Kada je u Sarajevo,početkom osamdesetih,preko Ljubljane i Zagreba stiglo učenje Prem Rawalta,ili kako smo ga mi zvali Guru Maharadži,svakodnevno,u večernjim satima se počeo održavati Satsang,u zgradi pored kina Romanije.

Sat znači istina, a sang je društvo, biti sa nekim. Za čovjeka ništa nije važnije od društva, jer mu ono pomaže ili odmaže da pronađe smisao života.
Satsang je govor o istini, o suštini, o smislu postojanja. To je govor o vezi koja postoji između svake pojedinačne duše i kosmičkog praokeana svjesnosti.
Satsang nas uči sat-sanatan darmi, istinskoj vezi čovjeka i Boga, pomaže mudrosti duše da se ispolji i da se probije do svijesti pojedinačnog bića.
Satsange drže prosvijetljeni mudraci, sveci, oni koji su spoznali svoju božansku prirodu, postali jedno sa Bogom.

Da li ste nekada prisustvovali nekom Satsangu?

maharaji_the_donBila je to poveća prostorija,bez namještaja,izuzev jedne fotelje koja je stajala,na sredini do zida, kod ulaznih vrata.Iznad fotelje stajala je slika Guru Maharadžija.

Mi bi posjedali u redove baš kao u džamijama prije molitve i uvijek je bilo puno, tako da su neki morali sjediti ili stajati u hodniku.Bili smo podjeljeni na Aspirnte i Premije.Samo su Premiji,dakle oni koji su “primili znanje”mogli sjesti u fotelju i meditirati dok smo mi svi gledali u njih.Meditacija je trajala nekoliko minuta.Svi smo čekali da Premiji otvore oči i pogledaju u nas pogledom djeteta koje je dobilo neku igračku.Oči su sijale,lica i zubi.Nakon kratke stanke i pogleda kao da nas prvi put vide počeli bi nam prenositi svoja iskustva.

U zavisnosti od naratorskih sposobnosti  neke je bilo zadovoljstvo slušati,druge manje,ali su svi imali taj isti,neskriveni entuziazam ljudi koji su vidjeli i doživjeli nešto veoma lijepo.U pauzama između meditacija pjevale su se pjesme koje su slavile Guru Maharadžija i njegovo učenje.Bilo je tu i nekoliko poznatih sarajevskih muzičara čija imena neće spominjati.Nekoliko gitara i  ručnih bubnjeva.Posebno draga pjesma dolazila je od Jure Stublića Mi nismo sami.

Autor ove pjesme je vjerovatno bio član zagrebačkog ogranka Satsanga.

Mi nismo sami

Koliko si puta ljubila stranca
I bila kao ptica
kraj covjeka
Koji ne leti do tvojih visina
I ne zna tajnu skrivenu u tebi
U tvom je oku
je dragi kamen
Ili to suzu cuvas za mene
A ja sam samo snovidenje
Koje ti kaze raduj
se

I ne znam kad i neznam gdje
Ici cemo istom stranom ulice
Vjeruj mi duso srest
cemo se
U svijetu tajni mi nismo sami

Ti si u tijelu punom zelja
Sa usnama zeljnim
iznenadnja
Al’ nikog nema tko je tvoj
I ova zemlja se ne zove dom
U tvom je oku je dragi
kamen
Ili to suzu cuvas za mene
A ja sam samo snovidenje
Koje ti kaze raduj se

Ti su me Satsanzi otrgnuli od ispraznih obilazaka sarajevskih kafića,derneka sa alkoholom i opojnim drogama.Ovo iskustvo je bilo puno jače i dublje,i mada sam osjećao žal za materijalnim životom i užicima,jednostavno,nisam imao mogućnost izbora.Sve dok nije proradi mozak i počeo postavljati pitanja.

Prvo buđenje bilo je prilikom pripreme za proslavu Maharadžijevog rođendana.Cijeli je svijet skupljao za poklon svom Guru maharadžiju pa tako i mi.

Kada sam čuo da mu za rođendan žele kupiti avion i da Guru posjeduje ogromno bogatstvo koje su mu poklanjale pristalice diljem svijeta,počeo se uvlačiti crv sumnje.Možda bi ovaj crv narastao još više,a možda bi uginuo nakon mog primanja znanja..Nikada neću saznati.Učenje Guru Maharadžija je dan prije mog primanja znanja zabranjeno.

Vratio sam se tamo gdje sam stao,dakle ovozemaljskim uživanjima,ali mi je od tada ostala želja za znanjem koja me ni danas nije napustila.

 

 

 

About The Author

Urednik,autor i osnivač Fenomeni magazina.Rođen u Sarajevu,studirao na Filozovskom fakultetu.Bavio se publicistikom i objavljivao u mnogim časopisima.

Related Posts

3 Responses

    • Galib Drakovac

      Ja sam to “znanje” primio od Maharadzijevog inicijatora,u Ljubljani, mislim ‘80. U to doba u Sarajevu nismo imali puno izbora,samo jedan Guru.To “znanje” su 4 tehnike meditacije-na unutrasnje :svjetlo,sveto ime,zvuk i nektar koje ti samostalno nisi smjeo pokazati nikome dalje.Za to su bili zaduzeni njegovi specijalni ljudi.Kasnije sam shvatio da je to samo odvlacenje covjeka od samoga sebe,od realnosti i ufuravanje u kult gurua.Isao sam uzivo da vidim Maharadzija u Rim.Vidio sam kako mu ljube noge a on ih blagosilja.Dijeljena je i neka sveta voda.Maharadzi je tvrdio da je on veci od Boga a stalno je trazio love,preko svojih satelita.Zauzvrat si od njega dobijao “milost” u meditaciji.Svaka roba ima svoju musteriju.Znam raju u Sarajevu koji se jos uvije fanaticno drze za Maharadzija,nikada nisu naucili sami hodati.Za mene,koji sam davno tu furku napustio,misle da sam “u mind-u”.To bi ti doslo kao “sa vlastitom pamecu” sto je po njihovim ubjedjenjima nesto najgore sto se covjeku moze desiti.A najbolje je,po njihovom ubjedjenju,biti bez vlastite pameti ,samo slijediti gurua.Kada god se sa nekim od te raje vidim u Sarajevu i pokusam sa njima ko ljudi popiti kahvu i promuhabetiti koju ko ljudi,pokaze se nemoguce.Oni odmah pocnu pricati o Maharadziju,druge teme nema.Drogirani su njime.

      Komentariši
      • Galib Drakovac

        Zaboravio sam reci – Iz Sarajeva,godinama,kamara love je otisla Maharadziju – za kupovinu vile na Floridi,aviona…..U ratu, od Maharadzija, njegovim sljedbenicima u Sarajevo nije stigao niti jedan paket hrane niti lijekova,odjece,bilo cega….Stizala je “milost”.Sljedbenici u Sarajevu jos i danas vole svoga gurua,ne mogu da zive bez njega.

Leave a Reply

Your email address will not be published.