Iznenadujuce je da tako veliki broj ljudi pripisuje fenomenu napuštanja tijela mistican i
misteriozan znacaj, jer svako od nas na neki nacin doživljava manje – više isti subjektivni
osjecaj dok spava ili danju sanjari koncentrirajucii se na nešto daleko. Nekima se dopada
taj utisak pa uzimaju halucinogene droge ne bi li bar na kratko “napustili” svoje tijelo, a
neki su neprekidno u tom stanju zbog oštecenja mozga. Nije onda nikakvo cudo što isti
utisak izazivaju i neurokemijske promjene koje nastaju u bolesnom ili umirucem mozgu,
ali se taj fenomen redovno koristi da bi se dokazala teza o životu posle smrti.
Astralna projekcija je poseban tip “šetnje” u kome astralno napušta ostalih šest tijela i
krece na put. Astralno tijelo je, po teozofskom ucenju, jedno od sedam tijela (u njemu su
centri za osjecanja i želje) jer svako bice posjeduje sedam nivoa postojanja :
·  fizicko,
·  astralno,
·  duhovno,
·  emocionalno,
·  tijelo ljubavi,
·  etericno,
·  tijelo svijesti,
·  kosmicko,
·  tijelo mudrosti,
·  tijelo istine,
·  mentalno i
·  tijelo nirvane.
Koliko ih ima, dvanaest !? Ne, nego sedam ! To bar tvrde zagovornici teozofskog ucenja,
ali su prilicno nesložni u nabrajanju Koja su to tijela; eto, otud naš spisak navodi
dvanaest stavki. Ko ima strpljena da prelistava strucnu literaturu, mogao bi da na ova
nabrojana tijela doda bar još jedno tuce novih i – ponovo ce se tvrditi da ih ima ukupno
sedam ! ne bi trebalo miješati “obicnu” šetnju (kao što je religiozni trans ili napuštanje
tijela umiruce osobe) sa astralnom projekcijom, jer u prvoj Fizicko tijelo napušta svijest
ili duša, a u drugoj astralno tijelo. naravno da i ostala tijela (duhovno, emocionalno,
etericno…) mogu da napuste fizicko kad im se prohtje. Astralno je, po istom ucenju,
jedino tijelo koje ima auru i ono to koristi da tokom šetnje opazi ostala astralna tijela
koja takode šetaju okolo. Impresivna je nepogrešivost sa kojom se astralno tijelo uvijek
vraca svom fizickom tijelu. Nije zabilježen slucaj da se neko od brojnih tijela (ne samo
astralnih), koja lete svuda okolo, vratilo u pogrešno fizicko tijelo. prema tantrickoj
filozofiji, svako od sedam tijela ima svoj centar energije koji se zove cakra. Nikada nije
utvrdeno koja je to vrsta energije niti je ona izmjerena, ali se tvrdi da posebno obdareni
ljudi mogu da vide boju cakri i da na osnovu nje procijene necije duhovno i fizicko
zdravlje.
Domaci spiritisti, bar oni koji svoj nacin razmišljanja još nisu potcinili filozofiji Novog
doba, imaju nešto jednostavnije tumacenje covjekovih Ravni postojanja – ne postoji
sedam nego samo tri tijela (zacudo, i u nabrajanju ih ima tacno tri) : to su duša, zatim
fizicko tijelo (“odjeca” pomocu koje duh opci sa svijetom) i peristrit (astralno tijelo), laki
kosmicki fluidni zavoj, koji je rasprostrt po svom prostoru i svemiru i služi kao posrednik
izmedu duše i tijela. Kad se tijelo istroši i ne može da ispunjava svoj zadatak, raspada se
i duh ga skine sa sebe, kao što se plod oljušti sa koštice; svuce se stara haljina, koja više
nije za upotrebu. I taj cin skidanja je smrt. (Dr. Kazimirovic : Caranje, gatanje, vracanje
i proricanje u našem narodu)
U našoj štampi, koja se specijalizovala za edukaciju poklonika suvremenog sujeverja,
postoje savjeti kako nauciti vještinu doživljavanja astralne projekcije. Treba, recimo,
pred spavanje pojesti dosta soli i na sto pored Kreveta staviti cašu vode. Tokom spavanja
organizam ce zbog soli dehidrirati i astralno tijelo ce, neodoljivo privuceno vodom (jer je
u njemu centar za želje) izaci iz fizickog tijela ne bi li iskapilo cašu. Taj trenutak treba
iskoristiti i baciti nesvakidašnji pogled na svoje fizicko tijelo u krevetu. Niko ne garantuje
da cete se sjecati toga kad se probudite, ali treba vjerovati da je bilo upravo tako. Ljudi koji su dodirnuli granicu izmedu života i smrti donose price koje zaista mogu da budu

