, o Bože, toliko si milosti
udijelio bijedniku poput mene! Sedamdeset dugih godina vrijeme sam
griješno tratio – pa ipak, ni dana mi Svojih darova nisi uskratio! Ne zaradih
baš ništa, danas sam gost Tvoj; svirat ću za Tebe harfu, jer ja sam Tvoj!”
♦Sve mine i nestane, osim Božje suštine. Kad umreš za sebe i uroniš u
Njegovu bit, ni ti nećeš minuti. Tko god na vratima božanskoga dvorca
izusti “ja” ili “mi”, bit će vraćen: Jednom je neki mladić pokucao na vrata
prijatelja. “Tko si ti, o vjerodostojni?” upita prijatelj. “To sam ja”, odgovori
mladić. Reče mu prijatelj: “Odlazi, još ti nije vrijeme da uđeš; za mojim
stolom nema mjesta sirovima i prijesnima!” Što drugo će, dakle, skuhati
sirova i prijesna, i tako ga spasiti, osim vatre rastanka i plamena
izgnanstva? Jadni je čovjek otišao da bi cijelu godinu putovao, plamteći
vatrom izgnanstva, pa se, plamteći tako, skuhao, i stoga se vratio, i još se
jednom našao pred prijateljevom kućom. Pokuca opet na vrata, uzdrhtao od
strepnje da mu s usana ne siđe neuljudna riječ. Prijatelj se javi i upita: “Tko
stoji s onu stranu mojih vrata?” Došljak odgovori: “Ti stojiš, o prijatelju.”
Odgovori mu prijatelj: “Uđi, budući da si ti sada ja – u ovoj kući nema
mjesta za dvojicu!”
♦Gle, sam sebi sam neznan, pa što mi je, zaboga, činiti? Ne klanjam se ni
križu ni polumjesecu, nisam ni kaur ni židov. Dom mi nije ni istok ni
zapad, ni kopno ni more; rod mi nije ni anđeo ni zemni patuljak. Nisam

iskovan ni od vatre, ni od pjene, nisam sačinjen ni od praha, ni od rose.
Nisam rođen u dalekoj Kini, niti u Saksinu, a ni u Bugarskoj, ni u Indiji od
pet rijeka; nisam stasao u Iraku, ni u Korasanu. Ne stanujem ni na ovomu,
ni na onomu svijetu, ni u raju, a ni u paklu. Ne otpadoh iz Edena, a ni iz
Rizvana, niti mi je podrijetlo Adamovo. U mjestu izvan najdaljega mjesta,
u predjelu bez sjene i traga, dušu i tijelo nadilazeći, ja vazda nanovo živim
u duši mojega Ljubljenog!
♦Ljudska se bića penju ljestvama samoživosti, ali na kraju se svatko
survava s takvih ljestava. Što više se penješ, to veći si nerazumnik, jer ćeš
pri padu strašnije polomiti kosti. Kad umreš za sebe i oživiš u Bogu, ti se
uistinu sjedinjuješ s Njim, u posvemašnjoj jednoti.

DUHOVNI SVIJET
Što je netko budniji u svijetu tvari, to dubljim snom spava u svijetu duha.
Takva budnost u tvari gora je od svakoga sna, jer kada nam duša nije u
Bogu probuđena, naša tjelesna budnost zatvara vrata božanskim
darovima.
ZRCALO BOŽANSTVA
♦Svaka ruža slatkoga mirisa priča nam tajnu svepostojanja.
♦Bijaše to divan voćnjak, bogat stabaljem i voćem, vinovom lozom i
zelenilom. Tamo je sjedio Sufi, s glavom na koljenima; sklopivši oči,
utonuo je u duboko, nezemno tihovanje. “Zašto”, upitaše ga, “ne gledaš
ove znakove Milostivoga Boga, koje je On svuda uokolo pogledu nam
ponudio?” “Znakove”, odgovori Sufi, “ja gledam iznutra, u sebi: vani su
samo simboli znakova.”
Što je sva ova ljepota na svijetu? Odraz zadrhtale grane, što se u potoku
odslikava, odsjaj onoga vječnog Voćnjaka, što stoluje neuveo u ljudskim
srcima.
