Nekoliko dana kasnije očevo se stanje prozlilo, pa je potonuo u duboku komu. Posjetivši ga jedne večeri, otkrio sam da su ga premjestili u drugu sobu. Ovaj je put iz televizora treštao nekakav kviz. Želio sam ga isključiti, ali mi je sestra rekla da taj kviz jako voli jedan skoro gluhi bolesnik u susjednom krevetu. Smeteno sam sjeo na dno očeva kreveta i upitao se što sad. Televizor je zagrmio pitanje o brodu koji je potonuo na pučini, pa sam pomislio da bih sad mogao bar započeti razgovor s onim drugim bolesnikom. »Znate li kako se zvao taj brod?« viknuo sam. Kad se na njemu nije pomaknuo ni jedan mišić, shvatio sam da je i on u komatoznom stanju. Ali se moj otac uspravio u postelji i rekao: »Andrea Dona.« Bio je lucidan, i sve je to sve vrijeme slušao! Isključio sam TV, a onda smo započeli lijep razgovor. Bio je opet onaj stari, sa svime zadovoljan. Zatražio je krekere i mlijeko, i sestra mu ih je donijela na posebno nježan način. Neko smo vrijeme tako čavrljali, a kad sam odlazio, upitao sam ga: »Da pozdravim mamu?« »A što misliš«, odgovorio mi je veselo. Sutradan su rano ujutro majku nazvali iz bolnice i javili joj da je otac noćas umro. Kako mi je bilo drago da je pred smrt došao k svijesti i da mu se vratilo dobro raspoloženje. I da je televizor šutio. Mrtvog su oca ostavili u njegovoj sobi, samog. Stigao sam i, prisjetivši se da ne smijem uznemiravati tijelo, sjeo i ostao tako sjediti bez riječi jer nisam poznavao njegov vokabular vjere. Osjećao sam da ga već samim time što sam tu podupirem na njegovu putu. Godinu dana kasnije mati mi je vjerojatno doživjela moždani udar. Nazvala je mog brata Jacka i ženu mu Judy. Jacka nije bilo kod kuće, a kad se javila Judy, mati je rekla kako se osjeća strašno loše, da je jako boli glava, te nastavila govoriti sasvim zbrkano. Rekla je da je hvata nesvjestica i da joj nije dobro. A onda joj je glas zamro. Budući da mati nije spustila slušalicu, Judy je odjurila u susjedstvo i nazvala hitnu pomoć. Poslije toga su majku u bolnici triput vraćali s vrata smrti, i svaki se put mučila u želji da nešto kaže. Videći je kako se tako nesuvislo bori za riječ, prisjetio sam se kako je dalaj-lama govorio o potrebi za prijateljskim savjetom koji će dozvati kreposni stav, pa prišao njezinu uzglavlju. Znao sam da je »duh« za nju riječ od posebnog značenja, pa sam joj rekao: »Mama, to sam ja, Jeff. Došao je trenutak duha.« Ona se smjesta smirila i prestala se batrgati. Nježno sam ponovio: »Došao je trenutak duha.« Nekoliko je dana kasnije mirno preminula.   Kad su mom rođaku Bobbvju dijagnosticirali tumor na mozgu, on je o svojoj bolesti nadugo i naširoko razgovarao s mojim bratom Jackom, i ovaj ga je upitao bi li još što želio učiniti dok je još aktivan. Bobby mu je odgovorio: »Volio bih da se rodbina sastane, pa da pričamo priče o djedu.« Moj je djed po ocu bio ljudina, te je štitio svoju obitelj, farmu, crkvu i sve mu blisko na žustar, pa i šaljiv način. I tako nas je Jack sve skupio, svih nas četrna-estero. Svi smo znali daje Bobby na samrti, i nismo se pretvarali da nije tako, ali zbog toga nismo bili ni ucviljeni. Većina je od nas pričala urnebesne priče, koje sam i snimio na video. Bobbvjeva me sestra Nancy nazvala i upitala za savjet o tome što da radi kad se približi trenutak smrti. »Pobrini se da nitko oko njega ne plače i ne nariče«, odgovorio sam joj. »Sve neka bude vrlo jednostavno. Isključi televizor. Neka se ljudi dođu pozdraviti prije početka kraja.« Na Bobbvjev predzadnji dan, sva je rodbina gledala videozapis svog sastanka, i dobro se zabavila. Bobby je umro sutradan, u tišini i jednostavnosti. Dalaj-lama savjetuje da nas, kad nam se približi kraj, podsjete na naše meditacije, pa ma kakve da bile. Mi drugima ne možemo nametnuti naše nazore, kao ni nivoe svjesti više od onih koje oni mogu svladati. Kad je moj prijatelj Raymond doznao da umire od AIDS-a, on i njegov dečko upitali su me što da učine. Prisjetio sam se smrti roditelja, pa i vlastite paraliziranosti zbog Lvmeove bolesti a od koje sam skoro umro, pa shvatio da i dugo pošto izgubimo sposobnost komuniciranja s drugim ljudima, ipak još možemo živjeti jakim i lucidnim unutrašnjim životom. Za te sam izvanredno teške bolesti u sebi ponavljao mantru

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.