Legende o zagonetnom himalajskom kraljevstvu Shambhali stoljećima prožimaju svjetsku povijest, a nekoliko izvanrednih događaja pojačava mistiku koja okružuje tu egzotičnu zemlju
Piše: Tony Bushby
Žadna kula
U tibetanskim spisima i u predaji Dalekog istoka prisutno jedrevno, rašireno vjerovanje u Tajno kraljevstvo mudraca koj ižive povučeno u nepristupačnim planinskim dijelovima Azije.Orijentalisti to zagonetno mjesto zovu Chang Shambhala ili Sjeverna Shambhala (ponekad se piše Shamballa). Tibetanski redovnici uporno tvrde da postoji tajanstvena dolina velike ljepote, okružena obručem snježnih planina, koja se proteže od sjevernog Tibeta u Mongoliju; nepristupačna je putnicima bez iskusnog ili mističnog vodstva.Predaja govori da je ta skrivena zemlja nedostupna svima osim iniciranima ili osobama posvećenim duhovnom uskrsnuću čovječanstva. Njeno je središte istaknuto slavnom Žadnom kulom koja stoji u drevnom gradu za koji redovnici tvrde da se grije toplom vodom koja se uzdiže iz podzemnih tokova, a nastala para diže se u atmosferu stvarajući prirodnu temperaturnu inverziju. Dolina se ne vidi iz zraka zato što taj fenomen stvara visok, svijetao, maglovit pokrov koji skriva krajolik pod njim. Razni istraživački timovi koji su putovali Himalajama tvrdili su da su kampirali uz vruće termalne izvore koji omogućavaju život bujnoj vegetaciji na područjima izvan kojih nije bilo ničega osim pustoši, kamenja i leda. Poput Tibetanaca, Rusa i Kineza, narod Indije također vjeruje u stvarnost prebivališta savršenih muškaraca i žena koje oni zovu Kalapa (ponekad Katapa) iz Shambhale, i koji žive u stalnoj prisutnosti energija duhovnog svijeta.
Shambhala 1Profesor Nicholas K. Roerich, ugledan ruski autor, slikar i istraživač (1874.–1947.), proveo je pet godina, od 1923. do1928. godine, putujući kroz svih sedam tibetanskih prefektura.U svojoj knjizi Himalayas – Abode of Light (Himalaje – Domsvjetlosti; N. K. Roerich, Nalanda Publications, Mumbai, 1947.)napisao je da se ta tajna dolina nalazi iza velikih jezera i snijegom prekrivenih vrhova najviših planina na svijetu. Čini se da je profesor Roerich stvarno došao do Shambhale, i iz tog sam razloga za ovaj članak detaljno analizirao njegove knjige i slike, kao i djela njegovog sina dr. Georgea Roericha (1902.–1960.), izvanrednog orijentalista, filologa, kritičara umjetnostii etnografa s akademskim titulama s Harvarda i Sorbonne.Obitelj Roerich živjela je u dolini Kulu na sjeveru Indije,neposredno uz granicu sa zapadnim Tibetom, i odatle jeorganizirala nekoliko velikih ekspedicija u neistraženapodručja Tibetanske visoravni, najvišeg područja na Zemlji. Utim su ekspedicijama sudjelovali deseci pomoćnika,Norvežana, Šerpi, Tibetanaca, Mongola i Kineza, a ponekad sunjihove misije trajale mjesecima. Još jedan ugledni istraživač, Andrew Tomas, autorknjige Shambhala: Oasis of Light (Shambhala: Oaza svjetlosti;Sphere Books, London, 1977.), proveo je godine u Tibetu gdje je saznao da je kraljevstvo Shambhala smješteno u dolini sasvih strana zaštićenoj ogromnim snježnim planinskim lancimate da se njeni stanovnici povlače u goleme podzemnekatakombe.Ti i drugi istraživači Azije pisali su o nepoznatim dolinamaizgubljenim među kolosalnim snježnim planinama Tibetanskevisoravni, za koje se pričalo da leže skrivene negdje uzabačenim dijelovima Himalaja.Bhagavata Purana i sanskrtskaenciklopedija Vachaspattya smještaju Shambhalu na sjevernustranu Himalaja, u podnožje planine Meru gdje se, kako mnogivjeruju, susreću prolazno i vječno. Preciznija lokacijaprikazana je na zemljovidu iz 17. stoljeća koju je 1830. uAntwerpenu objavio Csoma de Körös, mađarski filolog koji ječetiri godine proveo u budističkom samostanu u Tibetu.On je geografski položaj Shambhale smjestio između 45 i 50stupnjeva sjeverne zemljopisne širine, iza jezera Manus Hu,približno 100 kilometara istočno od sela Karamay.
