Ako pretjerano ističemo prijatelje, isto će nam se dogoditi i s neprijateljima. Kad se rodimo, niti mi ikoga poznajemo, niti itko poznaje nas. Iako svi mi podjednako težimo sreći i ne želimo patiti, ipak nam se lica nekih ljudi sviđaju, pa mislimo: »To su moji prijatelji«, dok nam se lica drugih ne sviđaju pa mislimo: »To su moji neprijatelji«. Tim licima pridajemo identitete i nadimke, da bismo na kraju vježbali buđenje želje prema prvima i mržnje prema potonjima. I kakvu to onda ima vrijednost? Ma baš nikakvu. Nevolja je u tome što se pritom toliko energije troši na brigu o razini koja nije dublja od životnih površnosti. Ono duboko gubi bitku s trivijalnim. Ako nismo vježbali, a u smrtni se čas nađemo okruženi rasplakanim prijateljima i ostalima s kojima smo u životu općili, umjesto da kraj sebe zateknemo nekoga tko će nas podsjetiti na vježbanje krjeposti, to će nam društvo donijeti samo nevolje, i to nevolje koje smo sami zažvali. I što je tu onda bilo krivo? To što smo s uma smetnuli net-rajnost. 42   Prednosti svijesti o netrajnosti Pa ipak, ako na to da nam do svijesti prodre spoznaja o tome da ćemo umrijeti ne čekamo sve do samoga kraja, i ako već sada realistički procijenimo svoju situaciju, onda nas neće nadvladati površni, vremeniti ciljevi. I nećemo zanemariti ono što je dugoročno važno. Bolje je već na samom početku shvatiti da ćemo umrijeti pa pokušati otkriti što je u životu vrijedno truda. Ne smetnemo li s uma kako život brzo prolazi, naučit ćemo cijeniti svoje vrijeme pa raditi samo ono što nešto vrijedi. Vodi li nas jak osjećaj imanen-tnosti smrti, osjetit ćemo potrebu za predavanjem vježbanju svog duha, usavršavanju svog uma, pa nećemo tratiti vrijeme na kojekakve besmislice – od jela i pila pa sve do beskrajnih razgovora o ratu, ljubavnom životu i glasinama. Sva bića teže sreći i ne žele patiti. Mi se pak služimo mnogim razinama tehnike za uklanjanje neželjene patnje u njezinom površnom i dubokom obliku, no ponaj-češće u ranom dijelu života za sprječavanje kasnije patnje. I religiozni ljudi i oni koji to nisu, kroz čitav život teže tome da jednu patnju ublaže i drugu otklone, te pritom ponekad prihvaćaju čak i samu bol kao sredstvo kojim će ukloniti još veću patnju i postići izvjesnu mjeru sreće. Svi se ljudi trude otkloniti površni bol, no postoje i tehnike koje se bave uklanjanjem patnje na dubljoj razini – usmjerene na to da, u najgorem slučaju, umanje patnju u budućim životima, a u najboljem uklone sve oblike patnje s čovjeka koji vježba svoj duh, baš kao i sa svih drugih bića. Duhovne vježbe pripadaju tom dubljem obliku. Takve tehnike predmnijevaju modificiranje odnosa prema životu, pa zato vježbanje duha dovodi do pozitiv- 43   nog modificiranja misli. Na sanskrtu se to zove dharma, što znači »držanje«. To znači da se modificiranjem kontra-produktivnih stavova oslobađamo od određene razine patnje i tako držimo podalje od te patnje. Duhovne vježbe štite, ili zadržavaju podalje od jada i nas i druge ljude. Nakon što smo najprije shvatili vlastitu situaciju u svjetlu cikličkog postojanja, i potrudili se zadržati podalje od patnje, svoje ćemo razumijevanje proširiti i na druga bića i razviti sućut, što znači da ćemo se posvetiti zadržavanju i drugih ljudi izvan dohvata patnje. To svakako ima svog praktičnog smisla, jer svakako stoji da ja, koji sam samo jedno biće, mogu odlučiti da preuzmem brigu o mnogim drugim bićima, no to ima i svoju drugu stranu jer ću i ja, usmjerivši svoje djelovanje na dobrobit drugih ljudi, i sam postati sretnijim. Sućut, naime, smanjuje strah pred vlastitom patnjom i jača unutrašnju snagu. Ona nam daje osjećaj snage, ona u nama budi uvjerenje da možemo izvršiti svoje zadaće. Ona nam pruža poticaj i ohrabrenje. Dopustite mi da navedem samo jedan mali primjer. Nedavno sam bio u Bodh Gayi, jer sam se bio razbolio od kronične crijevne zaraze. Na putu za bolnicu bol mi je u abdomenu bio vrlo jak, i silno sam se znojio. Automobil je prolazio kroz područje Brda lešinara (tu je naučavao Buddha), u kojem su seljaci inače jako siromašni. Država je Bihar već i sama po sebi siromašna, no ovo je područje još siromašnije. Nisam vidio čak ni djecu kako idu u školu. Gola bijeda. I bolest. Ostala mi je sasvim jasna uspomena na dječačića oboljela od paralize koji je na nogama imao hrđave željezne ortopedske aparate, a pod pazuhom metalne štake. Bilo je očito da se o njemu nitko ne brine. To me je jako potreslo. Malo sam kasnije ugledao starca u

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.