Svijest o netrajnosti traži disciplinu – treniranje uma – ali to ne predmnijeva ni kažnjavanje ni upravljanje izvana. Disciplina ne znači zabranu: ona, naprotiv, znači 36   da ćemo, kad dođe do sukoba između kratkoročnih i dugoročnih ciljeva, kratkotrajne koristi žrtvovati dugotrajnima. To je samodisciplina, a ona izvire iz prihvaćanja uzroka i posljedica karme. Tako sam se primjerice ja, da bi mi se poslije nedavne bolesti želudac vratio na normalu, morao okaniti kisele hrane i hladnih pića, a koji su mi prije bili ukusni i privlačni. Takva disciplina zapravo donosi zaštitu. Slično tome i razmišljanje o smrti predmnijeva samodisciplinu i samozaštitu, a ne kažnjavanje. Ljudska bića raspolažu svim potencijalima za stvaranje dobrih djela, ali za potpuno iskorištavanje tih potencijala moramo imati slobodu. Totalitarizam guši taj rast. U svom pohvalnom smislu, individualizam predmnijeva da ništa ne očekujemo izvana i da ne čekamo na nečiju naredbu, već da, naprotiv, sami preuzimamo inicijativu. Zato se Buddha često pozivao na »individualno oslobođenje«, pri čemu je mislio na samooslobođenje, oslobođenje vlastitim snagama, a ne kroz neku organizaciju. Svaki pojedinac mora stvoriti svoju pozitivnu budućnost. Sloboda i individualizam zahtijevaju samodisciplinu. Ako se one iskorištavaju za izazivanje loših emocija, slijede negativne posljedice. Sloboda i samodisciplina moraju djelovati zajedno. Sirenje vidokruga S buddhističkog motrišta, najveći je od svih ciljeva postizanje buddhinstva (prosvjetljenje), kako bismo, zahvaljujući tom stanju, mogli pomoći golemom broju osjetilnih bića. 37   Pa ipak, čak nas i osrednji uspjeh može osloboditi bolnog ciklusa rađanja, starenja, bolovanja i umiranja. Niža, no ipak dragocjena razina uspjeha omogućuje nam poboljšavanje naših budućih života. Postupnim se popravljanjem života može, naime, postići oslobođenje, a na temelju se tog oslobođenja onda konačno može dostići i buddhinstvo (prosvjetljenje). Najprije se naša perspektiva širi tako da zahvati i buduće živote, a onda nam se, kroz temeljito razumijevanje vlastitih nevolja, perspektiva produbljuje dok ne obuhvati sav ciklus patnje od jednog života do drugog, takozvano cikličko postojanje ili samsaru. Napokon to razumijevanje možemo proširiti i na druge ljude, i to kroz sućutnu želju da se sva razumna bića oslobode od patnje i njezinih uzroka. Ta nas onda sućut navodi na to da težimo buddhinstvu (prosvjetljenju). Da bismo dokraja shvatili narav patnje i cikličkog postojanja, moramo se najprije pozabaviti dubljim aspektima života, a koji utječu na naše buduće živote. To je shvaćanje patnje opet potrebno za puno razvijanje sućuti. Slično tome mi Tibetanci težimo postizanju izvjesne mjere samouprave u Tibetu kako bismo mogli služiti bićima u svojoj domovini, ali se isto tako i trudimo da se snađemo u izbjegličkoj situaciji u Indiji. Postignuće prve, veće svrhe ovisi o našem postizanju potonjeg, privremenog cilja. Nevolje što ih donosi nesvjesnost o smrti Svijest o činjenici da ćemo umrijeti vrlo nam je korisna. A zašto je tako? Ako nismo svjesni smrti, nećemo misliti ni 38   na vježbanje, pa ćemo život provoditi u besmislicama, ne istražujući kakvi stavovi i djela produžuju patnju, a koji nam donose sreću. Ako stalno ne mislimo o tome kako bismo svaki čas mogli umrijeti, past ćemo pod utjecaj lažnog osjećaja trajnosti, misleći: »Smrt je još nešto daleko, daleko«. I onda, kad nam dođe vrijeme, čak ako tada i pokušamo ostvariti nešto vrijedno, za to više nećemo imati snage. Mnogi Tibetanci u mladim godinama ulaze u samostan pa proučavaju tekstove o duhovnim vježbama, ali kad dođe vrijeme i za stvarno vježbanje, za to im najednom nedostaje sposobnosti. Razlog je tome što ti ljudi ne raspolažu istinskim razumijevanjem netrajnosti. Ako, razmislivši o tome kako da vježbamo, zaključimo da to apsolutno moramo učiniti, te se na nekoliko mjeseci, pa čak i mnogo godina, povučemo u osamu, to onda znači da nas je motiviralo znanje o vlastitoj netrajnosti. Ali ako se taj jaki poriv ne održava stalno ponavljanim razmišljanjima o razornom djelovanju netrajnosti, naše će vježbanje polako usahnuti. Eto zašto neki ljudi godinama ostaju u osami, ali to iskustvo ne ostavlja nikakva traga na njihovu kasnijem životu. Razmišljanje o netrajnosti ne samo da nas motivira na vježbanje nego mu daje i goriva. Posjedujemo li snažan osjećaj o izvjesnosti smrti i neizvjesnosti trenutka njezina dolaska, bit ćemo motivirani iznutra. To je kao da nas prijatelj upozorava: »Budi pažljiv, budi ozbiljan, prolazi još jedan dan.« Mogli bismo čak i otići od kuće da živimo redovničkim životom. Učinimo li tako, dobit ćemo novo ime i odjeću. Tad ćemo osim toga imati i manje žurnih poslova; morat ćemo promijeniti svoje stavove, pa svoju pažnju us-

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.