Za razliku od većine ljudi doktori puno češće odabiru umrijeti bez invazivnih metoda liječenja poput hemoterapije, više vole umrijeti mirno u krugu porodice nego u bolnici, a često čak traže da se ne oživljavaju kada dožive srčani udar, tvrdi u novom broju Wall Street Journala dr. Ken Murray profesor porodične medicine na University of South California.

Kao primjer Murray navodi slučaj svojeg mentora uglednog ortopeda Charliea koji prije više godina otkrio da boluje od posebno agresivnog raka gušterače. Bolest mu je otkrio jedan od najboljih hirurga u SAD-u koji je razvio metodu kojom je utrostručio postotak preživljavanja na razdoblje od pet godina sa samo pet posto na oko 15 posto. Nažalost, tehnika nije garantovala i naročito visoku kvalitetu života.

Šezdesetosmogodišnji Charlie, piše Murray, nije bio zainteresovan. Sljedeći dan otišao je kući, zatvorio svoju praksu i više nikada nije nogom kročio u bolnicu. Sve svoje preostalo vrijeme proveo je u krugu porodice. Nekoliko mjeseci kasnije umro je u svom domu. Nije išao na hemoterapiju, zračenje niti operaciju, a zdravstveni sistem na njega nije potrošio puno novca.

Murray ističe kako nije neobično koliko puno novca doktori troše na liječenje, nego koliko malo. Oni tačno znaju šta će se dogoditi, poznati su im izbori i uglavnom im je dostupna najbolja medicinska njega. Ali uprkos tome više vole otići dostojanstveno i bez drame. Kada im dođe vrijeme, oni žele biti sigurni da se za njihovo spašavanje neće poduzimati nikakve herojske mjere. Na primjer oni znaju da će im tokom ispravne procedure kardiopulmonarnog oživljavanja doktor nužno polomiti rebra.

Profesor porodične medicine na University of Pennsylvania Joseph J. Galo i njegove kolege istražili su 2003. godine šta doktori preferiraju u trenutku smrti. Rezultati ispitivanja 765 doktora pokazali su da je čak 64 posto njih unaprijed sastavilo upustva kojima su specificirali koje korake treba, a koje ne poduzeti kako bi im se spasio život. Samo 20 posto ‘običnih’ ljudi priprema takva upustva.

Odakle tolika razlika? Prema Murrayu vrlo ilustrativan odgovor daje upravo proces oživljavanja. Istraživanje Susan Diem i njenih kolega utvrdilo je da se oživljavanje na televiziji predstavlja na takav način da se stiče dojam da je uspješno u čak 75 posto slučajeva te da njih 67 posto odlazi kući. Ali prava istina je sasvim drugačija. Prema jednoj studiji iz 2010, provedenoj na više od 95.000 slučajeva oživljavanja, samo osam posto pacijenata preživi više od mjesec dana nakon zahvata. Od njih tek tri posto nastavlja živjeti koliko toliko normalan život, piše Tportal.

Za razliku od nekih minulih vremena kada su doktori sami odlučivali šta je najbolje za pacijenta, danas se prije svega poštuje volja bolesnika i njihovih porodica. Rezultat je da se danas puno više ljudi podvrgava beskorisnim tretmanima spašavanja te da ih mnogo manje umire kod kuće nego prije 60-ak godina. Profesorica medicinske njege Karen Kehl u jednom je svojem članku analizirala koncept tzv. dobre smrti u kojem je rangirala njegova ključna svojstva među kojima: osjećaj udobnosti, kontrole i zaključka, potrebu da se izvuče maksimum iz odnosa te da se porodica uključi u njegu. Bolnice danas uglavnom ne pružaju mogućnost za njihovo ostvarenje.

Murray ističe da pisana upustva mogu pacijentima dati veću kontrolu nad posljednjim trenucima života. Ističe da je i sam sastavio takav dokument u kojem navodi da ne želi nikakve herojske zahvate jer želi otići dostojanstveno poput njegovog mentora Charlieja i brojnih drugih kolega.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.