Mada su moderna istraživanja uspjela da zabilježe “ukljucivanje” jedne svijesti u drugu,
naucnici još uvijek ne znaju tacno kako funkcionišu procesi telepatije.
U rano jutro 1980. godine neka je veoma preplašena starica jedva hodajuci ušla u
policijsku stanicu u Barceloni. Gospoda Izabel Kasas 81-godišnja udovica, toliko se
preplašila strašnog sna, “da je uprkos svojim godinama i fizickoj slabosti, uspjela da dode
do mjesne policije da ih upozori. Govoreci od straha nepovezano, ispricala je dežurnom
policajcu da je vidjela lice svog prijatelja i susjeda, Rafaela Pereza, “iskrivljeno od
užasa”, i cula njegov glas kako kaže : “Ubice nas ! …” Španjolska policija je odbacila
upuzorenje, ali se zainteresovala za cinjenicu da gospoda Kazas vec deset dana nije
vidjela
56-godišnjeg Pereza, koji je do nje svracao skoro svakog dana. Umjesto posjete,
Perze joj je ostavio poruku u kojoj je saopštavao da odlazi na nekoliko sedmica. Policija
je smatrala da je cudno da je ova poruka urucena tek tri dana nakon što je ona posljednji
put vidjela svog susjeda.
SLUCAJ KENONA VORBERTONA
Odlucili su da slucaj ispitaju i našli su Pereza vezanog na krovu zgrade. Ispricao im je
kako su dva covjeka provalila u njegov stan, natjerali ga da potpiše 28 cekova tako da bi
mogli podici 15.000 funti njegove životne uštedevine, a onda ga natjerali da napiše
poruku gospodi Kasas tako da ona ne bi ništa posumnjala. Zatim su ga vezali i rekli da ce
se vratiti, kad podignu sav novac da ubiju i njega i
njegovu susjedu. Zapanjujuce je da je, izgleda, starica
osjetila misli svog prijatelja dok u užasu cekao da se
vrate ubice. Život mu je spasao njen živi telepatski san,
pa je policija napravila zamku i uhapsila dvojicu
razbojnika kad su se vratili na mjesto zlocina. Ova
sposobnost jedne osobe da “zaviri” u svijet druge bila je
jedna od prvih tema koju su u tajnosti izucavali
istraživaci. Tipican doživljaj spontane telepatije, koji su
pokušavali da objasne ucenjaci 19. stoljeca, bilo je iskustvo jednog engleskog sveštenika
iz 1883. godine. Vorberton je sjedio u fotelji u bratovom stanu i zadrijemao. lznenada se
probudio uzviknuvši “Zaboga ! On je pao ! …” Sveštenik je u snu vidio svog brata kako je
izašao na osvijetljeno odmorište stepenica, spotakao se i naglavacke pao niz stepenice,
jedva uspijevši da se spasi od ozbiljnih povreda. Kuca koju je vidio u snu nije mu bila
poznata. Jedino što je znao bilo je da mu je brat ostavio poruku u kojoj mu saopštava da
ide na ples i da ce se vratiti oko jedan sat. Oporavivši se od pocetnog šoka Vorberton je
opet zadrijemao oko pola sata sve dok ga brat nije probudio i rekao : “Ja samo što nisam
slomio vrat ! Izlazeci iz dvorane spotakao sam se i strmoglavio se niz stepenice ! …” Ovaj
neobican san je jedan od mnogo stotina – podjednako impresivnih, slucajeva spontane
telepatije koje su sakupili aktivisti Društva za psihicka istraživanja u Velikoj Britaniji i
Americi.
PRVI EKSPERIMENTI
Rijec “telepatija” skovao je 1882. vodeci ucenjak i istraživac iz Kemtoridža, F. V. H.
Majers, a prva studija tih paranormalnih iskustava “Popis halucinacija”, objavljena 1890.
godine, ispitivala je odgovore na 20.000 upitnika. Medutim, nauci je bilo potrebno da
ispita telepatiju pod kontrolisanim uvjetima. Jedan od pionira naucnih istraživanja iz
telepatije bio je ser Viljem Beret, profesor fizike na Kraljevskom koledžu za nauku u
Dablinu, koji je izvodio eksperimente sa hipnotisanim ispitanicima i to ga je uvjerilo da je
telepatija stvarna. Kada je ser Viljem podnio Britanskom udruženju za unapredenje
nauke svoj referat “Neke pojave u vezi sa abnormalnim stanjima svijesti”, odbijen je od

