Ulazak u sadašnjost
100%
9.1Overall Score
Reader Rating: (7 Votes)
8.7

Jeste li spremni da pretrpite šok? Slušajte!

Ispitajte sopstveni život. Ispitajte sve svoje mis­li i vidjećete da su najčešće okrenute prošlosti ili budućnosti. Postanite svjesni koliko malo živite u sadašnjosti, koliko ste malo živi i doživjećete šok. Mislite o svemu na ovaj način. Ljuštite narandžu da biste je pojeli. Ako je čitav vaš um usredsređen na to kako ćete pojesti narandžu, znate li šta može da se desi? Vi uopšte ne Ijuštite narandžu, jer niste pri­sutni, a kada je budete jeli nećete toliko uživati u njoj, jer ćete biti na nekom drugom mjestu.   

„Voda postaje čista tako što teče dalje, čovjek tako što ide naprijed”.

Jedan mudri stari čamdžija prevozio je hodo­časnike na sveto mjesto. Kada ga je neko od njih upi­tao: „Jesi li bio na tom svetom mjestu?” čamdžija je odgovorio: „Ne, nisam, jer još nisam otkrio šta sve ova rijeka može da mi ponudi. U ovoj rijeci pronala­zim mudrost, nalazim mir, nalazim Boga”. Za razliku od njega, hodočasnici se uopšte nisu interesovali za rijeku, njihove misli bile su zaokupljene svetim mjestom, nisu ni mogli da vide rijeku. Možda je ovo priča o našem životu. To je kao kad uzmeš šoljicu kafe da bi je popio, ali je u stvari ne podižeš, jer nisi tu, i nikada je ne popiješ, jer nisi tu, i sve tako. Zaista tragedija. Gubimo sopstveni život!

Kako da vam se ukaže pomoć? Po jednoj legen­di, Buda je prešao čitavu zemlju u potrazi sa prosvetljenjem; posjetio je ključne mudrace svog vreme­na, praktikovao je sve moguće duhovne discipline, ali nije dostigao prosvetljenje. Na kraju je odustao. Očajan, sjeo je pod smokvu i prosvjetlio se. Godina­ma kasnije, učenici su ga pitali: „Učitelju, reci nam tajnu prosvetljenja. Kako si došao do njega?” Ali tajne i tehnike nisu postojale. Buda je to pokušao da im objasni. Ali učenici su htjeli da saznaju tehniku, kako se to ostvaruje u praksi. Onda je Buda – za­mišljam ga kako namiguje – rekao: ,,U redu, otkriću vam tehniku. Kada udišete, budite svjesni činjenice da udišete. A kad izdišete, budite svjesni činjenice da izdišete.”

Zanimljivo, zar ne? Ne izgleda baš kao neki du­hovni savjet. Znate li šta je bila njegova namjera? Želio je da učenici urone u sadašnjost, da postanu svjesni onoga što se dešava sada i ovdje! On je znao, u svojoj prosvetljenosti, da Bog nije sutra, daje Bog sada. Život nije sutra, život je sada. Ljubav nije sut­ra, ljubav je sada. Prosvjetljenje je sada. Ako živite za to „sada”, bićete prosvjetljeni. Zaista.

Ovo je veoma slično onoj vježbi kojom se postiže duševni mir, zar ne? „Činite stvari jednu po jednu i u sebi formulišite recima ono što činite.” Izuzetno korisna vježba za iskorak u sadašnjost, da bi se živjelo sada, da bi se živio život, vaš život.

To je druga stvar koja vam je potrebna da biste konačno počeli da živite, da biste bili ono što jeste, da biste postojali sada.

Pređimo na treću stvar: biti ovdje. To znači da izađemo iz sopstvenog uma i vratimo se sopstvenim čulima. Ili da bukvalno izađemo iz sfere apstraktnog i prepustimo se neposrednom iskustvu.

Ispričaću vam priču o američkom vojniku tokom korejskog rata. Na Dan Zahvalnosti, najveći američ­ki praznik, osjetio je neizmjernu nostalgiju za kućom. Jedan bračni par, koji je dugo živio u Americi, poz­vao ga je na ručak. Na svoju veliku radost i iznenađenje, vidio je da su ispekli ćurku, njegovo omiljeno jelo. Ručak je počeo: dok se obilno služilo, upustio se u živ razgovor sa ukućanima. Kada se razgovor završio, njegov tanjir je bio prazan. Vojnik je postao svjestan da u stvari kao da nije ni jeo, jer se uopšte nije sjećao ukusa pečenja. To je ono što zovem ula­ženje u ovdje.

