Preporučiću vam još jednu vježbu, tajanstvenu vježbu, jer ne pokazuje odmah svoju povezanost sa slobodom. Sastoji se u slijedećem: stupite u dodir sa osjećajima svoga tijela. Osjetite kako odjeća dodiruje vaša ramena, kako naslon stolice podupire vaša leda, osjetite svoje ruke kako se odmaraju, opružene… Nakon nekoliko trenutaka, postanite svjesni činjeni­ce da posmatrate ove senzacije. I recite: „Ovo što osjećam nisam ja, ovo tijelo nisam ja”. Posmatrajte zatim misli koje se javljaju u vama. Nakon kraćeg vreme­na, obratite pažnju na činjenicu da posmatrate svoje misli i recite: „Ovo što mislim nisam ja, moje misli nisu ja”. Obratite zatim pažnju na svoje emocije ili se prisjetite nekih emocija iz bliske prošlosti. Neizvjesnosti, depresije, osjećanja krivice, ushićenja, bilo ko­je emocije. Nakon nekog vremena, obratite pažnju na činjenicu da posmatrate svoje emocije, i recite: „Ja nisam ova emocija, moje emocije nisu ja”.

Ako ste napeti, nemojte se poistovetiti sa svo­jom napetošću. Ako ste depresivni, nemojte se pois­tovetiti sa svojom depresijom. „Ja nisam ova depre­sija.”

Pred nama je jedna od velikih vježbi koju nam nudi Istok. Njeni rezultati ne mogu se odmah uo­čiti, ali ona izaziva, neopozive efekte. I raskida naj­dublji lanac, lanac iluzije i tiranije sopstvenog „ja”.

Ostanite nekoliko minuta u tišini i izvedite neke od vježbi koje sam vam predložio i koje su vam se dopale. Prikazao sam dvije vježbe na duge staze: onu ,,prij tri hiljade godina” i „za tri hiljade godina”; dok je druga: „ja nisam ova emocija, ove misli nisu ja, itd.” Predložio sam i druge vježbe da se suprotstavi­mo robovanju, da se oslobodimo lanaca, da izazovemo trenutno oslobođenje.

Na kraju ovog predavanja ispričaću vam priču o slobodnoj osobi. Jedna djevojka u malom ribarskom mjestu ostala je trudna. Roditelji su je tukli sve dok nije priznala ko je otac: „Bio je to učitelj zena koji živi u hramu izvan sela”. Svi mještani su to saznali. Kad se dijete rodilo, pošli su do hrama i ostavili dijete pred noge učitelja zena. „Licemjeru!” rekli su mu. „Ovo dijete je tvoje! Ti brini o njemu!” Učitelj zena je samo rekao: „Dobro, dobro” i zatim predao dijete jed­noj ženi u selu da ga odgaja, preuzevši troškove na sebe. Nakon ovog događaja, učitelj je izgubio sav ugled, učenici su ga napustili, niko više nije odlazio da traži savjet od njega. Nakon nekoliko mjeseci, ka­da je djevojka vidjela sve ovo, nije izdržala i konačno je rekla da otac dijeteta nije učitelj, već jedan mladić iz susjedstva. Kada je selo doznalo pravu istinu, svi su otišli do hrama i bacili se pred noge učitelja zena. Tražili su od njega oproštaj i molili ga da im vrati dijete. Učitelj je samo rekao: „Dobro, dobro” i predao im dijete.

Eto slobodnog čovjeka. Čovjeka sposobnog da pa­ti, koji je dostigao širinu o kojoj sam vam govorio. Želim i vama i sebi, kao rezultat naših slabašnih na­pora, da nam Bog pokloni ovaj dar!

Ljubav

Do sada sam vam govorio o miru, radosti, tišini, životu i slobodi. Sada ću vam govoriti o ljubavi. Riječ je o najtežoj temi, jer je, u svojoj beskrajnosti i ta­janstvenosti, ljubav neizreciva kao Bog. Tu i tamo, doživljavamo poneki ljubavni zanos i to tek nejasno shvatamo. Ne vjerujem da iko. stvarno razumije ovu tajanstvenu pojavu. S vama bih htio da razmislim o dva aspekta ljubavi: ljubavi kao kreaciji i ljubavi kao poistovećivanju.

Počeću da govorim o ljubavi kao kreaciji tako što ću vam ispričati jednu izuzetnu priču američkih Indijanaca, moju omiljenu priču.

Jedan indijanski ratnik popeo se na vrh planine, tamo našao orlovsko gnijezdo i u njemu jaje. Donio je jaje u selo i stavio ga pod kokoš. I tako, zajedno s pilićima, izlegao se orlić, i odrastao s njima. Naučio je da kokodače, da čeprka po zemlji tražeći bube i crve, ograničavao se da se popne na poneku nižu gra­nu, sve kao i kokoši. Jednog dana, već star, orao je ugledao nešto čudesno na nebu. Gore, u beskrajnom plavetnilu, vidio je veličanstvenu pticu, kako leti bez ikakvog napora. Kada je upitao jednu kokoš sta je to, ona mu je odgovorila: „To je zlatni orao, kralj neba. Ali ne razmišljaj o tome. Ti i ja smo ovdje, na zem­lji”. Orao je vratio pogled ka tlu i tako je na kraju i umro, ubjeđen da je kokoš. Jer, tako su se svi i op­hodili prema njemu; kako se rodio, tako je i živio i na kraju umro.