♦Boljka zaljubljenog nenalik je na druge bolesti; ljubav je zvjezdogled
Božjega tajanstva. Bila ljubav zemaljska ili nebeska, ona vodi k Bogu.

♦Oni koji niječu Boga nalik su čovjeku koji se odriče svjetlosti sunca i
mjeseca, da bi zarinuo glavu u pijesak i pitao: “Ako je duh Božji nazočan u
prirodi, gdje je onda njegova svjetlost?”
Da bi vidio ljepotu Boga oko sebe, on najprije mora podići glavu iz
pijeska i pogledati oko sebe.
♦Rukotvorine Božje mogu se vidjeti posvuda oko nas, ali malo njih zna
vidjeti svojstva Boga, koja su ove rukotvorine uvela u postojanje.
♦Pođi u radionicu gdje je svemir stvoren, i potraži u njoj Radnika. No
budući da je djelo poput vela između Njega i tebe, ti ćeš Ga moći vidjeti
samo u Njegovu djelu. I budući da je radionica Njegovo boravište, oni koji
stoje vani ne mogu ga vidjeti. Stoga, uđi u radionicu – to jest, u
nepostojanje – i gledaj djelo, gledaj Radnika.
♦Zar se pjenoviti val kreće bez rječne struje? Zar se prah može uzvitlati
bez vjetra? Budući da si vidio prah – to jest, oblik – ugledaj i vjetar. Vjetar
je nevidljiv; mi vidimo tek njegov učinak na vanjskim oblicima, stoga u
vanjskim oblicima naziremo božanski duh, vjetar Božji. Rasplini svoje
tijelo u gledanju, i prijeđi u prizor, prijeđi u prizor, u prizor!
♦Ljepota i veličina Boga pripada Njemu; ljepota i veličina stvorenoga
svijeta posuđena je od Njega.
♦Znaj da je svijet stvorenih bića poput čiste vode bistrice, koja zrcali
Božja svojstva. Njihovo znanje, pravednost, i dobrota, odslikavaju Božje
znanje, pravednost, i dobrotu, baš kao što se nebesnica zvijezda odražava u
vodi tekućici. Zemaljski kraljevi odjek su Božjega krajevstva. Učenjaci
zrcale Božju mudrost. Ljudi i narodi mogu se mijenjati iz pokoljenja u
pokoljenje, ali božanska su svojstva vječna. Voda rijeke često se mijenja,
no odsjaj mjeseca i zvijezda u njoj ostaje isti.
♦Vanjski oblik zemlje prah je, no nutrina joj je od svjetlosti. Vanjski je
izgled u sukobu s nutarnjom zbiljom – kao da je ljuštura školjke u sukobu
sa svojim biserom. Vanjsko kaže: “Ja sam to i ništa više.” Nutrina kaže.
“Pozorno gledaj i naći ćeš me.” Vanjsko kaže. “Unutrašnja stvarnost je
obmana.” Nutrina kaže: “Čekaj i gledaj. Otkrit ću ti istinu.”
LJUDSKI DUH
♦Vidljivo je tijelo, skriven je duh. Tijelo je poput rukava, duh je ruka u
rukavu. I um je nevidljiv, ali se i um i duh naziru u ponašanju čovjeka.

♦Ljudski je duh skriven, nesaznatljiv. Riječima našim i postupcima mi
otkrivamo nutarnju prirodu njegove biti. Bit je toga duha nepromjenjiva,
ali njezin izraz – naše riječi i djela – prolazne su i podložne mijeni. Naša
molitva, duhovne bitke, post, sve je prolazno, ali duh koji ih potiče, traje
zauvijek. Duh čovjeka brusio je i kušao sebe na kamenu kušaču božanske
zapovijedi.
♦Tijelo je šator duhu, lađa Noi.
♦Ljudski je duh svijetao, i traži ono što je dobro. Mala sobost je tamna i
pod uplivom je osjetila. I kako onda mala sobost pobjeđuje duh? Ona ga
svladava zato jer joj je tijelo dom, dok je duh stranac u svijetu tjelesnosti.