Nevjerojatno je što još jedan stari samostanski dokument,kojeg je vidio ruski istraživač Nikolai M. Prjevalsky (1839.–1888.), definira zemljopisnu dužinu Shambhale kao 88stupnjeva (N. M. Prjevalsky, Mongolia, London, 1876., preveoBoris Fereng, str. 63). Te dvije koordinate lociraju područjeShambhale nedaleko na istok od Altajskog gorja, velikogplaninskog sustava u središnjoj Aziji, s najvišim vrhom na4.506 metara, točno tamo gdje su Roerichove ekspedicijeputovale u nekoliko navrata.
Tajni ulaz u «Dolinu besmrtnika»Tisućljećima su narodi Azije vjerovali da je ovaj zabranjeniteritorij dobro čuvan i dostupan samo onima čista srca. Alipitanja koja treba riješiti su: tko su ljudi koji žive u tomsamotnom području… i kakva je njihova priroda? Tibetanskelegende tvrde da je to tajno mjesto naseljeno «Nečujnimstražarima» – nekadašnjim običnim muškarcima i ženama kojisu dobili «putovnicu» za Shambhalu zahvaljujući svomduhovnom napretku.Andrew Tomas predstavlja dojmljive dokaze iz tibetanskihizvora u starim samostanskim knjižnicama koje je imaopovlasticu koristiti. Njegova nam otkrića pomažu da saznamoviše o toj prosvijetljenoj koloniji:
Bratstvom Shambhale predsjeda mala hijerarhija superiornihbića koje ponekad neizravno zovu Mahatmama, što nasanskrtu znači «oni čija je duša golema». To su nadljudska bićas natprirodnim moćima koja su dovršila svoju evoluciju naovom planetu, ali ostaju s čovječanstvom kako bi olakšalinjegov duhovni napredak… životni vijek njihovih tijela gotovo je beskonačan jer je Kotač reinkarnacije za njih stao.(Andrew Tomas, Shambhala: Oasis of Light, op. cit., str. 43-44,passim)
Drugim riječima, oni su Besmrtna bića, a na temelju onoga što je poznato o tom blistavom društvu prosvijetljenih ljudi,koncept reinkarnacije esencijalan je dio njihove filozofije.Tibetanski rukopisi dodaju, «od pamtivijeka, dinastija mudrih vladara nebeskog podrijetla vladala je kraljevstvomShambhale i čuvala neprocjenjivu baštinu kalachakre, mističneznanosti ezoterijskog budizma» (Giuseppe Tucci, Tibetanskioslikani svici, Rim, 1949., sv. 1).Poslije sedam godina u Tibetu i Kini, njemački autor HartwigHausdorf napisao je u svojoj knjizi Die weisse Pyramide (Bijelapiramida) da starješine Shambhale «nisu u potpunosti s ovogasvijeta; više podsjećaju na izvanzemaljski um… vrstu koju jeUniverzalni um poslao na našu Zemlju» (Hartwig Hausdorf, DieWeisse Pyramide, englesko izdanje New Paradigm Books,Florida, 1998., str. 92, 102, passim).Od pamtivijeka Tibetanci i drugi azijski narodi vjerovali su dameđu njima žive mudraci koji su se oslobodili smrti i lutajuZemljom i svemirom po volji u fizičkom tijelu. Drevni narodizvali su ih «sveti besmrtnici» i tvrdili da su razvili nizalkemijskih «eliksira besmrtnosti», uključujući žad u prahupomiješan s cinoberom koji su pili kako bi pripremili svojatijela za stanje hsien – materijalnu besmrtnost u tijelu koje jepostalo eterično.Pisma koja danas zovemo Pisma mahatmi A. P.Sinnettu između 1880. i 1885. napisali su mahatme koji sunavodno nastanjivali samu Shambhalu, i tako su predstavljaliizvor iz prve ruke o tom kraljevstvu iz samog zatvorenog krugaMudraca Istoka. (Alfred Percy Sinnett [1840.–1921.] bio jebritanski urednik engleskog dnevnog lista Pioneer uAllahabadu u Indiji gdje je živio od 1879. do 1889, i koji jeimao privilegij biti primljen u Himalajsko bratstvo visokih jogija.) Na temelju tog dopisivanja Sinett je napisao The OccultWorld (Okultni svijet) (1881.) i Esoteric Buddhism (Ezoterijskibudizam) (1883.), knjige koje su odigrale veliku ulogu upoticanju zanimanja javnosti za teozofiju. Odgovori iobjašnjenja koje su mahatme iz Shambhale dali na Sinettovapitanja nalazili su se u njihovim pismima i objavljeni su 1923.kao The Mahatma Letters to A. P. Sinnett. (Originalnapisma mahatmi čuvaju se u Britanskoj knjižnici i mogu se uzposebnu dozvolu pogledati na Odjelu za rijetke rukopise.)Slika tog zagonetnog kraljevstva postaje još jasnija nakon štoproučimo djela mahatmi koji su, prema vjerovanju, bili klasaljudi s proročanskim sposobnostima. U jednom pismu Sinettuiz 1881. autor, ugledni Mahatma Morya, istočnjački inicijat

