Pojam smrti uvijek je bio vezan uz misterij života: zagonetni uzrok, nepoznati cilj i bezbrojne putove koji čovjeka mogu dovesti do tog cilja. U svim vremenima ljudi su se pitali o smislu vlastitog postojanja, a neminovni fenomen rastanka sa životom predstavljao je u tome važnu nepoznanicu.

Promatrajući povijest visokih civilizacija možemo uočiti jedan zajednički element, a to je pažljivo definiran odnos prema smrti. Indija, Egipat, Sumer, Kina, Grčka, Rim, stare američke kulture, vezuju pojam smrti uz pojam besmrtnosti. Smrt je predstavljala priliku za čovjeka, mogućnost da uspostavi svjestan i trajan odnos s vječnošću. Zato je učenje o smrti bilo dio svakodnevnog odgoja pojedinca, a “znati umrijeti” bila je vrlina onih koji su naučili živjeti, odlika mudraca. Štoviše, sam se život shvaćao kao priprema za smrt. Ova životna priprema temeljila se na čitavom nizu učenja među kojima središnje mjesto zauzima učenje o reinkarnaciji.

Ovu ideju izražavale su na sebi svojstven način sve poznate civilizacije i to ne samo na Istoku već i na Zapadu, sve do početka ranog srednjeg vijeka. Do današnjih dana ideja reinkarnacije ostaje prihvaćena u civilizacijskom krugu Dalekog Istoka, unutar kojeg Indija zauzima mjesto njene zemlje kolijevke. Istovremeno, to je područje sačuvalo i najcjelovitija objašnjenja ovog pojma koji je u Indiji dio vrlo složenog učenja o životu čitavog univerzuma. Pokušat ćemo zato sažeto iznijeti njegove ključne postavke:

*U univerzumu ništa ne umire sve se obnavlja u određenom ritmu život ne prestaje nego se manifestira transformiran, u ciklusima.

Stari Indijci simbolički opisuju život univerzuma kao udisaj i izdisaj Brahme. Ovaj simbol označava ogromne vremenske periode aktivnosti univerzuma koje su nazivali manuvantare i ogromne periode “sna” ili pralaye. Poput velikog živog bića univerzum živi kroz svoje velike “dane i noći”, cikluse aktivnosti i neaktivnosti. Pritom se sve što u njemu postoji inkarnira i živi period dana ili aktivnosti, a zatim se dezinkarnira i živi period sna ili neaktivnosti. Ovaj proces se neprestano obnavlja. Zakonu ciklusa podvrgnut je svaki entitet, pri čemu ljudsko biće nije iznimka. Samo što svoje cikluse dana i noći čovjek naziva život i smrt.

Sve ima svoju dharmu.

Pojam trajanja i vječnosti za Indijce nije statičnost, nije trajno zadržavanje određenog stanja,

već je trajna promjena koja posjeduje određeni cilj. Svaka nova etapa, odnosno, novi ciklus, predstavlja prelazak u savršeniji oblik postojanja. Ovaj put usavršavanja nazivali su sadhana, a univerzalni zakon koji uzrokuje da svako biće ima određeni cilj postojanja – dharma.

Dakle, prolazeći kroz bezbrojne cikluse u kojima se izmjenjuju život i smrt kao dva lica istog procesa, čovjek prolazi put usavršavanja sve dok ne ostvari dharmu čovjeka, ili, sve potencijale vlastitog bića.

*Sve ima svoju karmu.

Nevidljivi duhovni impuls koji pokreće sve u univerzumu prema svom konačnom cilju Indijci nazivaju zakon uzroka i posljedica, zakon akcije i reakcije ili zakon karme. Sve što se događa je posljedica onoga što se dogodilo prije i uzrok nečega što će se dogoditi poslije. U ljudskom životu svaki čin, misao ili osjećaj je reakcija ili posljedica prijašnjeg djela, misli i osjećaja, a istovremeno je uzrok ili nova akcija koja će izazvati sljedeće reakcije…

Tako je život čovjeka posljedica njegovog prošlog života i bit će uzrok sljedećeg. Kakav će biti

taj sljedeći život ovisi o tome kako čovjek živi, što misli i osjeća u trenutačnom životu, jer prema “tragovima” koje je sam ostavio, zakon karme će kreirati buduće situacije.