strane odbora za biologiju. Kasnije je isti referat primljen u pododboru za antropološka
istraživanja. Do pocetka ovog stoljeca mnoge grupe istraživaca su se ukuljucile u
maštovite testove iz telepatije. Dvadesetih godina Rene Varkolije je rukovodio grupom
telepatskih eksperimenata, koji su se odvijali izmedu Francuske i SAD od kojih su mnogi
dali vrlo impresivne rezultate. Tridesetih godina djelo poznatog pisca Aptona Sinklera
postalo je jako poznato. Sinklerova supruga je imala znatne vidovnjacke sposobnosti i
bila je u stanju telepatijom da “prima” slike koje je crtao njen muž ili drugi parapsiholozi.
Ponekad su ovi eksperimenti izvodeni u susjednim sobama, a nekad i na vecoj razdaljini.
Sinkler je objavio rezultate u knjizi “Mentalni radio”, u kojoj se vidi da je od
290 ekperimenata gospoda Sinkler bila uspješna u 23 procenta, djelimicno uspješna u
53 posto, i nije uspjela u 24% slucaja. Slicnost izmedu originalnih crteža i kopija gospode
Sinkler bila je upadljiva. Sinkler koji je bio deklarisani socijalista bio je svjestan toga da
uceni ljudi još uvijek sa skepsom gledaju na sve parapsihološke fenomene, pa i na samu
telepatiju. Njegovi prijatelji osjecali su da je njegovo zanimanje u suprotnosti sa
racionalistickim gledanjima na svijet, a jedan od njih ga je cak napao u novinama,
objavivši da se Sinkler “bavi duhovima”.

PROJEKT “NAUTILUSA”
Da bi se ovoj temi dao ugled u ocima nauke dr J. B. Rajn poceo je da istražuje telepatiju
u laboratoriji. Rajn je koristio Zenerove karte da ne bi bilo sumnje da li ispitanik pogada
ili ne pogada u testovima. Rezultati su bili impresivni. Medutim, još je bilo skeptika a
jedan od njih je bio psiholog Bernard Rajs. Kad je doktor Rajn pozvan da predaje o svom
ESP (ekstra senzitivna percepcija) radu na Barnard koledžu, Rajs
ga je na takav nacin ispitivao da je Rajs protestvovao govoreci
da ga optužuju da je lažac. Rajn je predložio Rajsu da on sam
izvodi testove, koristeci se svim kontrolama koje je smatrao
potrebnim. Rajs se složio i nekoliko mjeseci je sam izvodio
eksperimente sa kartama. Napravljeno je 1850 eksperimenta i
oni su pokazali nevjerovatnih 18 pogodaka od mogucih 25. Rajs,
koji je nekada opovrgavao ESP istraživanje pozvan je da brani
svoj eksperiment 1938. kada je Americko udruženje psihologa
organizovalo naucni simpozij o ESP. On je u tome i uspio, ali je
Rajnovo djelo je i dalje bilo tema javnih osporavanja i rasprava.
No, sve više je bilo istraživaca koji su izvodili svoje istraživacke
programe na raznim ESP temama, pa su telepatiju uskoro zasjenile teme kao što su
vidovitost i predskazivanje koji su dali iznenadjujuce eksperimnetlane rezultate. Krajem
pedesetih godina, telepatija se ponovo vratila u prvi plan sa pisanjem francuske štampe o
uspješnim telepatskim testovima koji su izvedeni izmedu ispitanika na zaronjenoj
americkoj podmornici USS “Nautilusa” i drugog broda koji je bio na obali. Vojne
implikacije takvih metoda komuniciranja ako bi se pokazale pouzdanima, bile su ocite i
pobudile su veliki interes vojnih obavještajaca. Uprkos poricanju americke mornarice,
Sovjeti su to uzeli ozbiljno objavivši djelimicne rezultate svojih tajnih istraživanja.

