Gotovo svi koji se bave slučajevima regresije, slažu se da postoji samo jedno
logično objašnjenje tih slučajeva, a to je reinkarnacija pojedinih duša iz
jednog života u drugi. Na pitanje zašto, daju vam jedino objašnjenje: svi oni
koji su se na bilo koji način »zadužili« tijekom svog zemaljskog života, moraju
se u njega vratiti ili stalno vraćati, sve dok ne »otplate« svoja zla ili griješna
djela. Smatra se da se otprilike deset od stotinu nas mora vratiti, da otplati
ili oduži svoju karmu, jer inače moramo »zauvijek umrijeti«!
Ta fascinirajuća tvrdnja natjerala me je da u Los Angelesu posjetim jednog
od znamenitih hinduskih autoriteta na tom području, koji me zamolio da
mu ime izostavim u ovoj knjizi. Na nekoliko mojih kratkih pitanja, dobio
sam isto toliko kratkih, ali značajnih odgovora.
– Zašto se »moramo« vraćati u ovaj život?
– Prije svega – smješi se moj mudri sugovornik – riječ »morati« uopće ne
postoji na onome svijetu! Čovjek umire, napušta svoje materijalno tijelo i
nađe se sa druge strane ovog života, ili kako vi to tvrdite, u paralelnom
svijetu! Tamo ono ponovno dolazi k svijesti, ali ta je nova svijest oslobođena
materijalnih stega, pa je samim time i jača, čistija. Tu čovjek ima jasan uvid
u svoj protekli život, ili sam, ili uz pomoć drugih, viših duhova od sebe,
ovisno o svojoj inteligenciji. Ukoliko je čovjek odživio jedan pošteni,
pravedan i u svakom pogledu ispravan život, dozvoljava mu se prelazak na
»Viši stupanj«. Ukoliko je čovjek odživio jedan griješan, kriminalan ili
nepošten život, smatra se da ga je uzalud proveo i predloži mu se da se ponovno
vrati pokuša ponovno. Ukaže mu se na počinjene pogreške i pojasni što bi
ovaj put trebao raditi kako bi ih ispravio.
– A ako on na to ne pristane? – kopka me logično pitanje.
– Tada biva prepušten samom sebi. Taj čovjek ostaje sam sa sobom i sebi
sličnima u tom prvom, poslije smrti, najnižem nivou, u kojem prije ili kasnije
shvati da je učinio strašnu pogrešku, jer od tamo se ne može maknuti niti za
pedalj! To znači; ako je čovjek bio neki bijedni izrabljivač drugih, morati će
se vratiti i odživjeti točno toliki broj godina – potlačen i izrabljivan! Ukoliko
je bio brutalan i nasilan tip, morati će se vratiti da bude prebijan, maltretiran
i zlostavljan od drugih, jer čovjek mora na svoje koži iskusiti pravdu i time
otplatiti svoje griješne dugove.
– A što ako je u tom svome nekontroliranom bijesu nekoga slučajno ubio?
Ili više njih?
– Pa, prirodno, mora se vratiti kako bi i sam bio ubijen, i to onoliko puta
koliko je ljudi usmrtio!
– Zvuči užasno! – primjećujem sniženog tona.
– A zar ubojstvo drugih nije strašan grijeh također? Ne zaboravimo da je
sav i svačiji život došao izravno od Boga. On, i samo On, ima pravo na naše
živote i nitko drugi. Dakle, svaki se oduzeti život mora vratiti Njemu, jer od
Njega nam je dan! A da bi se dug što pravednije vratio, mora se umrijeti
nasilno i pod istim ili sličnim okolnostima, pod kojima je tuđi život bio
oduzet! U romanu Karma, koji ste spomenuli, to je živopisno pojašnjeno, pa
vam predlažem, da ga na kraju prepričate svojim čitateljima.
– Što će se dogoditi sa tim očajnikom, koji je usmrtio više ljudi, na primjer
nekim ratnim zločincem, pa se ili boji ili ne želi više vratiti kako bi otplatio
svoj dug?