Indijci objašnjavaju kako je osnovna uloga karme vraćanje izgubljene ravnoteže, odnosno, ponovno vraćanje na put dharme. Kad god se čovjek svojim djelovanjem udalji od onoga što mora kao biće ostvariti, tada “novu karmu tovari na svoju vagu” i stvara uzroke sljedećih situacija kroz koje će morati proći u sadašnjem ili u nekom budućem životu. Zato Indijci kažu da priroda pomaže svojoj djeci pružajući im stalno nove prilike kroz reinkarnacije sve dok se Zakon, ili dharma, ne ostvari.

Vidljiva pojava čovjeka nije i cjelovito ljudsko biće.

Ovo je postavka koja je možda najizravnije vezana uz pojam reinkarnacije.

Čovjek je složeno biće, njegova priroda je dvojna, sastavljena od duhovnog i materijalnog aspekta. Oba ova aspekta djeluju kroz svoje složene prijenosnike ili “omotače” čije se vibracije i suptilnost razlikuju. Materijalni prijenosnici čovjeka (Indijci kažu da tome pripadaju fizičko tijelo, energija, osjećaji i misli ) su onaj dio čovjeka koji je podložan propadanju. Taj propadljivi dio umire i nestaje poslije smrti. On je poput maske kojom je “prekriven” identitet čovjeka, odnosno, njegov duhovni aspekt.

Duhovna dimenzija čovjeka je također složena (Indijci govore o trojedinom principu ) i to čini nepropadljivi, besmrtni dio čovjeka, odraz božanskog. Duhovni dio ljudskog bića je upravo onaj koji se reinkarnira, utjelovljuje u propadljivu “masku” na temelju akumulirane karme. Razlog tome je ostvarenje dharme čovjeka, a to znači osvještavanje i izražavanje karakteristika njegovog vlastitog duhovnog identiteta. Za Indijce to znači ostvarenje cijelog ljudskog bića.

U potrazi za samoostvarenjem, duhovni dio ljudskog bića putuje kroz vječnost sakupljajući iskustva u različitim dimenzijama postojanja. Poput cijelog univerzuma, duhovni dio čovjeka prolazi kroz svoje «dane» i «noći», cikluse života koje je čovjek nazvao «život» i «smrt», a koji se stalno izmjenjuju. Ciklus «dana» započinje rođenjem u svijetu materije, vezivanjem uz propadljivi, materijalni aspekt čovjeka koji umire kada se istroši, a za duhovni identitet čovjeka, koji je tada oslobođen materije, slijedi ciklus «noći» ili boravak u drugoj dimenziji, sve dok ga akumulirana karma ne veže ponovno za novi materijalni oslonac i nastavi novi krug života. Svaka smrt i svako novo rođenje znači prijelaz iz jednog stanja svijesti u drugo, a svako novo stanje svijesti predstavlja mogućnost realizacije ljudskog potencijala koji je sadržan u duhovnom aspektu čovjeka.

Cjelovito ljudsko biće je, dakle, ono što čovjek tek treba ostvariti. Kad to savršenstvo postigne u potpunosti, tada potreba za inkarniranjem u svijet materije nestaje (Indijci kažu da karma tada postaje dharma), a za čovjeka nastupa vječno blaženstvo.

Ništa što istinski postoji ne može prestati postojati.

Prema indijskoj tradiciji, život i smrt samo su dva lica jedinstvenog života koji se ne zaustavlja. Čitav univerzum slijedi beskonačni proces razvoja, transformacije i usavršavanja. Kao dio velike cjeline, čovjek prolazi kroz svoje “dane i noći”, cikluse u kojima se život nastavlja, a svakim boravkom na “ovom” ili na “drugom” svijetu, njegova besmrtna nutrina obogaćuje se novim iskustvima, novim znanjima i novim stanjima svijesti.

Za duhovni dio ljudskog bića, ili za istinskog čovjeka, život i smrt su samo različiti oblici percepcije iste stvarnosti, a trenutak rođenja i trenutak smrti predstavljaju vrata koja vode dalje, u novu etapu putovanja.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.