rodom iz Rajputa, opisuje veličanstven tajni ulaz u Dolinubesmrtnika:
Na određenom mjestu koje se ne spominje strancima nalazi seponor premošten krhkim mostom od ispletene trave, podkojim protječe divlja bujica. Najhrabriji članovi vašihalpinističkih klubova teško da bi se usudili krenuti timprolazom jer visi poput paukove mreže i izgleda trulo ineupotrebljivo. Ipak, nije takav; onaj tko se usudi krenuti timputem i uspije… kao što i hoće ako je pravo da mu budedopušteno… doći će do kanjona jedinstvene ljepote krajolika,do jednog od naših mjesta i nekih od naših ljudi, o čemu ikojima nema nikakvog zapisa ni bilješki među europskimgeografima. Na dobačaj kamena od stare lamaserije stoji staraKula u čijim su njedrima stasale generacijebodhisattvi [suosjećajnih osoba čija je suština savršenoznanje].(Passport to Shambhala, u izdanju West Siberia GeographicalSociety, 1923., pismo 18, str. 31, na engleski preveo profesorVladimir Andrei Vasiliu, 1933. [uključuje potpunu zbirku Pismamahatmi A. P. Sinnettu])
Stanovnici raznih sela na Tibetu tvrde da nitko ne može proćiodređenim područjima bez dozvole: Mahatma Morya dodatnointrigira:
Već ste od pouzdanih putnika čuli da ih vodiči odbijaju voditiodređenim pravcima. Radije će pustiti da ih ubiju nego vaspovesti naprijed. Tako, ako lakouman putnik ipak krenenaprijed, planinska lavina zatutnjat će pred njim. Ukolikoputnik prebrodi tu prepreku odnijet će ga kiša kamenja, jer onikoji nisu dobrodošli neće stići do svojih odredišta.(u navedenom djelu, pismo 18, str. 32)
Poznati su slučajevi kada su ljudi i životinje neprirodno drhtalipribližavajući se određenim mjestima na tom području, kao daih bombardiraju nevidljive zrake. Neimenovani Dalaj Lama iz19. stoljeća, duhovni vođa Tibeta, «…u jednom razdoblju bio je
 na dugom putovanju od Lhase do Mongolije, i na jednoj točkiputa ljudi i životinje u njegovoj karavani počeli su se tresti bezvidljivog razloga. Dalaj Lama objasnio je tu pojavu rekavši dadružina prolazi kroz dio zabranjene zone Shambhale, čija jepsihička vibracija bila previsoka za putnike» (N. K.Roerich, Srce Azije, Roerich Museum Press, New York, 1930.;također, Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 54).Ruski istraživač N. M. Prjevalsky i njemački jezikoslovac ipovjesničar A. H. Francke zabilježili su u svojim knjigamaneobično ponašanje domaćeg stanovništva koje ni pod kojimuvjetima nije bilo moguće natjerati da uđu u određene okrugesjevernog Tibeta (N. M. Prjevalsky, Mongolia [Mongolija],navedeno djelo, str. 101; A. H. Francke, A History of WesternTibet [Povijest zapadnog Tibeta], Partridge and Co., London,1907.). Ruski član jedne od Roerichovih ekspedicija osobno jerekao Andrewu Tomasu da je njihova grupa doživjela istoiskustvo u dubinama Azije gdje su, bez vidljivog razloga,pomoćnici u ekspediciji odbili nastaviti dalje na jednom mjestuu sjevernom Tibetu. Rus je priznao da ni sam nije mogaorazumjeti zašto mu se nije jahalo dalje, rekavši da je to bilo«čudno i neobjašnjivo», osjećaj koji nije želio ponovno doživjeti(Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 58).