Pas brani svoje dvorište poput podivljala lava.
♦Evo kakvo je stanje čovjeka: donešeno bje anđelovo krilo i svezano za
magarčev rep, kako bi magarac mogao prihvatiti štogod od vrlina anđela,
čijim je sjajem obasjan.
♦Kad plodu u utrobi dođe vrijeme da primi duh života, sunce mu priskače
u pomoć. Plod oživljava, jer ga sunce obdaruje duhom. Od drugih zvijezda
plod prima tek nejasan biljeg, sve dok ga sunce ne obasja. Kako se plod
spaja sa sjajnim suncem u materinjoj utrobi? Sunce ima mnoge načine,
ćutilima našim skrivene: način kojim zlato biva još zlatnije, način kojim
običan kamen postaje granat i crveni rubin, način po kojemu zrije voće, i
način kojim se prestrašenu čovjeku daruje hrabrost.
♦Sunce, duh, u prozorima tijela podijelilo se na zrake. Kad gledaš sunčev
krug, vidiš: jedan je; u to će posumnjati svatko, tko je zasjenjen svojim
pogledom na tijelo. Mnogost je duh životinjski; ljudski je duh jedna bit.
Kolikom je mjerom Bog posuo Svojim svjetlom čovječji rod, tolikom su
mjerom ljudska bića suštinski jedno. Ali u istini, Njegova je svjetlost
nedjeljiva.
♦Duh je poput sokola, tijelo je negva njegova. To jadno, okovane noge i
slomljena krila stvorenje!
♦Jezgra je svakoga ploda bolja od njegove kore. Gledaj tijelo kao koru, a
na duh gledaj kao na jezgru.
♦O ti, koji si zaljubljen u svoj um, i koji izdižeš sebe iznad obožavatelja
oblika – znaj da je tvoj um tek zraka sveopćega Uma, bačena na tvoja
ćutila; gledaj na nj kao na pozlatu svrh vlastitoga bakra.
♦Um je oblikom dvojak. Prvi se oblik stječe, uči se iz knjiga i od učitelja,
razmišljanjem se i pamćenjem, logikom i znanošću njeguje. Na taj način
jačaju umne moći, ali što više znanja stječeš, to veći teret nosiš. Drugi

oblik uma dar je Božji. Njegov je vrutak samo srce ljudske duše. Kad voda
božanskoga znanja proključa iz duha u um, um se tada razbistri i razblista,
da se više nikad ne zamuti, nikad ne umrtvi.
♦Ljudski je duh u istini svjesnost, izbrušena ogledima i kušnjama. Oni, u
kojih je veća svjesnost, većega su duha. Viši je ljudski duh od
životinjskoga, zbog veće svjesnosti. Nadalje, anđeoski je duh viši od
ljudskoga, jer nadilazi našu razinu svjesnosti, dok je opet duh sveca viši od
duha anđela. Oni, u kojih je manje svjesnosti, morali bi učiti do nogu onih
u kojih je svjesnost veća. Ruža se poklonstveno ne prigiba pred trnom.
♦Tvoja tjelesna svojstva, kao i tvoje tijelo, puka su posudba. Ne vezuj se
srcem za njih, jer su netrajna, tek sat vremena traju. Nasuprot njima, tvoj
duh je vječan. Tvoje je tijelo na zemlji poput svjetiljke, čija svjetlost
nadolazi odozgor, iz besmrtnoga Izvora.
SVRHA ŽIVOTA
♦Bog je spustio ljestve pred naše noge: nama je penjati se, korak po korak.
Imaš noge: pa zašto glumiš hromoga? Imaš ruke: zašto kriješ prste koji
umiju zgrabiti? Poneseš li Božji teret, On će te podići. Prihvatiš li Njegove
zapovijedi, On će te zasuti Svojom milošću i obiljem. Tražiš li sjedinjenje s
Bogom, združit ćeš se s Njim za svu vječnost.
