Radost Prepuštanja I Čarolija Prihvaćanja:

Pogledate li u oči bilo kojeg živog bića, primijetit ćete tamo jednu prisutnost koja se prirodno i mirno odmara sama u sebi u trenucima prije nego se aktivira um sa svim njegovim pričama i misaonim procesima i koja se opet uspostavlja nakon što um iscrpi sve svoje zalihe jada, kukanja i negodovanja. U tom trenutku, pažljivim promatranjem dolazite do jednog vrlo zanimljivog uvida – da je ishodišno stanje svakog živog bića mir! Mir je konstanta koju nitko ne može nadjačati, nešto što je nemoguće otjerati, nešto čemu se sav život prirodno vraća,njegovo početno stanje! Bacanje kamenčića u mirno jezero može privremeno namreškati ili uzburkati površinu, ali jednom kada aktivnost prestane, voda se opet vraća u svoje prirodno stanje mirnoće. Sve se uvijek vraća tom miru, sve po svojoj prirodi teži miru. Primijetit ćete da se ista stvar događa i u vama. Uzmite blizak primjer iz svog vlastitog iskustva, situaciju u kojoj ste doživjeli veliku emotivnu rastresenost. Netko ili nešto vas je toliko povrijedilo i razljutilo da gorko plačete iz svega glasa, pri čemu se oslobađa ogromna i na prvi pogled neobuzdana tuga i gorčina za koju vam se čini da neće nikada prestati. Plačete i ridate, raznim mislima hranite i rasplamsavate svoju povrijeđenost i tako jedno vrijeme sve dok ne oslobodite i ne iscijedite i posljednju kap jada iz sebe, dok sve ne izgori. I tada se događa nešto zanimljivo i revolucionarno! Umorni ste, osjećate se iscrpljeno i izmoždeno, ali istovremeno vas obuzima jedan duboki mir u kojem shvaćate da ste vi i dalje vi, bez obzira na suze, bez obzira na sve priče koje ste ispleli oko sebe i s kojima ste se poistovjetili, bez obzira na svu dramu koju ste prethodno stvarali, ništa se zapravo nije dogodilo vama, vi ste još uvijek tu, potpuno mirni, onakvi kakvi ste bili i prije nego što je nastupila uzrujanost, i u tom miru nema nikakvih dilema, nema pitanja, štoviše, uviđate uzaludnost i besmisao svih vaših naprezanja, jer je u konačnosti opet prevladao mir!

Tada uviđate da u “STVARNOSTI” zapravo nema nikakvih problema! Stvarnost je mirna i spokojna, uvijek takva kakva jest! Svi problemi proizlaze iz vašeg opiranja prema životu i onome što jest! Stvarnost je nedirnuta, ništa ju ne može uznemiriti, razočarati ili povrijediti. Pati i trpi jedino onaj koji pruža otpor stvarnosti! A znate li odakle izvire toliki otpor i odakle dolazi sav taj nemir?

Izvire kao posljedica obične misli, kao posljedica zablude da se mir, ljubav, radost i ispunjenje kojima težimo nalaze negdje izvan nas u izvanjskim stvarima i događajima! Vaš um konstantno želi biti bilo gdje drugdje osim ovdje i sada u ovom trenutku jer vjeruje da mu kao takvome nešto NEDOSTAJE! Tu se rađa strah od toga da ćemo nešto propustiti, da ćemo nešto izgubiti i taj strah je onaj koji nas katapultira u polje vječne potrage i bjesomučnog lutanja! Sav otpor proizlazi kao posljedica definicije našeg uma o onome tko bismo mi TREBALI biti i životu kakvog bismo TREBALI živjeti, umjesto prepoznavanja onoga tko već jesmo i prihvaćanja života kakav JEST!

Upravo je ta nemogućnost, ta nesposobnost prihvaćanja i prepoznavanja ONOGA ŠTO JEST glavni izvor patnje u našim životima!

Svi nesporazumi među ljudima i patnja koju doživljavamo proizlaze jednostavno iz toga što mi pristupamo životu sa unaprijed stvorenim, naučenim skupom ideja i definicija o tome tko smo mi i kakve bi stvari “trebale biti”! Procjenjujemo, definiramo i stvaramo očekivanja o tome kako bi se naš život trebao odvijati da bismo mi mogli reći da smo sretni i onda uspoređujemo odgovara li stvarno stanje stvari oko nas našim očekivanim idealima ili ne. Ako odgovara, onda smo sretni, a ako ne odgovara, duboko smo razočarani i nesretni! Odavde proizlazi temeljna zabluda da smo mi ŽRTVE ŽIVOTA, dok se zapravo radi o tome da smo mi jedino ŽRTVE svog vlastitog UMA koji je, zaveden lažnim obećanjem o izvanjskoj sreći, odlučio biti doživotno nesretan!Shvaćate? Upravo je to razlog svekolike ogorčenosti i razočaranja životom, razlog zašto se prema životu odnosimo sa nezahvalnošću i stalno prigovaramo, stalno kukamo i gunđamo i zašto nam nikada ništa nije po volji. “Zašto ja sad to moram? Ja bih radije bio negdje drugdje i radio nešto drugo. Ovo je sve bez veze i glupo. Meni je to ispod časti. Pa zašto se to baš meni događa? Zašto me je snašla ovakva teška sudbina?”… i stotine drugih njima sličnih prigovora hrane i učvršćuju vaše uvjerenje da ste žrtva jer vjerujete da se to nešto, ta sreća i spas nalaze negdje drugdje!

1 2 3 4

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.