To međutim ipak ne znači da osjetilna bića i stvari uopće ne postoje. Riječ je samo o tome da oni ne postoje onako konkretno kako nam se to pričinja. Ako dobro analiziramo i meditiramo, shvatit ćemo harmoniju između trenutne pojave ljudi i stvari i njihove praznine opstojanja u sebi. Bez takvog će nam se shvaćanja učiniti da se praznina i pojavnost međusobno isključuju. Sve pojave – uzroci i posljedice, agensi i djelovanja, i dobri i zli – postoje samo po uvriježenom shvaćanju, sve su one nastale ovisno. Budući da postojanje pojava ovisi o drugim faktorima, one nisu neovisne. To nepostojanje neovisnosti – ili ispražnjenost od opstojanja u sebi – ‘:    117   predstavlja konačnu istinu o njima. Shvaćanje toga jest mudrost. Fundamentalni je uzrok patnje neznanje – kriva koncepcija da živa bića i predmeti opstoje u sebi. Sva kriva stanja uma imaju u korijenu tu zabludu. Glavni je cilj duhovnog puta suprotstavljanje neznanju i njegovo uklanjanje mudrošću. Mudra svijest, utemeljena u stvarnosti, shvaća da živa bića i druge pojave ne opstoje u sebi. To je mudrost praznine. Jedan od najimpresivnijih i najkorisnijh spisa prvog pančen-lame jest njegova Rasprava s neznanjem, dosta slična osmom poglavlju Shantidevina Vodiča u Bodhisat- tvin način života. U njemu se vodi rasprava između egocentričnosti i uvažavanja drugih ljudi. Rasprava s neznanjem prvog pančen-lame zapravo je zažarena diskusija između ignorantske zablude da osjetilna bića i predmeti opstoje u sebi, i mudrosti koja govori o ovisnom nastanku i praznini. Kad sam pročitao tu knjigu, shvatio sam da moje razumijevanje Srednjeg puta ne doseže najvišu razinu. Zahvaljujući njegovim objašnjenjima napokon sam shvatio da je neobično teško, nakon pobijanja opsto-janja u sebi, postulirati čisto normalno i imputirano postojanje ljudi i pojava. To je potvrdila i kitica u Tsongkhapi-nom velikom iskazivanju specijalnog uvida, iznesenom u njegovoj Velikoj raspravi o stupnjevima Puta prosvjetljenja: Iako je umu teško postulirati uvjetni postanak Uzroka i posljedice no bez opstojanja u sebi Bilo bi prekrasno pouzdati se u neki pristup I reći da je to sustav Srednjega puta. 118   U prethodnom dijelu ove knjige nisam postavljao pitanje kako nam izgledaju osjetilna bića i objekti. U taj izgled nisam dirao, te sam smatrao kako je negacija opstojanja u sebi nešto što nadilazi osnovni, uvriježeni izgled. Kroz razmišljanje sam, međutim, o tekstu prvog pančen-lame, razvio novo razumijevanje. To bi se dalo najbolje objasniti pričom o tome kako sam sagledao tvrdnju tibetskog učenjaka-jogina Gungtanga Konchoka Tenpava Dron-maya, izraženu u stihovima: Iz toga da se analizom traži opstojanje u sebi, Slijedi da se pobija činjenica da ga nismo našli. Pa ipak, nenalaženje ne negira temelj onoga što se traži, I tako se naknadno vidi tek nominalni ostatak. Čini se da to upućuje na zaključak da, unatoč pobijanju tvrdnje da pojavnost opstoji u sebi, time nije pobijena i pojava same pojavnosti. Doista, sama se pojava ne pobija, no čini se da u njegovoj tvrdnji karmičke manifestacije nekog fenomena ostaju nedirnute u tolikoj mjeri da nam se čini kako su one uspostavljene vlastitom naravi, te da se pobija neko dodatno opstojanje u sebi. To su, međutim, nazori niže od dviju škola Srednjega puta, tj. Autonomne škole. Prema njoj, ako se neka pojava konačno uspostavi, onda će se ona uspostaviti kao vlastiti modus postojanja, u kojem bi slučaju morale postati vidljive najvišoj mudrosti, no budući da pojave poput četiri elementa nisu vidljive najvišoj mudrosti, one u krajnjem izvodu niti ne postoje. Takvi su nazori Autonomne škole. Meni se čini da 119   s takvog motrišta, nasuprot Tsongkhapinoj tvrdnji o nazorima više od dviju gore citiranih škola Srednjeg puta, a u okvirima takve analize, ne bi bilo teško postulirati ovisni postanak uzroka i posljedice. Rasprava s neznanjem prvog pančen-lame govori sasvim jasno da forme i tome slično, kad se pojave pred nama, od početka stvaraju dojam da su uspostavljene vlastitom naravi, pa kad se taj dojam pobije, onda nam se čini da smo time ukinuli i samo postojanje te pojave. Baš zato Tsongkhapa i veli da je, ako ne postoji opstojanje u sebi, teško postulirati ovisno nastajanje uzroka i posljedice. Uz pomoć Rasprave s neznanjem prvog pančen-lame, shvatio sam da je ono što Tsongkhapa veli zaista tako. Njegova je knjiga bila zaista vrlo korisna. Shvatimo li da mi ne opstojimo u sebi, i to rezoniranjem da nismo ni jedno ni mnoštvo, ni jednina ni množina, i ukoliko to gledište i zadržimo, njime ćemo – bar malo – potkopati neznanje što se očituje u zamišljanju opstojanja u sebi. Ta spoznaja, međutim, ipak sasvim ne suzbija ideju opstojanja u sebi, koja ostaje i dalje važeća, bar kad je riječ o nama. Zašto? Zato što ono uvriježeno, u sebi op-stojeće »ja« i dalje označava našu svijest. Čim se pojavi »ja«, s njim se pojavljuje i opstojanje u sebi koje treba pobiti, te je stoga nužno shvatiti da »ja« koje se pojavljuje pri promatranju tijela i uma zapravo ne postoji. To »ja« ne postoji. Ili, kako to veli prvi pančen-lama:

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.