♦Bio je to Stvoritelj naš, koji nas je vodio kroz stupnjeve razvoja, od
stanja životinjskoga do stanja ljudskoga. Svrha Mu je bila učiniti od nas
bića uma i svjesnosti, kako bismo Ga mogli spoznati.
♦Svijet je nalik na sudnicu, u kojoj je Bog naš sudac. Pozvani smo ispuniti
naš savez s Onim, tko nas je upitao: “Nisam li ja gospodar tvoj?” Na šta
smo Mu odvratili: “Oh, da.” I budući da smo ovdje na zemlji usred
postupka sudskoga, svaka nam riječ i djelo postaje svjedok i dokaz tog
saveza.
♦Ne upinji se toliko da bi ostvario svoje svjetovne težnje; upinji se samo
oko stvari svoje vjere. Inače, tvoj će život ostati neispunjen, tvoj kruh
nedopečen. Tvoju grobnicu neće ukrasiti kamen, drvo, ili žbuka, već tvoje
vlastito kopanje groba duhovne čistote, i tvoj ukop tebe u Božje biće, i
tvoja pretvorba u Njegov prah, i tvoje uranjanje u ljubav Božju, kako bi te
ispunio i nadahnuo Njegov dah. Grobnica ukrašena kupolama i tornjevima
ne priliči sljedbeniku istine. Pogledaj čovjeka odjevena u svilu – hoće li
baršun i svila pridonijeti njegovoj spoznaji? Njegova se duša svija u

mukama, škorpion tjeskobe uzidan je u njegovu srcu, razdrtu bolom.
Njegova je tjelesna prilika urešena skupocjenim čipkama i nakitom, ali u
svojoj nutrini on jeca, gorkim mislima plijen; dok netko drugi korača
ogrnut starom i iskrpanom kabanicom, no s mislima slatkim kao sok
šećerne trske, s riječima poput meda!
♦Naše riječi i postupci svjedoče naše skrovite misli; zajedno one iskazuju
duh naše nutrine. To je svjedočanstvo našega života, naš razlog bivanja na
zemlji: da očitujemo istinsku prirodu našega duha, dotaknuta duhom
Božjim.
♦Malo pomalo Bog čovjeku oduzima ljepotu; malo pomalo i izdanak vene.
Pođi i kazuj na sva usta: ” Komu god udijelismo duljinu dana, tomu
dodijelismo i njihov otklon. Tragaj za duhom; ne poklanjaj srce kostima.
♦Svijet je tamnica, a mi smo zatočenici: iskopaj rupu u tamničkom zidu i
iziđi u slobodu!
♦Govori duša svojim neplemenitim zemaljskim dijelovima: ” Moj je izgon
bolniji od vašega. Ja sam nebeskoga roda i koljena.” Tijelo žudi zelenu
travu i vodu tekućicu, jer od njih vuče podrijetlo. Duša žudi život i
životvorca, jer ona je potomak Beskrajne Duše. Žudnja duše je znanje i
mudrost, žudnja tijela su voćnjaci, livade i vinova loza. Žudnja duše je
uzlet i uzvišenost; žudnja je tijela dobit i ugađanje sebi.
♦Ne gradi dom svoj u zemlji drugih; svoj posao obavljaj, a ne posao
stranca. Tko je stranac? Tvoje zemno tijelo, izvor svih tvojih žalosti.
♦Bio ti na svijetu i najveći učenjak svojega vremena, promatraj kako
nestaje taj svijet i to vrijeme!
♦Izučio si zanat zbog svjetovne zarade, kako bi zaradom podmirivao
potrebe svojega tijela; usredotoči se sada na svladavanje svojega duhovnog
zanata, ne bi li se time pobrinuo za potrebe svoje duše. Na ovomu si se
svijetu obogatio, pa nosiš skupocjene haljine: kad ga budeš napuštao, hoćeš
li ih ponijeti sa sobom? Posveti se onomu duhovnom radu, čija je plaća
Božji oprost u svijetu onozemlja. To je grad prepun trgovine i pogodbe, ali
ne zamišljaj da će ti ovosvjetske zarade tamo dostajati. Bog kaže da su one
dječja igra u usporedbi s naplatama onoga svijeta. Isto je to kao kad se
djeca igraju dućana; njihova roba i novac vrijede samo u njihovoj igri – u
stvarnomu svijetu nemaju nikakvu vrijednost. Ovaj je svijet poput igrališta,
a smrt je noć, kad se vraćaš kući umoran i prazne novčarke. Zarada
bogoštovlja jest ljubav, duševni ushit i blizina Božja.

