Kad mi je bilo petnaest-šesnaest godina, proučavao sam stepenice puta k prosvjetljenju, pa se, radi kul-tiviranja tih stepenica, odao i izvjesnim oblicima meditacije. Osim toga sam počeo držati predavanja za kojih sam morao obavljati sve više i više analitičkih meditacija, i to zato što se predavanja i analitička meditacija slažu kao prst i nokat. Samo se pak pitanje svijesti o smrti vrti oko tri korijena, devet razloga i tri odluke: Prvi korijen: Kontemplacija da je smrt neizbježna 1. zato što će smrt neizbježno doći, te se stoga ne može izbjeći 2. zato što se naš budući život ne može produžiti, nego se, naprotiv, neprestance smanjuje 3. zato što nam čak i dok smo živi ostaje malo vremena za vježbanje Prva odluka: Moram vježbati. Drugi korijen: Kontemplacija da je trenutak smrti neodređen 4. zato što je trajanje našeg života na ovom svijetu neodređeno 72   5. zato što je uzroka smrti jako mnogo, dok su uzroci živo- ta malobrojni 6. zato što je trenutak smrti, zbog lomnosti tijela, neizvjestan Druga odluka: Moram smjesta početi vježbati. Treći korijen: Kontemplacija da u trenutku smrti pomaže samo uvježbanost 7. zato što nam u trenutku smrti naši prijatelji ne mogu po- moći 8.  zato što nam u trenutku smrti naš imetak ne može pomoći 9.  zato što nam u trenutku smrti naše tijelo ne može pomoći Treća odluka: Vježbat ću neprianjanje za ijednu od ljepota ovoga života. U naravi je cikličkog postojanja da će se ono što se skupilo napokon rasplinuti – roditelji, djeca, braća, sestre i prijatelji. Bez obzira koliko se ljudi voljeli, na kraju se moraju rastati. Gurui i učenici, roditelji i djeca, braća i sestre, muževi i žene, te napokon prijatelji – bez obzira tko oni bili – na koncu se moraju rastati. Dok je moj stariji tutor Ling Rinpochav bio zdrav, bilo mi je skoro nemoguće i nepodnošljivo razmišljati o njegovoj smrti. On je za mene oduvijek bio poput stanca kamena u koji se mogu pouzdati. I pitao sam se kako bih mogao opstati bez njega. Ali kad je doživio moždani udar, nakon kojeg je uslijedio i drugi, i to vrlo 73   težak, taje situacija napokon dopustila djeliću uma da pomisli: »Sad bi i za njega bilo bolje da ode.« Ponekad bih čak znao pomisliti da je on namjerno u sebi izazvao tu bolest, tako da ja, kad on i stvarno ode, budem spreman za izvršenje sljedeće zadaće – traganja za njegovom reinkarnacijom. Osim što se odvajamo od svih svojih prijatelja, na kraju nam beskorisnim postaju i sav imetak i sredstva što smo ih s vremenom stekli – pa ma kako da prekrasni bili. Bez obzira na to koliko nam visok bio rang ili položaj, na kraju ipak moramo pasti. Da bih se na to podsjetio, kad god se popnem na visoki podij s kojeg naučavam, čim sjednem, u sebi izgovorim riječi Sutre o dijamantnom rezaču,  a koje govore o netrajnosti: Promatraj stvari sastavljene od uzroka Kao žmirkave zvijezde, krhotine viđene bolesnim okom, Treperavo svjetlo svjetiljke na maslac, magične iluzije, Rosu, pjenu, snove, munju i oblake. Tad razmišljam o lomnosti uzrokovanih pojava, pa pucnem prstima, proizvedeni taj kratki zvuk koji simbolizira netrajnost. Tako samog sebe podsjećam da ću uskoro sići sa svog visokog prijestolja. Sva živa bića – bez obzira koliko živjela – na koncu ipak moraju umrijeti. I nema im druge. Kad jednom uđemo u cikličko postojanje, ne možemo živjeti izvan granica njegove naravi. Bez obzira koliko stvari oko nas bile 74   lijepe, u samoj je njihovoj naravi da i one i mi, koji u nji-  ma uživamo, na kraju moramo degenerirati. I ne samo da na koncu moramo umrijeti, nego čak i ne znamo kad će nam doći kraj. Kad bismo to znali, mogli bismo odgoditi pripremu za budućnost. Ovako pak, čak i kad nam predznaci govore da bismo mogli doživjeti duboku starost, ipak ne možemo s potpunom sigurnošću reći da nećemo umrijeti već danas. I zato ne smijemo ništa odgađati. Naprotiv, moramo obaviti sve pripreme da čak i ako umremo već noćas, to učinimo bez žaljenja. Ako u sebi razvijemo svijest o neizvjesnosti i imanentnosti smrti, naš će osjećaj o važnosti mudrog iskorištavanja vremena neprestance jačati. Ili, kako bi to rekao tibetski učenjak i jogin Tsongkhapa: Kad shvatimo koliko teško stječemo to ljudsko tijelo, onda više nikako ne možemo sjediti prekriženih ruku.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.