impresivne. Vec i sama cinjenica da svjedocenje potice od osobe koja je bila “s one
strane” priprema nas za nešto nesvakidašnje. Mada na ovu temu ima dosta razlicitih
prica, u njima je moguce pronaci nekoliko motiva koji se cesto ponavljaju, kao što je
putovanje kroz mracni tunel na cijem kraju je jako svjetlo ili posmatranje svog tijela
odozgo u bolnickoj sobi sa ljekarima koji se trude da ga vrate u život. Pri tom se osoba
poslije “povratka” bez greške sjeca razgovora koji je bio voden u istoj prostoriji. Sve ovo
ipak nije neobicno, jer tokom otkazivanja culnih centara u mozgu najprije prestaje
funkcioniranje centra za vid, pa tek poslije nekog vremena otkazuju centri za sluh i
memoriju; u meduvremenu umjesto slike videne ocima mozak “gleda” vizuelne
halucinacije. Ovo stvaranje slike u mozgu na osnovu zvuka iz realnog izvora isto tako je i
jedna od funkcija snivanja, kad mozak prilagodava scenario sna tako da se opravda
postojanje zvuka. Recimo, ako nekome ko upravo sanja da se nalazi u školi, u istom
trenutku zazvoni sat ili telefon, san bi mogao da se nastavi tako kao da upravo zvoni za
kraj sata. Funkcija ovoga je, naravno, da se ocuva san.
Indikativno je to što ce najveci broj osoba poslije povratka iz klinicke smrti donijeti
svjedocenja koja po sadržini odgovaraju njihovim predubjedenjima i ocekivanjima.
Religiozne osobe imace pricu o susretu s Bogom i andelima na nebu, a UFOlozi ce
ostvariti kontakt sa neobicnim bicima vanzemaljskog porijekla. Neki istraživaci, tokom
eksperimenata u kojima su pokušavali da upoznaju nacin funkcioniranja cula vida,
slucajno su došli do saznanja koja ukazuju na to kako kod umiruce osobe nastaje
fenomen “prolaska kroz tunel sa svjetlom na kraju”. Odgovor leži u neuronskom šumu,
koji cine nasumicna prostiranja elektricnih signala u nervnom sistemu što, po najnovijim
saznanjima, povecava osjetljivost cula. U knjizi “Umrijeti da bi se živjelo : iskustva na
granici smrti” (“Dying to live : near-death experiences”), Suzan Blekmor (Susan
Blackmore) prenosi rezultate do kojih je došao Dr. Tomas Trošianko (Tomasz Troscianko)
iz Bristolskog univerziteta. On je vještacki povecavao neuronski šum medikamentima i
propuštanjem elektricnih signala kroz nervni sistem. Evo njegovih zakljucaka :
·  “Kada pocnete sa vrlo slabim neuronskim šumom i postepeno povecavate
intenzitet, dobijate efekat svjetla u centru vidnog polja koje se proširuje, kao da
se primice… utisak je kao da se tunel krece dok se signal šuma pojacava i dok
svjetla tocka postaje sve veca. Ako šum u korteksu (moždanoj kori) postane tako
jak da se sve celije pobuduju dovoljno velikom brzinom, cijelo vidno polje ce
postati osvjetljeno.”
U istoj knjizi Suzan Blekmor iznosi i objašnjenja za “božanski mir” koji je obicno pracen
utiskom napuštanja tijela tokom klinicke smrti. Ketamin, jedan od medikamenata koji se
koristi kao analgetik (potiskivac bola), u vecim dozama osim smirivanja izaziva i
kratkotrajne ali snažne halucinacije, koje su cesto povezane sa takvom dezorijentacijom
da covjek koji ih uzima subjektivno doživljava “šetnje izvan tijela”. Za razliku od sedativa
i anestetika koji umrtvljuju cula i uspavljuju covjeka, ketamin ga ostavlja budnim, ali
ga “premješta na neko drugo mjesto”, van svoga tijela. Nije teško pretpostaviti da, u
trenutku umiranja, organizam panicno luci velike kolicine ketamina ili neke slicne
supstance koja ga štiti od tako snažnog šoka.
Ipak ce price o neodlucnoj duši koja napušta tijelo pa se ponovo vraca u njega uvijek
imati svoje poklonike jer se one odlicno uklapaju u tezu o životu poslije smrti. citanjem
ovih prica stice se utisak da je za neke maštovite ljude umiranje postalo jedan od zgodnih nacina da se zaradi za život…

 

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.