♦Glava može biti prepuna beznačajnih svjetovnih stvari, i čovjek može
poznavati sve znanosti ovoga svijeta, a da ipak ne zna vlastitu dušu.
Čovjek poznaje naročita svojstva svake tvari, ali je u pogledu poznavanja
vlastite suštine jednaka neznalica kao i magarac. On izjavljuje: “Ja znam
šta je dopušteno, a što nije.” Ali on ne zna jesu li njegovi vlastiti postupci
dopušteni. On zna točnu vrijednost svake stvari koju kupuje i prodaje, ali u
svojoj ludosti nema pojma o vlastitoj vrijednosti. Naučio je razlikovati
pogodne zvijezde od nepogodnih, ali mu ne pada na um upoznati vlastitu
dušu, kako bi saznao u kakvu je duhovnom stanju – sretnomu ili jadnomu.
Poznavati sebe i živjeti svoj život predviđajući Sudnji dan, znači ovladati
najvišom znanošću.
♦Zbog čega te čudi nemoć ljudskoga duha, koji se ne može sjetiti mjesta
odakle je došao, i gdje je postao, gdje prije tjelesnoga rođenja obitavao? U
ovomu snovolikom svijetu naš duh je u koprene ovit, onako kako su
zvijezde zastrte oblacima, te tako on ne može vidjeti svoje prijašnje
duhovno stanište. Zadaća je ljudskoga duha na zemlji da pročisti srce, kako
bi ono uzmoglo prozrijeti koprenu i usredotočiti se na duhovni predio. Srce
mora prodrijeti u tajnu ovoga života, i nezamućenim okom ugledati
početak i kraj.
♦O Ti, koji si nam učinio lakim ovaj trud besplodni, a ničim na zemlji
nagrađen, oslobodi nas! Nama se on čini zamamnom mekom, ali doista je
samo kuka udice. Pokaži nam kakav uistinu jest.
♦Početak, koji je misao, svoj kraj nalazi u djelu. Plodovi su najprije u
mislima, ali se istinski vide tek na kraju. Kad obaviš posao i zasadiš stablo,
kad se pojavi plod, tad čitaj prve riječi.
♦Božji je naum za čovjeka da stekne oko koje vidi, i srce koje razumije.
♦Sve osim ljubavi najdivnijega Boga pa makar prijalo kao zalogaji
slastice, uistinu je umiranje duha. Što to znači, umiranje duha? To znači
koračati prema tjelesnoj smrti, i ne piti Vodu života.
ONOSTRANI ŽIVOT
♦Ne plači na mojemu grobu “o jao, tebe nema”, jer za mene to je vrijeme
radosnoga susreta! Kad me budu spuštali u raku, ne reci mi zbogom, jer ja
odoh iza zastora u vječnu milost!
♦Svatko se toliko boji smrti, a istinski se Sufi tek smije; ništa ne može
nauditi njegovu srcu. Ono što udara po ljušturi školjke, ne dotiče biser.

♦Kad bi nam se pokazalo duhovno onostranstvo, i put u njega, niko ni časa
više ne bi ostao u ovostranstvu.
♦Kad ja umrem i ti mi u posjete dođeš, ne dolazi mi na grob bez bubnja.
Jer na Božjoj gozbi narikačama nema mjesta.
♦Ovaj je svijet poput sna, ali se tebi, spavaču, čini stvarnim, sve dok
iznenada ne osvane smrt, i ne oslobodi te noći razmišljanja i laži. Kad
ugledaš svoje stalno boravište, nasmijat ćeš se žalostima koje su opsjedale
tvoje zemaljstvo. Kad se probudiš, postat ćeš svjestan svega što si činio u
snu, u tomu postojanju svezanom za zemlju. Ne misli da će se tvojim
djelima suditi tek kao ružnim postupcima počinjenima u snu, a bez
posljedica po tebe. Ali u času buđenja, suze tvoje žalosti, i jauci tvojega
bola, okrenut će se u radost!