Znate li šta znači ljubav kao kreacija? Gledati orla i postati svjesni ko ste, jer možete raširiti krila i poletjeti kao zlatni orao.

Jedan čuveni američki psiholog sproveo je ekspe­riment vrijedan da se pomene. Znate li šta je uradio? Pred kraj školske godine podvrgnuo je sve učenike jedne škole testu inteligencije. Odabrao je zatim de­setak imena i rekao svakom od njihovih profesora: „Ovi učenici su natprosječno obdareni. Vidjećete da će svi oni biti najbolji učenici u slijedećoj školskoj go­dini. Vi samo morate da obećate kako nikome neće­te govoriti o tome, jer se to može negativno odrazi­ti na njih”. I profesori su obećali. Međutim, niko od tih učenika nije bio posebno obdaren, i u tome je i bila poenta ovog opita. Nakon godinu dana, psiho­log je ponovo došao u istu školu i sta je otkrio? Svim „natprosječnim” učenicima koeficijent inteligencije povećao se najmanje deset posto. Nekima od njih i više. Psiholog je porazgovarao sa profesorima i upi­tao ih: „Kako vam se čine ovi učenici?” a ovi su od­govarali u superlativima, opisujući ih kao inteligen­tne, dinamične, žive, interesantne, itd.

Šta bi bilo sa ovim učenicima da ih profesori nisu tretirali kao natprosječno obdarene? Dakle, pro­fesori su razvili u ovim učenicima sve njihove po­tencijale.

Psiholozi su sproveli ovaj opit u drugim škola­ma, pa čak i sa životinjama, uvijek sa uspjehom. Na primjer, govorili su studentima psihologije koji su izvodili eksperimente sa miševima: „Evo vam jedna nova vrsta miša, koji mnogo bolje reaguje”. I miševi su stvarno bolje reagovali, iako su pripadali istoj vrsti. Zaključak je bio da se to dogodilo zato što su ih studenti tretirali s posebnom pažnjom. Njihova očekivanja su bila veća i miševi su uzvraćali na takva očekivanja, koja su, na ovaj ili onaj način, prenošena životinjama.

Kad sam prvi put čuo za ovaj opit, sjetio sam se jednog velikog američkog čovjeka, Oca Flenegana, čovjeka koji je ušao u legendu. On je u početku osno­vao dom za napuštenu djecu, a zatim i za maloljetne delikvente. Kada policija nije više znala šta da preduzme, slala ih je njemu. Tako sam čuo i slijedeću priču.

Jedan osmogodišnji dječak ubio je oca i majku. Možete li zamisliti kroz šta je sve prošao prije toga, da bi u tako nježnom dobu bio izvršilac najužasnijeg zločina? Ali tu nije bio kraj. Hapšen je više puta zbog pokušaja pljačke. Policija nije znala šta da uradi s njim, jer po zakonu nije mogao biti smješten u pop­ravni dom. Na kraju su pitali Oca Flenegana hoće li da ga primi. „Naravno! Pošaljite ga!” odgovorio je. Nakon desetak godina, dječak je napisao svoju priču. „Sjećam se tog dana kada sam putovao u pratnji poli­cajca i mislio: Šalju me kod nekog sveštenika. Ako mi još kaže da me voli, ubiću ga.” A već je bio ubica! Šta se dogodilo? Kada je zakucao na vrata, Otac Flenegan je rekao: „Naprijed!” Ušao je i onda ga je Otac pitao: „Kako se zoveš?” „Dejv”, odgovorio je, a Otac je rekao: „Dejv! Dobrodošao u ovu kuću. Čekali smo te! Sada, kad si tu, procunjaj malo naokolo, tek da upoznaš mjesto. Znaš li da svi ovde rade za hranu i smještaj? Pokazaće ti. Možda ćeš otkriti neki posao koji ti odgovara. Ali za sad odmaraj. Razgledaj malo, saberi utiske. Sad možeš da ideš. Vidimo se kasni­je”. Dječak je ispričao da se njegov život od tog tre­nutka promjenio. Znate li zašto? „Prvi put sam vidio čovjeka koji se nije razbacivao rijecima, nije govorio da me voli, već: Ti si dobar, nisi rđav, ti si dobar!'” I postao je dobar. Kao što kažu psiholozi, naša je težnja da budemo ono što osjećamo da jesmo. Možete li zamisliti nešto uzvišenije? Vidimo dobrotu u ne­kome, to mu pokažemo, i njegov život se mjenja, on biva preporođen. „Onaj koji voli stvara ljubav.” Vi­dimo ljepotu, i u tom trenutku činimo da ona izroni na površinu.

Oca Flenegana su često pitali u čemu je tajna nje­govog uspjeha. Nikad nije odgovarao na takvo pitanje, jer je polazio od principa: „Rđavo dijete ne postoji”. On je video dobrotu, činio je da se ona pojavi kod svakog ko bi došao kod njega. Stvarao je dobrotu.

To je ono na šta mislim kada govorim o ljubavi. Da li biste voljeli da vidite stvari kao Otac Flenegan? Siguran sam da bi svima prijalo da budu kao on, jer svi želimo da volimo.

 

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.