Kćerka propovjednika Samuela Parrisa, trčala je po prostoriji, vrištala, zavlačila se pod krevet i tresla u groznici. Ljudi su smatrali da je za sve kriva ropkinja, crnkinja Tituba, za koju se pričalo da se bavi crnom magijom.  Zavladala je panika. Vešticom ili vešcem mogao je biti proglašen bilo tko! Tako je u Salemu počeo lov na vještice. Osim Betty, simptome opsednutosti počelo je pokazivati i nekoliko drugih devojčica i devojaka, za koje se tvrdilo da su gole plesale u kolu u šumi, izvijajući se pritom u grčevima, i nakon toga padale ukočene na tlo. Liječnik kojeg su pozvali da ih pregleda utvrdio je da su nesumnjivo opsjednute.
Ubrzo nakon toga, 29. februara 1692., pred sud su pod optužbom da su vještice izvedene prve tri žene: Tituba, Sarah Good i Sarah Osborn. Tituba je nakon početnog nijekanja priznala da su ona i ostale optužene vještice, da su letjele iznad grada na metlama i začarale djevojčice, a sve prema naredbi vraga. To je pokrenulo lavinu drugih hapšenja. Do ljeta je optuženo i na smrt osuđeno 19 žena, a niz je drugih čamilo u zatvoru očekujući suđenje.
Histerija se smirila kako je i počela, a suci koji su vodili suđenja nakon nekog vremena priznali su da su pogriješili, žene koje su optužene bile su nevine. Zaslepljenost mržnjom i praznoverje bili su dovoljni da one budu osuđene na smrt.

Samo u 1692. godini u Salemu, Massachusetts, pod optužbom da su se bavili crnom magijom obešeno je 13 ljudi. Za pukovnika Bucksa iz Bucksporta u Mainu bila je stvar prestiža da i njegovo selo uzme učešće u lovu na vjestice. Prst javne osude je pokazao na jednu staricu,. Ime joj je bilo Comfort Ainsworth i bila je starija od 90 godina. Proces je poceo. Svedoci su se redali jedan za drugim izricuci besprizorne osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao. Porota nije dugo razmišljala. Citirajući tekst “Zlo ne zaslužuje da živi”, sudija je optužio Comfort Ainsforth za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Pred pogubljenja jasnim glasom je povikala: “U životu nikada nisam proklela nikoga! Ali, vas, gospodine, i vaše ulizice, što me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duse. Kada umreš, a to će biti uskoro, obećavam ti da cu ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovnice Bucks, ostaće za sva vremena da svet nikada ne zaboravi nepravdu učinjenu na ovaj dan”.

Tri mjeseca posle suđenja pukovnik je umro. Naslednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga nista ne bi moglo oskrnaviti. Jednog dana su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se nisu mogli ukloniti. U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac koji je isklesao spomenik isti kao i prethodni. Stara ploča je zakopana, a nova postavljena na predviđenom mestu. Nije proslo ni desetak dana kada naslednici saznadoše od preplašenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploči su se videle jasne konture stopala. Gunđajuci protiv vandalizma, objašnjenje koje nikog nije uverilo, naslednici nisu odustali, vec dadoše da se napravi spomenik od jos plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg izrecenog prokletstva. Obeshrabreni naslednici nisu dalje pokušavali. Posle tri veka, biljeg je poput žive rane i dalje prisutan na grobu pukovnika Bucksa.

Salem – čak i samo ime grada asocira na vještice. Vještice koje su obješene na zloglasnim suđenjima 1692. godine, vještičije kuće i klike, Muzej vještica i Muzej vještičijih pećina.

Cio grad od 41.000 duša toliko se identifikovao sa svojom vještičijom istorijom da logoi sa vješticama koje lete krase policijska kola i uniforme vatrogasaca. Maskota salemske srednje škole je – , , vještica.

Turisti u gomilama posjećuju grad u vrijeme proslave Noći vještica koja traje cio oktobar.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.