♦Duša je vjerna povjerenu joj dobru: što god u nju posiješ, to ćeš i
požnjeti. Ali dok proljeće ne donese znak od Boga, zemlja ne otkriva
svojih tajni.
♦Tijelo, poput majke, trudno je s djetetom-duhom; smrt su trudovi i grčevi
rođenja. Svi duhovi koji odoše u slijedeći život, tjeskobno čekaju porođaj
toga ponositoga duha.
♦Bog ti je dao život, i obdario te Svojim svojstvima; na kraju ćeš se k
Njemu vratiti.
♦Smrt je zapravo duhovno rođenje, puštanje duha iz tamnice ćutila u
slobodu Božju, baš kao što je tjelesno rođenje oslobođenje čeda iz zatvora
maternice u slobodu svijeta. Dok je porođaj bolan za majku, on djetetu
donosi odrješenje.
♦Oni, kojima se smrt čini slađom od šećera – zar se njihove oči mogu
zaslijepiti napastima zemaljskoga predjela? U smrti tijela oni ne vide gorak
kraj, već blagoslov izbavljenja iz tamničkih uza u prekrasan vrt. Smrt će ih
izbaviti muka ovoga svijeta: nitko ne plače zbog gubitka takve ništoće!
Ako udar zemljotresa poruši zidove tamnice, hoće li se zbog toga žalostiti
srce sužnjeva? Hoće li oni protužiti: “O jao, ovaj je mramor slomljen, a naš
duh i duša umakoše sužanjstvu. Divili smo se kakvoći i ljepoti
mramornoga kamena našega zatvora. Zašto ga je razorio potres omogućivši
nam bijeg?” Nijedan uznik neće govoriti takve besmislice, sve dok su mu
vješala posljednja stanica tamničkoga puta. Smrt ne može biti gorka
onomu, komu umjesto zmijskoga otrova dadoše šećer.
♦Duša, smrću oslobođena meteža i skučenosti tijela, uzlijeće na krilima
duha, poput zatočenika u uzi koji noću sanja o zanosnomu vrtu ruža, i koji

kaže Bogu: “O Bože ne daj mi da se vratim u tijelo, već mi dopusti da
poput princa lutam ovim vrtom.” Bog mu odvraća: “Uslišat ću ti molitvu,
možeš ostati.” Pomisli kako li uznosit mora biti takav san! Bez umiranja
sanjač nalazi sebe u raju. Žali li on imalo za svojim životom jave, ili za
tijelom koje je još uvijek okovano u zatvorskoj uzi? Ako si istinski vjernik,
onda ustani, uđi u borbene redove, jer za tebe se sprema gozba na
nebesima. Zatvori usta i ne daj im hrane i pića, požuri k nebeskomu
gozbenom stolu. Neka ti pogled stalno bude uprt u nebo, zadrhtan od tvoje
želje da nebo dosegneš.
♦Reče jednom neki čovjek: “Ovaj bi svijet bio divan, kad ne bi bilo
prijetnje smrti.” Prijatelj mu odgovori: “Bez smrti, ovaj zbrkani svijet ne bi
valjao ni šupljega boba. Bio bi poput neobrana kukuruzna klipa u polju,
jalov i zanemaren, sa zrnima koja neće služiti za hranu. Ono što je zaista
smrt, ti si pomiješao sa životom, i svoje si sjeme posijao u neplodnu
zemlju.”
♦O Bože, pokaži nam kako stvari zbilja stoje u ovoj kući opsjene. Nitko
od umrlih nije zbog smrti žalostan: već tuguje kad spozna da se nije
snabdjeo s dovoljnim zalihama za onostranski život. Inače, bio bi sretan,
jer je napustio zatvor i našao se na otvorenu polju, ispunjen radošću. Od
ovoga mjesta žaobe i iz ove duplje patnje prenijet je na široke poljane.
