Nekoliko su me dana kasnije pozvali u unutrašnji ured Njegove Svetosti, pa sam, opremljen magnetofonom, sjeo pred njega. Njegova je Svetost, crpeći pri tumačenju tog teksta iz širokog dijapazona predaja i iskustava, razložila do živih pojedinosti strukturu buddhističke dubinske psihologije baš kao i sam proces umiranja i razdoblje od smrti do sljedećeg života. Pritom je dalaj-lama opisao i kako uvježbani jogini izražavaju duboke razine svijesti potrebne za duševni preobražaj. Dirljivim je riječima govorio o vrijednosti stalne svjesnosti o vlastitoj smrti, o tehnikama njezina postizanja, o svladavanju straha u trenutku smrti, a također i o onom međustanju između dva života te o pomoći drugim umirućima. Njegove su pouke srž ove knjige. Da bih u vama stvorio nekakvu predodžbu o tome kakav je dojam kod mene tog dana stvorio dalaj-lama, dopustite mi da citiram nekoliko bilježaka iz moje knjige Kultiviranje sućuti (Cultivating Compassion), gdje raspravljam o meditiranju o naravi stvarnosti: 11     Dalaj-lama vam savjetuje da se prepustite takvoj meditaciji o nekome ili nečemu do čega jako držite, ali tako da doživljaj praznine ne protumačite krivo, to jest kao obezvrjeđivanje subjekta – do njega ćete i dalje jako držati, ali ćete ga sad sagledati na drugi način. U doba kad me je podučavao o tome u svom uredu u Indiji, moj je doživljaj bio izvanredno jak. Jednoga popodneva, dok sam ga promatrao preko pisaćeg stola – a iza leđa mu se širio niz prozora – sunce se već bilo spustilo prilično nisko nad dolinom Kangra. Predmet su našeg razgovora bile faze umiranja – bilo je to duboko izlaganje dubljih razina uma, razina na kojima je izgrađena ne samo smrt, nego i sve svjesno iskustvo. Kad govori tibetski, dalaj-lama posjeduje nevjerojatno snažan izraz – jer govori istodobno i vrlo brzo i vrlo jasno – pa na jednu temu us-mjeruje silno mnoštvo različitih učenja. Prizor je bio blistav zbog sjaja sunca preko čitavog jarko narančastog neba – kao na drugom stupnju četiri suptilne svijesti kroz koje prolazimo u trenutku smrti. Osjećao sam se kao kod kuće kao nikad u životu. Kad sam izišao iz njegove sobe, zatravio me pogled na zasniježeni vrhunac iznad Dhar-msale. Krenuo sam prema svojoj sobi smještenoj niže na obronku, pa prešao preko mjesta gdje je i s druge strane pucao pogled na brdo. Prostor je između dvije planine ispunila duga, tvoreći potpuni krug. Bilo je to nešto zapanjujuće! Nekoliko dana kasnije, baš kad sam odlazio s posljednje po-duke kod dalaj-lame, spremajući se na povratak u 12 Sjedinjene Države, u trenutku kad sam stigao do vrata, on mi je rekao: »To je kao san.« Našto ja: »Sto to?« »To je kao san«, odgovorio mi je on. Čak i u tom najživljem i najdragocjenijem razdoblju života, on me natjerao da razmišljam o praznini tog dragocjenog doživljaja. Praznina ne poništava pojave; baš naprotiv, ona je sasvim spojiva s djelatnošću, baš kao i s prihvaćanjem društvenih vrijednosti. Djelovanje dalaj-lamina nauka Nauk dalaj-lame prepun je pojedinosti o samom procesu umiranja, ali i praktičnih savjeta. Kroza nj sam stekao mnoge predodžbe o postupnom urušavanju svijesti, te naučio mnogo toga što će se kasnije pokazati vrlo korisnim. Dok su mi se otac i mati odmarali u svojoj malenoj zimskoj kućici na Floridi, otac je doživio moždani udar. Imao je tada osamdeset i jednu godinu. Ja sam u tom trenutku bio daleko, čak u Vancouveru, gdje sam predavao na Sveučilištu Britanske Kolumbije, zbog čega sam u tom gradu i ostao kad su moja tri brata otišla na Floridu posjetiti bolesnoga oca. Svi smo doživjeli veliko olakšanje kad se otac digao iz komatoznog stanja, pa se čak i vratio kući. Pa ipak, kad sam nekoliko tjedana kasnije, pošto su braća otišla, stigao i sam, otac se već bio vratio u bolnicu, i opet u komatoznom stanju. Jednog je dana, ležeći tako na leđima, otvorio oči. Okrenuo se prema meni, pa smo započeli blagi razgovor. I tako mi je u jednom trenutku, s bolnim odsjajem u očima, rekao: »Ne bi mi vjerovao kad bih ti ispričao što se sve u ovoj bolnici zbiva.« Upitao sam se što je time mislio reći, a pogled mi je odlutao do televizora na dnu njegova kreveta. Davala se nekakva vruća bolnička sapunica, a onda sam opazio i da mu je bolnica na jastuk stavila maleni zvučnik. Dok je ležao u komi, slušao je sve te programe! Nakon nekog sam mu vremena rekao što je zapravo izvor tih njegovih ideja, pa mu onda i isključio zvučnik, jer sam se prisjetio dalaj-lamina nauka kako je, kad se počnemo bližiti smrti, najvrjednije od svega imati nekoga tko će te podsjetiti na kreposne misli.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.