Jelovnik se ne jede

Argumenti su izuzetni, kao i ideje. Ali oni nisu život! Neobično su pogodni da nas vode kroz život. Ali nisu život. Apstrakcija nije život. Život je u iskus­tvu. To je kao da čitate neki čudesan jelovnik. Može vam poslužiti kao neka vrsta vodiča, ali on nije jelo. Ako sve vrijeme ovog svijeta posvetite jelovniku, nikad ništa nećete pojesti. Može se desiti i nešto gore od toga. Ima ljudi koji jedu jelovnike. Žive od ideja i tako gube sopstveni život, ne žive ga.

Šta učiniti da bi vam se pomoglo? Krišnamurti nas upozorava: „Onog dana kada dijete naučimo na­zivu neke ptice, dijete više ne vidi pticu”. Dijete gleda ovu paperjastu i živu pojavu, tajanstvenu i potpuno čudesnu, a mi mu kažemo: „To je roda”. Sada diete ima ideju: roda. Kasnije, svaki put kad vidi rodu, re­ći će: „Ma znam, to je roda”.

Isto važi, pretpostavimo, za ideju Amerikanca. Kad god vidim neku osobu koja dolazi iz Amerike, reću ću: „To je Amerikanac”. Međutim, možda neću zapaziti onu neponovljivost i jedinstvenost te ličnosti.

Kada vam se dogodilo da ugledate neko dijete ko­je je potpuno zadivljeno dok gleda nešto tako tajanstveno, živo, skakutavo i apsolutno čudesno, kao što je, recimo, vrabac? Shvatate li? Riječ, pojam prevazilazi svako razumjevanje, Riječ, pojam, mogu biti prep­reka koja nam ne dozvoljava da vidimo konkretnu pticu. Termin „Amerikanac” može se ukazati kao prepreka koja nam ne dozvoljava da realno sagle­damo čovjeka koji je pred nama. Riječ i sama ideja Bog mogu biti prepreka na putu ka viđenju Boga.

Kako da pomognete sebi u takvoj situaciji? To možete učiniti odmah. Oslušnite sve zvuke koji do­piru do vas. Možete li čuti sve te zvuke? Visoke, niske, zvuk glasova? Znate li šta se događa kad to radite? Vraćate se svojim čulima: to je iskustvo.

Ovdje nema nikakve apstrakcije, nikakvih poj­mova. Gledate ono što gledate, slušate ono što slu­šate, dodirujete ono što dodirujete, itd.

Jednom mudracu kome je podareno prosvetljenje, učenici su postavili slijedeće pitanje: „Učitelju, šta je tvoje prosvjetljenje izazvalo u tebi? Šta si time dobio?” Mudrac je odgovorio: „Dobro, reći ću vam šta sam dobio: kada jedem, jedem; kada gledam, gle­dam; kada slušam, slušam. To je ono što sam do­bio!” Učenici su protestovali: „Ali svi to rade!” A on je, smijući se, odgovorio: „Svi to rade? Onda bi svi bili prosvjetljeni!” Odgovor je da niko to ne radi, go­tovo niko nije prisutan, nije ovdje i sada, gotovo niko ne živi.

Biti živ znači biti ono što jesi, biti živ znači biti sada, biti živ znači biti ovde. Posmatrajte sebe. U onoj mjeri u kojoj budete posmatrali sebe, ne samo mentalno, već kao nepristrasan, odvojeni posmatrač, u istoj mjeri ćete odbaciti svoje mehaničko ponaša­nje, odbacićete sve ono što vas čini običnom marionetom i postaćete božji učenici. Ne možete to pos­tati ako ste marionete. Ako ste samo deset posto živi, bićete samo tih deset posto učenici. Shvatate li?

Okusite stvarnost, vratite se svojim čulima. To će vam pomoći da živite svoju sadašnjost. Pomoći će vam da živite sopstvena iskustva. U ovom „sada” susrećemo Boga.

Zar je to molitva? Zar je molitva možda razgo­vor sa Bogom? Naravno, moliti se znači razgovarati sa Bogom. Ali zamislite neku majku koja je bolesna, leži u postelji: njena kći čisti čitavu kuću, priprema obroke, stara se o bašti. Ona ne razgovara sa svojom majkom, ali koliko joj govori!

Stupite konačno u život i shvatićete mnoge Isu­sove rijeci… jer On nas ne zove samo novoj religiji, On nas zove životu.