“Sjedalo istine” umjesto palače laži, poizbor vino umjesto sirutke. I Bog je
tamo kraj čovjeka, sad spašena od svijeta tvari i svih njegovih tegoba. Pa
ako se još nisi uputio duhovnom stazom, imaš još trenutak ili dva da umreš
svojim malim jastvom!
♦Umro sam za svijet kamenja, i postao sam biljka, umro sam za biljni
svijet, i uzdigao se do životinje, umro sam za životinje, i postao sam
čovjek, pa zašto bih se onda plašio smrti? Kada sam umiranjem postao
manji? Na slijedećoj razini umrijet ću samo zato da bih se preobrazio, i
među anđele visoko uzletio. Ali i od anđeoskoga stanja krenuti dalje, jer:
“sve je prolazno osim Boga”. Pa ću žrtvovati svoje stanje anđela da bih
napokon postao ono što je svačijoj mašti nedohvatno: postat ću
nepostojanje! “Zaista vam kažem ,mi ćemo se k Njemu vratiti.”
♦Kad bi netko kazao čedu u majčinoj utrobi: “Gle, tamo vani uređen je
svijet, zemlja je čarobna, širom raskriljena, bogata nebrojenim milinama, i
stvarima ukusnim za jelo; po njoj planine, mora, i livade, mirisni voćnjaci,
vrtovi, i plodne njive, a nad njom veličajna nebesa, suncem obasjana, zrake
mjesečeve, i svjetlo bezbrojnih zvijezda; čuda su njena i divote riječima na

nedohvatu, pa zašto onda ti, pijući krv, i dalje ostaješ u ovomu tijesnom
zatvoru nečistoće i bola?” A što može čedo nego da ti gluho uho okrene, u
posvemašnjemu nevjerju, jer slijepi nemaju mašte. Ono nikada nije
iskusilo ništa izvan maternice, i ne može zamisliti takav svijet. Pa stoga,
kad sveci u ovomu svijetu kazuju o svijetu onostranu bez mirisa i boje,
nitko ih ne sluša; privrženost tjelesnu svijetu golema je zapreka, baš kao i
čedu glad za krvlju, koja ga hrani u utrobi majke.
♦Od svakojakih vrsta znanja, za dan smrtni najbolja je priprema i putna
zaliha znanje o siromaštvu duha.
♦Čega si zbilja vlasnik, i što si u životu stekao? Koje si bisere izronio s
dna mora? Na smrtnoj će te postelji tvoja tjelesna ćutila napustiti. Ima li u
tebi duhovnoga svjetla da ti obasja srce? Kada ti grobni prah ispuni oči,
hoće li tvoj grob jasnim sjajem zasjati?
♦Neki je čovjek pošao kod zlatara. “Daj mi vagu,” reče, “kako bih mogao
vagnuti svoje zlato.” “Odlazi,” reče zlatar. “U mene nema sita na prodaju.”
“Daj mi vagu,” ponovi čovjek, “i prestani se ovako neumjesno šaliti.” “U
mojemu dućanu nema metle,” odgovori zlatar. “Dosta, dosta!” povika
čovjek. “Ni riječi više od ovih šala! Daj mi vagu koju sam tražio. Ne pravi
se gluhim, i prestani govoriti u zagonetkama.” “Čuo sam što si rekao,”
odvrati mu zlatar, “niti sam gluh, niti djetinjarim. Znam ja što si tražio, ali
gle, ti si drhturavi starčić. Ruke ti se tresu, a ono se tvoje zlato sastoji od
najsitnijega trunja, pa će ti se rasuti. Onda ćeš ti reći: “Donesite mi metlu,
da izmetem svoje zlato iz prašine.” Pa kad pometeš zlato na hrpicu, vidjet
ćeš da se ono pomiješalo sa prašinom; pa ćeš zaiskati sito. Ja sam tvoj kraj
posve sagledao već na početku. Idi sada, i neka ti je dobar dan!” Na
početku pothvata razaberi mu kraj, da se ne bi kajao u Sudnji dan!

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.