Zagonetni planinski ljudiU Turfanu, Sinkiang, zapadna Kina, članovi Roerichoveekspedicije čuli su intrigantnu priču o visokoj, tamnokosoj ženiozbiljnog izraza lica koja je redovito izlazila iz dubokih spiljakako bi pomagala siromašnima. Njena djela izazivala suduboko poštovanje među stanovništvom čitave azijske regije.«Spominjali su se i jahači s bakljama koji su nestajali upodzemnim prolazima» (Andrew Tomas, Shambhala, navedenodjelo, str. 59), a bilo je i izjava svjedoka koji su vidjeli blistavoodjevene, okrunjene lame (navodno iz Shambhale) kako sjedena nosiljkama koje nose po četvorica muškaraca.Roerich spominje da su visoki, vitki, bjeloputi ljudi viđani kakonestaju u kamenim tunelima kad bi im se približili stranci.Kasnije, kad je njegova ekspedicija prolazila krozKarakorumski prijevoj, Roerich je rekao da ga je domaći vodičobavijestio kako su visoki, u bijelo odjeveni muškarci i žene
bili povremeno viđani kako se pojavljuju iz tajnih ulaza na tompodručju. Ponekad su ti zagonetni planinski ljudi pomagaliputnicima. Početkom 1900-ih indijskenovine Statesman objavile su priču o britanskom bojniku koji je vidio visokog, lako odjevenog muškarca duge kose kakopogledom pretražuje dolinu naslonjen na visoki luk.Primijetivši bojnika, čovjek je skočio niz strminu i nestao.Domaće stanovništvo mirno je reklo Roerichu: «Vidjeli ste jednog od snježnih ljudi koji čuvaju svetu zemlju.» (N. K.Roerich, Heart of Asia, navedeno djelo).Na jednoj od svojih slika Roerich je prikazao Snježnu djevojkumeđu stijenama i snijegom, također kako drži luk. Usprkosledenjacima i očigledno hladnim uvjetima, ona je laganoodjevena, kao da je zaštićena od hladnoće toplom aurom.Roerich dodaje:
U podnožju Himalaja nalazi se mnogo spilja i priča se da iz tihspilja vode podzemni prolazi koji se protežu daleko ispodKinchinjunge. Neki su čak vidjeli kamena vrata koja nikadanisu bila otvorena jer za to još nije kucnuo čas. Duboki tunelivode do veličanstvene doline.(N. K. Roerich, Himalayas – Abode of Light, navedeno djelo,citirano u Andrew Tomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 39)
Bilješka profesora Roericha pobliže opisuje «veličanstvenudolinu» «Besmrtnika». Rano na svom dugom putovanjuRoerich je naišao na hodočasnike koji su mu rekli: «Iza ovihplanina žive sveti muškarci i žene koji spašavaju čovječanstvokroz mudrost; mnogi su ih pokušali vidjeti, ali nisu uspjeli…nekako, čim pređu greben, izgube svoj put.» (N. K.Roerich, Heart of Asia, navedeno djelo; također AndrewTomas, Shambhala, str. 59,passim). «Pa ipak, Nicholas Roerichotišao je na taj teritorij na poniju.Bio je odsutan par dana i, nakon što se vratio, Azijci su paliničice pred njegovim stopalima, govoreći da je on ‘bog’, jernijedan čovjek nije mogao prijeći granicu Shambhale bezbožanskog odobrenja» (Andrew Tomas,Shambhala, navedenodjelo, str. 58)
 Možda je postojao razlog za to što je Roerich nesmetano ušaou zabranjenu enklavu, jer su mahatme tvrdile Sinnettu:«…[oni koje mi] želimo upoznati naći će nas na samimgranicama» (Passport to Shambhala, navedeno djelo, pismo15, str. 131). Roerichove napomene jednom lami (vjerskomučitelju) na Tibetu ukazuju na njegovo znanje iz prve ruke odolasku do Shambhale: «Mi smo osobno vidjeli bijeli graničnistup, jedan od tri stupa Shambhale» (N. K. Roerich, Himalayas,navedeno djelo).Osim potrage za domom mahatmi, cilj jedne od Roerichovihekspedicija preko Tibeta i Xinjianga do Altaja 1928. nijesasvim jasan iz njegovog dnevnika, ali čini se da je biopovezan s vraćanjem malog dijela svetog Kozmičkog kamenana njegovo pravedno mjesto u Žadnoj kuli u središtuShambhale.«Ta je krhotina prije toga bila poslana u Europu kako bipomogla u osnivanju Lige naroda, koja je, iako je završilaneuspjehom, bila više nego poželjna nakon Prvog svjetskograta» (J. Saint-Hilaire, On Eastern Crossroads [Na raskrižjimaIstoka], New York, 1930., citirano u AndrewTomas, Shambhala, navedeno djelo, str. 63)Ta je krhotina navodno bila dio mnogo većeg Kozmičkogkamena, i čini se da je Roerich bio sudbinski predodređen daga vrati u Shambhalu.