Sloboda

Jednog japanskog vojskovođu zarobili su nepri­jatelji i bacili ga u tamnicu. Znao je da će ga slijedećeg dana mučiti. Nije mogao da zaspi; koračao je gore–dole ćelijom, misleći o smrti. Najednom, došao je do slijedećeg zaključka: „Kada će me mučiti? Sutra. Ali sutra nije stvarno: to je ono što su mi govorili učitelji zena!” Kada je to shvatio, umirio se i ubrzo zaspao. Kada je shvatio da je to „sada” jedino što je realno, konačno je zaspao. Bio je u tamnici, ali je postao slobodan čovjek. Neprijatelji naše slobode ni­su napolju, već su u nama. U nama su lanci koji nas drže okovanim. Govoriću o ovim lancima, jednom po jednom, jer ih je mnogo.

Prvi lanac koji nas spriječava da budemo slobod­ni su ružna iskustva iz prošlosti, nešto što je sasvim lako shvatiti. Onaj ko je izgubio majku u, recimo, osmoj godini, toliko je traumatizovan ovim iskus­tvom da ne može više ni u koga da se uzda. Žena koja je kao mala trpjela seksualno nasilje, boji se svih muškaraca. Čovjek koji je nepravedno optužen i uda­ljen s posla, ostaje zatrovan gnjevom čitavog života.

Prvo što nas drži okovanim i onemogućava nam da budemo živi i slobodni, kao što sam već rekao, su negativna iskustva iz prošlosti. Kako raskinuti ove lance, kako postati opet slobodan? Postoji vrlo jed­nostavna vježba koja nam može pomoći. Da bismo ostvarili željeni rezultat, potrebni su nam slijedeći rekviziti: vjera i zahvalnost.

Ako postanete svjesni da ste pod uticajem nekog negativnog iskustva iz prošlosti, vratite se tom is­kustvu, u nekom času kada ste smireni i spokojni. Ako niste u stanju, razgovarajte s Bogom i smirite se. Zamislite da ste pred Bogom i da mu kažete: „Gospode, teško je, ali vjerujem i od srca prihvatam da je to bila tvoja volja i da se sve to desilo za moje dobro. Čak i ako to dobro možda i ne vidim, ipak znam da ono postoji za mene”. Učinite to nježno, bez gorčine, bez primoravanja sebe. Ako osjetite da se u vama javlja snažan otpor, odustanite, pokuša-ćete nekog drugog dana. Ali veoma je važno, kada jednom počnete s ovom vježbom, da se potrudite da je završite. Može se desiti da vas zahvati gnjev. U re­du, naljutite se. Čak se i na taj način molite. Gospod će biti zadovoljan vašim poštenjem i iskrenošću. Nastavite zatim nekog drugog dana. Ova vježba iziskuje dosta vremena, jer se sloboda ne osvaja preko noći. Kada osjetite srcem i kažete da zaista vjerujete kako je sve za vaše dobro, tada možete i da zahvalite Bo­gu. Kada ste u stanju da zahvalite za sve što ste pos­tigli i dobro koje iz toga proističe, osjetićete se slo­bodnim, raskinućete jedan od mnogih lanaca kojima ste okovani.

Lanac prošlosti

Drugi lanac kojim ste okovani iznutra su pozi­tivna iskustva iz prošlosti. Da, dobro ste pročitali. Tako je lijepo vraćati se na njih u sjecanju i hraniti se njima. Ali u tome se krije opasnost: možete posta­ti žrtva bolesti koju nazivamo hronična nostalgija. Znate li šta se tada događa? Prestajete da živite! Na­puštate sadašnjost. Ne samo to, veoma je vjerovatno da ćete i uništiti sadašnjost.

Pretpostavimo da ste doživjeli neko lijepo iskustvo s nekom dragom osobom. Na primjer, zajedno ste gledali izuzetan zalazak sunca. Drugi put ste izašli zajedno na večeru. I tako, uzimate lijepo iskustvo iz prošlosti (recimo taj zalazak), zatvarate ga u zlatni kavez i nosite ga sa sobom, dokle god ste sa tom osobom; jednog dana tajno otvarate svoj zlatni ka­vez, pogledate unutra i kažete: „Nije više tako lijepo kao nekad!” Shvatate li šta činite? S jednim iskus­tvom iz prošlosti uništavate sadašnjost. Postajete manje slobodni, manje živi. Vaše iskustvo vas spu­tava u lance!