– Ništa! Od trenutka kada smo se od Boga odmetnuli, mi sami i nitko
drugi odlučujemo o sebi i svojim sudbinama. Takav će zločinac ostati na
najnižem nivou, onako stravično opisanom u romanu Karma, sve dok ne
bude zauvijek uništen!
– Ali život je neuništiv, zar ne? – podsjeća ga.
– To je točno, no samo djelomično. Vidite, kada je Bog stvorio ljude, On
im je obećao vječni život ukoliko ostanu pokraj Njega! Ali kada su se ljudi
odmetnuli od Boga i krenuli sa vragom, kako vi kršćani smatrate, smanjile
su se i njihovi izgledi na vječni život. Jer što smo se više udaljavali od Njegove
svjetlosti, to su naši izgledi u pogledu vječnosti opadale! To vam je kao i sa
biljem – ukoliko ga sklonite sa sunca, ono počinje umirati, dok potpuno ne
ugine!
– Znači, Isus je na to mislio kada je govorio: »Oni koji ne budu slijedili
moj primjer, poginut će«!
– Postoje »dvije smrti«! – podvlači mog sugovornik. – Fizička smrt i duhovna
smrt! Fizički možemo umirati koliko god želimo, jer nam je drugi život
osiguran. Ali kada se tamo nađemo, shvatimo da ćemo »poginuti« ukoliko
se suviše udaljimo od Boga i Njegove svjetlosti! Jer kao što cvijet umire bez
fotosinteze, tako umire i duša bez »ljubavi« onoga koji ju je stvorio! i dok se
atomi cvijeta raspadaju u bezoblične mase i cjelina čovjekove duše se počinje
raspadati u ništavilo bez tog životvornog izvora svjetlosti i ljubavi – Boga!
– Znači i duša je sačinjena od neke vrste energije’
– Najvjerojatnije je u pitanju duhovna energija od Boga nam data. Oni
koji su ostali pokraj njega, žive, kako se to tvrdi, »kao u raju«. Oni koji su se
udaljili od Njega, svakim se trenutkom sve više približavaju »paklu«, odnosno
samouništenju! I u prirodi važe isti zakoni, upravo zato što su obadva svijeta
stvorena »paralelno«, kako tvrdite. Što dalje od sunca, to manje izgleda za
život! Što dalje od peći, to hladnije! Što dalje od svjetlosti, to mračnije! Što
dalje od ljubavi, to usamljenije! Što dalje od života, to smrtonosnije!
Zahvalio sam se mom sugovorniku na ukazanoj časti i mudrim riječima,
a on mi je na kraju potpisao primjerak svoje posljednje knjige.
Znanstvenici se slažu
Razgovor sa hinduskim mudracem toliko me je šokirao, da sam ponovno dr
Frasera pozvao u Pasadenu. Pitao sam ga, postoji li još kakav snažniji znansveni
dokaz za ovakvu jednu mogućnost? U znanstvenom svijetu pretpostavke
su jedno, a dokazi drugo. On se nasmijao mojoj skepsi i predložio mi da
budem nazočan na za javnost zatvorenom simpoziju svjetskih psihologa na
tom području, koji se upravo treba održati. Bez dvoumljenja sam produljio
svoj boravak u Hollywoodu za tih nekoliko dana.
Govorilo je dvadesetak psihologa, psihijatara u svijetu glasovitih regresionista
iz Amerike, Europe i Azije. Ja sam bio jedini u dvorani koje je u
pozadini mudro šutio i pozorno slušao sa bilježnicom u rukama. Iako su me
gotovo sva njihova izvješća i nalazi zaprepastili, dr Klaus Schumacher iz
Berna u Švicarskoj najviše me je potresao svojim jedinstvenim znanstvenim
analizama nekoliko slučajeva iz njegove bogate prakse psihoanalitičara –
regresionista. Ono o čemu nam je tom prigodom govorio, zaista graniči sa
znanstvenom fantastikom, pa ću to ukratko ovdje prepričati.
