Serijom naučnih hipoteza i proračuna došlo se do zaključka da bismo, ako je naš univerzum simulacija, morali svjedočiti maksimalnoj energiji najbržih čestica. I gle čuda, astronomi su primjetili da je maksimalna energija najbržih čestica uvijek ista i iznosi 10 na 20 elektronskih volti.

Jedno od pitanja koje je obilježilo istoriju filozofije u posljednjih pet stoljeća svakako je jedno od naizgled najbesmislenijih koja su ikada postavljena: da li je ovo oko nas realnost ili sanjamo, da li zaista postojimo u ovom svijetu na način na koji mislimo da postojimo ili nas obmanjuju zli demoni, ludi naučnik ili neko vanzemaljsko biće?

Epistemologija kao savremena filozofska nauka počela je sa Reneom Dekartom a u popularnu kulturu i u umove velike većine ljudi ušla sa filmskom franšizom “Matriks“, prije svega njenim prvim (i najboljim?) dijelom.

Osnovna ideja iza ove hipoteze leži u tome da nikada ne možemo biti sigurni da li sanjamo ili smo na javi, pošto smo svi iskusili snove koji su toliko realni da čak ni kada smo se probudili nismo bili sigurni da li se to stvarno desilo ili ne. Dekart je debatovao o mogućnosti da nas obmanjuje zli demon koji je pametan i obmanjujući koliko je i moćan i koji svu svoju snagu koristi u svrhu stvaranja iluzije u nama (a možda i u drugima) da spoljni svijet postoji.

Savremena filozofska varijanta ovog koncepta je tzv. mozak u tegli koji je žicama povezan sa superkompjuterom, koji stvara istu takvu iluziju.

Matriks” je umjetničko razvijanje ove hipoteze: naš svijet je iluzija, kompjuterska simulacija koju je napravila mašina sa vještačkom inteligencijom, dok mi zapravo obitavamo u kapsulama sa tijelima koja su kablovima nakačena na superkompjuter koji čini da mislimo da postojimo ovdje gdje postojimo iako smo u stvari na nepreglednim “poljima” na kojima nas uzgajaju roboti kao što mi danas uzgajamo svinje (da li sada osjećate neku samilost prema životinjama koje industrijski gajimo radi klanja?).

Akcija u filmu počinje u trenutku kada Morfeus (koga glumi Lorens Fišburn) ponudi Neu (Kijanu Rivs) izbor: uzmi plavu pilulu i nastavi da živiš u blaženom neznanju, ili uzmi crvenu, saznaj pravu istinu o svijetu u kome živiš i otkrij “koliko zečija rupa zaista duboko ide”.

Naučnici su sada u stanju da nam ponude isti izbor proučavajući radijaciju iz svemira. Ako zaista živimo u simulaciji onda fizički zakoni koji vladaju našim svijetom ne moraju nužno biti i zakoni koji vladaju meta-univerzumom naših obmanjivača.

Prvi pokušaj nauke da otkrije istinu o našem univerzumu dogodio se 2001. godine kada je Set Lojd, inženjer kvantne mehanike sa MIT-a, procjenio broj kompjuterskih operacija koje je naš univerzum izvršio od Velikog praska. Njegov zaključak je bio da je  malo vjerovatno da smo u simulaciji pošto bi računar za tako nešto morao biti veći od samog univerzuma, a bila bi potrebna i veća količina energije nego što je cio univerzum posjeduje.

Međutim, drugi naučnici su uskoro ustanovili da tako nešto uopšte ne bi bilo potrebno: bilo bi dovoljno jednostavno napraviti nesavršenu repliku kosmosa koja je dovoljno dobra da zavara njegove stanovnike. Na primjer, mikroskopski život, stabla u šumi i daleke zvijezde ne bi u simulaciji postojale imanentno već samo u onim rijetkim situacijama kada ih neko od nas posmatra. Mi to nikada ne bismo znali jer svaki put kada bacimo pogled na ove objekte, oni bi bili tu i nestajali kada ga skrenemo.

Ako je ovo tačno, onda je potreban daleko slabiji računar nego što je Lojd mislio prije 12 godina.

Čak ni sa današnjom tehnologijom koju ljudi posjeduju nije nemoguće stvoriti virtuelni univerzum. Šta više, naučnici to i rade, kada prave simulacije o ranom kosmosu i mladim galaksijama koje se razvijaju i menjanju. Pošto tehnologija napreduje munjevitom brzinom, uskoro bi jedino zakoni mogli biti ono što nas spriječava da i sami stvorimo jedan ovakav simulirani kosmosu u kome žive vještački ali svejedno osjetilni ljudi.

– U roku od jednog vijeka moći ćemo da ubacimo ljude u simulaciju – tvrdi Sajlas Bin, nuklearni fizičar sa Univerziteta u Vašingtonu.

Zbog svega ovoga je Nik Bostrom, filozof sa Oksforda, zaključio 2003. godine da je mnogo smislenije kladiti se na to da smo obmanuta vještačka inteligencija bazirana na silicijumu u jednoj od mnogih simulacija nego na to da smo bazirani na ugljeniku i da živimo u stvarnom svijetu.

Ova opklada je postala realna kada je matematičar Džon D. Berou sa Kembridža ocjenio da bi nesavršena simulacija stvarnosti morala imati povremene kvarove i kao i svaki softver morala biti apdejtovana s vremena na vrijeme. O kakvim kvarovima je riječ? Pa na primjer kada se fizički svijet ponaša suprotno zakonima koji u njemu vladaju, ili kada izgubimo ključeve i nađemo ih na praznom stolu koji smo nekoliko puta provjerili. A to se dešava.

Gorepomenuti Sajlas Bin je predložio konkretan test: serijom naučnih hipoteza i proračuna došlo se do zaključka da bismo, ako je naš univerzum simulacija, morali svjedočiti maksimalnoj energiji najbržih čestica. I gle čuda, astronomi su primjetili da je maksimalna energija najbržih čestica uvijek ista i iznosi 10 na 20 elektronskih volti.

Pored toga, ako je svemir beskočanan onda bi kosmički zraci morali da dolaze iz svih pravaca podjednako. Ako živimo u simulaciji onda ta jednaka distribucija ne bi postojala.Astronomima je potrebno još puno podataka i istraživanja da bi mogli da odgovore na ovo pitanje, ali prije nego što se to desi morali bismo se pripremiti na najgore.

Ako smo zaista obmanuti, ko je naš obmanjivač, ili ko su obmanjivači? Da li je to ono biće koje od vajkada zovemo Bogom? Da li bi potvrda hipoteze o simulaciji bila konačni dokaz da nebeski otac postoji?

Ili su naši obmanjivači zapravo samo dobroćudni naučnici koji to rade samo da bi razumjeli kosmos, bez želje da se mješaju u svoju simulaciju? Da li su možda u pitanju tvorci nekog džinovskog rijalitija u kome se nalazimo, koji mjenjaju pravila kako im se ćefne i mješaju se u naše stvari radi svoje zabave? Da li se možda igraju nama kao što se mi igramo Simsima?

U tom slučaju, da li bi onda trebalo da se trudimo da živimo što je zabavnije moguće u nadi da će nas naši obmanjivači vaskrsnuti u nekoj novoj simulaciji?

Postoji još jedna strašnija mogućnost: šta ako su naši simulatori takođe i sami u simulaciji nekog još moćnijeg?

Odgovor na test o kosmičkim zracima bi mogao da odgovori samo na pitanje da li smo dio obmane, ali na pitanja koja slijede poslije toga odgovore mogu da dobiju samo odabrani.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.