Kako se osloboditi? Postoji jedan metod koji može biti veoma bolan. Iznijeti novi život na svjetlost dana može duboko da povrijedi. Ali, ako ste spremni na to, razmislite o osobama koje ste nekad voljeli i koje sada nisu više sa vama, jer su se udaljile ili su mrtve. Razgovarajte sa svakom od njih, recite im: „Imaš sreće što si ušla (ušao) u moj život! Zahvalan sam ti! Uvek ću te voljeti! A sad moram da odem. Zbogom! Ako se vežem za tebe, neću naučiti da vo­lim sadašnjost, niti ću naučiti da volim osobe sa ko­jima sam sada. Zbogom!” Sve ovo može biti veoma bolno. Prisjetite se zatim nekih pozitivnih iskustava iz prošlosti; mislite o njima kao da su živi ljudi i re­cite im: „Bilo je zaista divno s tobom, osjećam veliku zahvalnost! Ali sada zbogom!” To zaista može da zaboli.

Postoji još jedna vježba koju neki mogu doživeti kao još težu i bolniju. Mislite na neke vaše kvalitete iz prošlosti, nešto što vas je činilo ponosnim, kao što su, recimo, vaša mladost, snaga, ljepota. Obratite im se kao da su živi ljudi. Možda zvuči infantilno, ali ne plašite se da budete kao djeca. Možete otkriti pot­puno neočekivane stvari! Razgovarajte s njima i re­cite im: „Veličanstveno je bilo imati vas! Osećam ogromnu zahvalnost zbog toga! Ali sada moram da odem. Zbogom!” Mnogi stari ljudi nikad nisu živjeli, i nikad nisu iskusili svu nježnost, dubinu i bogatstvo koje sobom nosi starost, samo zato što u duhu nisu ostavili iza sebe mladost, snagu, vitalnost. „Ono najbo­lje tek dolazi. Kraj života je tek početak.” Najbolje tek dolazi. Mnogi gube najbolji period svog života, posljednje godine, samo zato što su previše obuzeti onim što je prošlo, okovani lijepim iskustvima iz prošlosti.

kačite za prošlost! Ponavljajte ovu indijsku izreku: „Voda postaje čista tako što teče dalje, čovjek tako što ide naprijed”.

Drugi nevidljivi lanci

Na redu je treći lanac. Strepnja i strah od buduć­nosti. Sjećate li se priče o japanskom vojskovođi? Hrist govori o identičnom unutrašnjem stavu, poetskim rije­cima: „Pogledajte ptice na nebu, pogledajte žito u po­lju. Oni ne brinu. Za njih strepnja ne postoji.”

Kako je teško to ostvariti! Čak se i Isus zbunio pred smrću. Osjetio je potištenost, doživio snažan osjećaj strepnje. Ako želimo da raskinemo lanac strepnje, moramo učiniti ono što je radio Isus – da se suočimo sa strahom i razgovaramo s njim kao da je živi čovjek. Svojevoljno, bez prisile, jer je strah unutra, u nama, kamufliran u opreznost, preventivnost. Recite strahu: „Shvatam zašto si ovdje. Ali ja verujem u Boga”. Ako u svom srcu utvrdite da to možete učiniti, zahvalite se unaprijed na ishodu, jer će vam to biti od velike pomoći. Zahvalite Bogu za sve ono što može da vam se dogodi.

Još jedan unutrašnji lanac koji nas Eto dva lanca koji nam onemogućavaju da bude­mo srećni. Ranjena ptica ne može da leti, ali ne mo­že ni vrabac koji se zakači za granu. Prestanite da se čini robovima povezan je sa budućnošću: ambicija. Nema ničega lošeg u ambicioznosti, to čak može biti veličanstve­no. Ali užasno je pasti u ropstvo ambicije! Osobe opsjednute ambicijom, koja upravlja svim njihovim postupcima, u suštini uopšte ne žive! Objašnjenje nije potrebno. Svi mi znamo takve osobe. Sta da uči­nite ako ste žrtva ambicije? Stanite pred Boga, s povjerenjem da je budućnost u njegovim rukama. Recite mu: „Gospode, verujem da upravljaš mojom buduć­nošću, učiniću sve što je u mojoj moći da ostvarim svoje snove, ali rezultat prepuštam tebi”. Zatim se zahvalite na ishodu vašeg unutrašnjeg stava. Osvojićete mir i slobodu.

Slijedeći lanac je vezivanje za sadašnje stvari. Ljud­sko srce je veliki magnet, što ne treba ni govoriti, jer smo svi mi to iskusili. Želimo da posjedujemo stvari ili osobe, i da se nikad od njih ne odvojimo. Posta­jemo zavisni i gubimo svoju slobodu. Istovremeno, često ni drugima ne dozvoljavamo da budu slobod­ni, krademo njihovu slobodu, zabranjujemo je.