Izgubljena oaza napredne duhovne kultureNarodne predaje stare Rusije također ukazuju na stvarnopostojanje zajednice nadahnutih muškaraca i žena na mjestu usrcu Azije koje se na ruskom zove Belovodye – Zemlja živihbogova. U godišnjaku Journal of the Russian GeographicalSociety iz 1903. objavljen je članak pod naslovom «Putovanjeuralskih Kozaka u kraljevstvo Belovodye» koji je napisaoistraživač po imenu Korolenko. Također, u listopadu 1916.Geografsko društvo zapadnog Sibira objavilo je priču ruskogpovjesničara Belosliudova pod naslovom «O povijestiBelovodya».Oba ova članka, koje su objavila znanstvena tijela, vrlo suzanimljiva zato što otkrivaju čvrsto uvjerenje, još uvijek prisutno među «starim vjernicima» u Rusiji, da su Belovodye tajni zemaljski raj koji postoji negdje na području krajnjeg jugozapada Sibira.Ta dva članka daju potvrdu našoj osnovnoj temi o skrivenom,svetom kraljevstvu negdje oko najsjevernijih regija Tibeta,kraljevstvu drevne visoke mudrosti.Predaju o izvanrednom, povučenom narodu drevne civilizacijeu toj skrivenoj zemlji jedan je zagonetan domaći mudracispričao ruskoj psihijatrici i autorici dr. Olgi Kharitidi tijekomnjenog boravka u zabačenom dijelu Sibira:
Njihova glavna dostignuća bila su u razvoju unutarnjihdimenzija uma; cijelo njihovo društvo posjedovalo je prekrasnuduhovnu snagu koju u modernoj materijalističkoj kulturi iskusetek rijetki. Posjedovali su nevjerojatnu psihološku mudrost.Bili su u stanju kontrolirati osobno doživljavanje vremena inaučili su telepatski komunicirati na velike udaljenosti. Bili suvrlo vješti u planiranju budućnosti, njihova društvenastruktura bila je najdjelotvornija koja je ikad postojala.(Dr. Olga Kharitidi, Entering the Circle [Ulazak u krug],HarperSanFrancisco, 1996.)
Ali jedan zakon Doline besmrtnika zauvijek ostaje na snazi, ato je da «neželjeni neće stići do nje» (Road to Shambhala [Putdo Shambhale], rijetka tibetanska knjiga iz 18. stoljeća koju jenapisao treći Panchen Lama ili «Veliki učenjak» (1738.–1780.),preveo Cheng Yuan, 1901.).Samo oni koji su čuli «Kalagiyu, poziv u Shambhalu poslan navjetru» (ibid.) ili telepatskom komunikacijom od strane Velikihučitelja mogu se nadati da će sigurno stići u «Dolinunajmudrijih ljudi na Zemlji» (L. C. Hamamoto, The SoulDoctrine [Doktrina duše], Lhasa, preveo C. Chan, 1916., str.67).
Priče očevidaca o ShambhaliTijekom prvog stoljeća nove ere Apolonije, poštovani ikarizmatični grčki mudrac, primio je «poziv» i otputovao uShambhalu. Prije toga je bio primio «upute» i točno je znaogdje će naći ono što su u to vrijeme zvali «Dom mudraca»

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.