Godine 1962. u njegov je ured došla mlada profesorica iz obližnje škole
za strane jezike. Potužila mu se na ružne snove iz kojih bi je budili strašni
plameni jezici, kao i na sve češće strah od vatre ili požara koji bi vidjela na
TV. Kada je nedavno jedan od njezinih studenata slučajno u hodniku upalio
opuškom papire u kanti za otpatke, ona je dobila histeričan napad. Direktor
škole joj je savjetovao da posjeti dr Klausa, koji će joj pomoći da riješi svoj
problem.
Psihijatar ju je bez mnogo odugovlačenja, podvrgnuo regresiji. Kako nije
ništa sumnjivo otkrio iz njenog ranog djetinjstva, pomislio je da joj se majka,
kao trudnica, možda slučajno opekla na nekakvoj kuhinjskoj vatri, jer je
dokazano da se ljudi mogu sjetiti neugodnih doživljaja, koji su se zbivali dok
su još bili u utrobi majke. No, niti tu se nije krilo ništo tragično, što bi
moglo prouzročiti njezina traumatska iskustva. Odlučio je ići dalje, odnosno
u njezinu daleku prošlost, s nadom da će možda nešto pronaći u njezinom
prijašnjem životu.
I nije se prevarilo. Djevojka se odjednom počela prisjećati svog prošlog
života i opisivati iz njega prilično jeziva događanja. Bila je mladić u tom
životu, veoma usamljen i povučen, kojemu su roditelji, inače bogati obrtnici
savjetovali da se zaredi i ostatak života posveti Bogu. Iako se to dogodilo u
srednjevjekovnoj Njemačkoj, mladi se redovnik uskoro našao u sjevernoj
Italiji, kamo su ga poslali na novu dužnost. Budući je bio veoma obrazovan
čovjek i govorio nekoliko jezika, bio je određen da pomaže u admnistraciji
tamošnjeg odjela Inkvizicije. Najprije kao zapisničar na raznim saslušanjima
od kojih mu se okrenula utroba, jer nije mogao podnijeti prizore mučenja
nedužnih žrtava od kojih je samo traženo priznanje da surađuju sa vragom!
Ukoliko ne bi priznali, umirali su u strašnim mukama, a ukoliko bi »priznali«,
spaljivali su ih na lomačama!
Ali, kao da se je i sam vrag zainteresirao za mladog redovnika. Poslali su
ga jednoga dana u obližnji zamak nekog plemića po crkvenom poslu. Tamo
se mladić slučajno sreo sa divnom mladom djevojkom, daljnjom rođakom
tog plemića kod kojeg je živjela poslije smrti svojih roditelja. Rodila se ljubav
na prvi pogled, kojoj su podlegli i mladić i djevojka. Sastajali su se na tajnim
mjestima, dok se njihovi, u početku sramežljivi pogledi nisu rasplamsali u
pravi ljubavni požar. No vještom i zabrinutom plemiću to nije promaklo, pa
ih počne tajno uhoditi sa jednim slugom. Kada su upali za mladima u jednu
obližnju pećinu, naišli su tamo na jedan posve čudan prizor. Po sredini pećine,
na slamnatom ležaju prekrivenim pokrivačem, ležala je potpuno naga
djevojka, dok je mladi redovnik pokraj nje klečao, Na svoju veliku sreću,
još uvijek odjeven u svoju tamnu svećeničku haljinu.
Došlo je do neugodnog objašnjavanja, iz kojeg se mladi kaluder izvukao
potpuno čist, dok je djevojka morala platiti za grijehe njih oboje! On je
pojasnio zbunjenom plemiću, da su se on i njegova rođakinja tajno sastajali
kako bi on pokušao iz nje istjerati đavola koji ju je u posljednje vrijeme
opsjedao i »nagovarao« na zle misli i radnje! Preplašena djevojka ga je šutke
slušala, uvjerena da mladi redovnik zna što govori. Nije joj bilo niti na kraj
pameti, da se on pokušava izvući na njen račun. Tako je i bilo. Crkva je
posve »pravilno« prihvatila pojašnjenje svog čovjeka, a djevojku predala na
daljnju brigu svom odjelu Inkvizicije. Kada su je odveli u katakombe za
mučenje, mlada je plemkinja bez odugovlačenja »priznala«, da je doista imala
veze sa vragom. Bila je toliko inteligentna da shvati kako mora uvrijeti, pa
se odlučila za smrt čije će muke kraće trajati!