Predlažem vam jednu vježbu da biste oslobodili svoje srce od ove vrste zavisnosti. Mislite na neku osobu za koju ste duboko vezani, toliko vezani da ne možete bez nje. Razgovarajte u mislima sa tom oso­bom, zamislite je kako sjedi pred vama; razgovarajte s njom. Obratite joj se spontano, od srca. Recite toj osobi koliko vam ona znači i zatim dodajte slijedeću formulaciju, koja vam se u početku može učiniti bol­na. Ali, kao što sam vam rekao, ne smijete primora­vati sebe. Ako je previše bolno, prekinite vežbu da biste nastavili drugi put, kada budete sposobni za to. Recite toj osobi: „Ti mi neizmjerno značiš, mnogo te volim, mnogo mi je stalo do tebe, ali ti nisi moj život! Preda mnom je život, moram ostvariti svoju sudbinu, različitu od tvoje”. To su možda okrutne rijeci, ali život i nije uvjek lak.

Razmislite još o mjestima, aktivnostima, o stva­rima koje su veoma dragocjene za vas, od kojih vam je teško da se odvojite, uputite im otprilike ove rijeci: „Koliko mi značiš! Ali ti nisi moj život; preda mnom je život, moja sudbina, različita od tvoje”. Recite isto stvarima s kojima ste najintimnije povezani, neče­mu što je takoreći dio vašeg bića, vašeg postojanja, kao što su vaš ugled, zdravlje i slično. Recite to i sopstvenom životu koga će jednog dana progutati smrt: „Koliko si mi dragocjen i koliko te volim, ali ti nisi moj život. Preda mnom je život koji treba da ži­vim i sudbina koju treba da ispunim, različiti od te­be”. Postoji nada da ćete, ako hrabro ponavljate ove rijeci, ostvariti duhovnu slobodu.

Najveća tiranija

Postoji još jedan lanac na koji ću vam skrenuti pažnju. Govorili smo o negativnim i pozitivnim iskus­tvima iz prošlosti, o strahu od budućnosti, o ambiciji, o vezivanju i zavisnosti od sadašnjosti. Sada je na redu ono što smatram najjačim lancem, koji je najteže ras­kinuti.

Ali latimo se jedne vježbe. Možda još niste u sta­nju da je izvedete, možda vam je potrebno još vre­mena i duševnog mira da biste uspjeli. Vježba se sas­toji u tome da sebi postavite slijedeće pitanje: „Šta je postojalo prije sto godina ovdje gdje ja sjedim?” Upotrijebite svoju maštu! Zatim još dalji skok unazad: „Šta je postojalo prije tri hiljade godina ovdje gdje ja sjedim?” Dakle, hiljadu godina prije pojave Isusa Hrista, što je relativno skorašnji vremenski period, jer naučnici tvrde da život na ovoj planeti postoji već milionima godina. „A za hiljadu godina, šta će postojati ovdje gdje ja sjedim?” Pustinja možda? Šuma? Neka druga civilizacija?” U jednu stvar možete biti sigurni: ako bude nekih ljudi, neće govoriti vašim je­zikom, neće imati vaše navike, pripadaće drugoj ci­vilizaciji. Nijedan jezik nije preživjo kao živi jezik tri hiljade godina. Pokušajte da to zamislite: kako dola­zite na zemlju nakon tri hiljade godina i tražite baš ovo mjesto, neki trag koji bi vam pokazao da ste ne­kad bili tu.

Znate li šta će se dogoditi? U vama će se javiti osjećanje beskonačnosti. Neka vrsta oslobođenosti. Slobode od čega? Od iluzije koju u vama stvara laž­no uvjerenje da nešto značite. Osim u Božjim očima, mi zaista ne značimo mnogo. Mislite na neku od onih ptica o kojima Isus govori, mislite na cvijeće u polju, na zrnca pijeska, na kapljice vode, na jednu kišnu kap. Mislite na same sebe. Na to koliko smo beznačajni.

Ako uspješno izvedete ovu vježbu, oslobodićete se najveće tiranije, tiranije sopstvenog „ja”. Doživjećete olakšanje, veliku slobodu. Niko nije tako slo­bodan i živ kao onaj koji je prihvatio smrt, koji je prihvatio sopstvenu beznačajnost. Ova vježba daruje vam perspektivu i širinu. Ali, za nju je potrebno i vremena.

Život

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.