RUSKI USPJESI
Dr. Vasiljev se služio hipnotisanim ispitivacima kako bi istraživali “mentalni radio”, a kada
je 1962. objavljena knjiga o njegovom radu otkrio je da su on i drugi istraživaci bili u
stanju da navedu hipnotisane pacijente da izvršavaju telepatska naredenja. U jednom
izuzetnom slucaju žena sa paraliziranom lijevom stranom tijela bila je predmet opita.
To njeno stanje je bilo psihosomatsko, i pod hipnozom je bila u stanju da s lakocom
pokrece lijevu ruku i nogu. Medutim, Vasiljev je otkrio da je bilo potrebno da on samo da
mentalno naredenje i ona bi pokretala lijevu šaku, ruku ili stopalo prema zahtijevu – bez
hipnoze. On je demonstrirao ove mentalne komunikacije pred grupom posmatraca.
Kao dodatno obezbjedenje, pacijentu su bile vezane oci. Svaka uputa je napisana,
a svjedoci su bili grupa pred kojom je ili Vasiljev ili njegov saradnik, hipnoticar dr.
Fine, bio koncentrisan na nju. Žena je slušala sa nevjerovatnom tacnošcu i cak je mogla

da odredi da li Vasiljev ili Fine daju uputstva. Uskoro su Rusi izveli još jedan, još
nevjerovatniji eksperiment iz telepatije, sa biofizicarem Jurijem Kamenskim i
moskovskim novinarem Karlom Nikolajevim. Kamenski je bio u Novosibirsku u Sibiru,
Nikolajev u Moskvi, a skup naucnika je nadgledao cijelu stvar. Rezultati su pružili sjajan
dokaz mentalne komunikacije izmedu ta dva covjeka. U jednom testu, Nikolajev je tacno
opisao šest predmeta koji su dati Kamenskom. Ono što je posebno impresivno u ovim
opitima jeste to da su naucnici uspjeli i instrumentima potvrditi da se uistinu dešavalo
nešto paranormalno. Oni su prikljucili Nikolajeva na elektroencefalogram (EEG), koji prati
moždane talase. Cim je Kamenski poceo da prenosi slike, talasi u Nikolajevljevom mozgu
su se promijenili. Koristeci ovo saznanje oni su izmislili tehniku za odašiljanje poruka
Morzeovom azbukom. Umjesto da zatraže od Kamenskog da misli na neki predmet,
oni su zatražili da zamisli kako se tuce sa Nikolajevim. Dok su naucnici u Moskvi pratili
moždane talase Nikolajeva na EEG, otkrili su da je došlo do izrazite promjene u uzorku
talasa kad god je Kamenski zamislio da se tuce s njim. Kamenski je iz Sibira uspio
mentalno da prenosi Morzeovu abecedu na rastojanja od 3200 km.
MORZEOVA TEKA

Uslijedilo je otkrice istraživaca dr S. Figara da intenzivno razmišljanje o nekoj osobi
proizvodi porast volumena krvi kod te osobe – promjena koja se mogla tacno izmjeriti
instrumentom nazvanom pletizmograf. To je u brojnim naucnim eksperimentima potvrdio
i britanski prof. Daglas Din. Ako se pošiljalac koncentriše na ime osobe koja je ispitaniku
emocionalno znacajna, pletizmograf pokaže mjerljivu reakciju koja se interpretira kao
Morzeova teka. Ako se ne zabilježi nikakva reakcija tokom odredenog perioda, to se
smatra kao Morzeova crta. Koristeci ovu tehniku, Din je uspješno komunicirao na kratke i
duge relacije. U jednom slucaju poslao je Morzeom poruku na rastojanje od 2000 km,
izmedu Njujorka i Floride. Uprkos ovim otkricima i izuzetnim pojedinacnim rezultatima
koje su dali neki eksperimenti, nisu svi istraživaci tako uspješni kad pokušaju da ponove
testove telepatije. Mentalni radio ostaje zagonetni fenomen. U njegovo postojanje više
niko ne sumnja, jer je – javljajuci se spontano i u laboratoriji – uvjerio vecinu istraživaca

u svoje postojanje.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.