Dva dana kasnije, pripremili su je za javno spaljivanje Kada joj je mladi
redovnik prišao sa raspelom u rukama, poljubila je Isusa na križu, a njemu
pljunula u lice! Dok su je vezivali za drveni stup, mladić se od nemoći tresao.
Bio je preslab priznati što se u stvari dogodilo, jer bi u tom slučaju i njega
spalili, što je dopustio vragu, da ga na takvo nešto nagovori. Kada su plameni
jezici počeli obavijati siromašnu djevojku, više nije, imao snage gledati. Sa
njezinim prvim bolnim jaucima, srušio se na zemlju onesviješten!
Poslije tog užasnog iskustva, shvativši do koje je mjere bio slab i griješan,
mladić je napustio samostan i Inkviziciju. Vratio se u rodnu Njemačku gdje
se zaposlio kod oca, modnog krojača. Nikada više nije dotaknuo žensko tijelo
i umro je prilično rano u četrdeset trećoj godini. Tu se i prekida nit sjećanja
mlade profesorice iz Berna. Dr Klaus se sada našao na muci. Ako točno kaže
svojoj pacijentici što joj se u prošlosti dogodilo, to bi na nju moglo ostaviti
suprotan učinak, odnosno pogoršati njezino psihičko stanje. Jer priznati ćete,
ni vi dragi čitatelju se ne bi baš slavno osjećali, da vam netko kaže, kako ste
u prošlom životu mučili i ubijali nedužne djevojke! Odlučio je zato, da joj
ispriča uglavnom dio događanja iz kojih je prethodno brižljivo »izbrisao«
njezinu osobnu krivicu. Kada je mlada profesorica shvatila da se boji vatre
zbog prizora spaljivanja nedužne djevojke na lomači, neurotični se strah
zauvijek izgubio. Naravno, nikada nije saznala da je ona bila krivcem toga
spaljivanja, od toga ju je vješto poštedio dr Klaus. Samo je saznala da je bila
redovnik, koji je bio prisutan spaljivanju na lomači!
Dr Klaus je sada brižljivo izdvojio njezin dossier između ostalih koje je
čuvao po strani. Odjednom mu je palo na pamet, da ukoliko postoje slučajevi
reinkarnacije, tada bi se možda moglo dokazati da postoje i »povratnici«
koji moraju u ovom životu otplatiti svoju karmu, odnosno svoja zla dijela.
Bio je to dugotrajan i strpljiv posao, koji je prije svega zahtjevao mnogo
vremena. Nakon što je izdvojio dossiere tih pacijenata, dr Klaus ih je svake
godine bar jednom nazivao telefonom, tobože se raspitujući kako se osjećaju
te da li im se slučajno vratila neuroza? U stvari je očekivao da čuje nešto
posve drugo, nešto od čega se čovjeku obično podiže kosa na glavi!
Kada je 1971. ponovno nazvao Institut za jezike u kojemu je radila ono
profesorica, sada već udana dama sa dvoje djece, dobio je obavijest od koje
je izgubio dar govora. »Zar niste čitali u novinama, doktore?! – čudila se
tamošnja tajnica »Pa gospoda V.D. je ovog ljeta poginula na francuskoj
rivieri!« Kako? »Prilično strašno! Dok se sama vraćala u hotel, na autoputu
je došlo do lančanog sudara u kojem je njezin Volkswagen bio toliko gadno
spljošten između dva kamiona, da se na mjestu zapalio. Naočigled užasnutih
vozača koji su naokolo stajali bespomoćni, profesorica je unutra – živa
izgorjela!«

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.