Tako dakle?

Učitelja zena Hakuna susjedi su hvalili kao čoveka koji živi čednim životom. Blizu njega živjela je jedna lijepa devojka čiji su roditelji držali prodavnicu hrane. Iznenada, bez ikakvog upozorenja, njeni roditelji otkriše da je u drugom stanju. Ovo razljuti roditelje. Djevojka ne hjtede da prizna ko je otac, posijle mnogo kinjenja imenova Hakuna. U velikoj ljutnji roditelji odoše do učitelja. Tako dakle?, bješe sve što on reče. Kada se dijete rodilo, donijeli su ga Hakunu. On je već izgubio svoj ugled, što ga nije mnogo brinulo, veoma je dobro vodio računa o djetetu. Dobijao je mlijeko od svojih susjeda i sve drugo što je djetetu trebalo. Poslije godinu dana djevojka, majka nije mogla više izdržati. Reče roditeljima istinu, da je pravi otac djeteta jedan mladić koji je radio na ribljoj pijaci. Majka i otac djevojke odmah otiđoše do Hakuna da ga mole za oproštaj, i iskreno se izvine, i da mu uzmu djete nazad. Hakun je bio predusretljiv. Ustupajući im djete, sve što je rekao bilo je: tako dakle?

Blatnjavi put

Jednom Tanzan i Ekido zajedno putovaše po blatnjavom putu. Jaka kiša je još uvijek padala. Idući putem, sretoše lijepu djevojku obučenu u svileni kimono obavijen pojasom, koja nije mogla da pređe raskršće. Dođi, djevojko, reče odmah Tanzan. Podigavši je u svoje naručje, prenese je preko blata. Ekido ne progovori do uveče, sve dok ne stigoše do hrama u kome je trebalo da prenoće. Tada više nije mogao da se suzdrži. Mi sveštenici ne prilazimo blizu ženama, rece Tanzanu, posebno ne mladim i lijepim. To je opasno. Zašto si ti to učinio? Ja sam djevojku ostavio tamo, reče Tanzan. Da li je ti još uvijek nosiš?

Posjetnica

Keiču, veliki učitelj zena u periodu meidi, bio je poglavar Tofuku hrama u Kjotu. Jednoga dana guverner Kjota ga potraži po prvi put. Njegov pratilac mu predade guvernerovu posjetnicu, na kojoj je pisalo: Kitagaki, guverner Kjota. Nemam ja posla sa takvim čovjekom, reče Keiču svom pratiocu. Reci mu da ode odavde. Pratilac odnese posjetnicu nazad, izvinjavajući se. Moja je greška, reče guverner, i olovkom precrta riječi guvernera Kjota. Zamoli ponovo svog učitelja. O, jeli to Kitagaki?, uzviknu učitelj kada vidje posetnicu. Hoću da vidim tog čovjeka.

Raj i pakao

Vojnik po imenu Nobušige dođe kod Hakuina i zapita ga: postoje li zaista raj i pakao? Ko si ti?, upita Hakuin. Ja sam samuraj, odgovori ratnik. Ti, vojnik!, uzviknu Hakuin. Koji bi to vladar tebe htio za čuvara? Lice ti je kao u prosjaka. Nobušige se toliko razbjesne da poče da vadi svoj mač, Hakuin nastavi: pa ti imaš mač! Oružje ti je vjerovatno previše tupo da bi mi odsjeklo glavu. Kada Nobušige izvuče mač, Hakuin primjeti: ovde se otvaraju vrata pakla! Na ove riječi samuraj, shvativši učiteljevu pouku, vrati svoj mač u korice i pokloni se. Ovde se otvaraju vrata raja, reče Hakuin.

Narav

Jedan učenik zena dođe Benkei, žaleći se: učitelju imam neobuzdanu narav. Kako da je izliječim? To je nešto vrlo čudno, odgovori Benkei. Pokaži mi da vidim šta to imaš. Ne mogu sada da ti pokažem, odgovori ovaj. Kada možeš da mi pokažeš, upita Benkei. Pojavljuje se neočekivano, odgovori učenik. Onda, zakljuci Benkei, mora biti da to nije tvoja prava priroda. Da jeste, mogao bi mi je pokazati bilo kada. Kad si se rodio, nisi je imao, i tvoji roditelji ti je nisu dali. Razmisli o tome.

Ukus Banzovog mača

Mataduro Jagju je bio sin čuvenog mačevaoca. Otac ga se, vjerujući da je sinovljev rad bio isuviše prosječan da bi dostigao majstorstvo, odrekao. Tako Mataduro otide na planinu Futara i tamo pronađe čuvenog mačevaoca Banzoa. Banzo potvrdi očevu ocenu. Želiš da učiš mačevanje pod mojim rukovodstvom?, upita Banzo. Ti ne ispunjavaš zahtjeve. Kada bih naporno radio, koliko bi mi godina trebalo da postanem majstor?, navaljivaše mladić. Ostatak života, odgovori Banzo. Toliko ne mogu da čekam, objasni Mataduro. Rado ću proći kroz sve poteškoće, samo ako bi me ti učio. Ako postanem tvoj vijerni sluga, koliko bi to moglo trajati? O, možda deset godina, popusti Banzo. Otac mi stari i uskoro ću morati da se brinem o njemu, nastavi Mataduro. Ako bih radio daleko napornije, koliko bi mi vremena trebalo? O, možda trideset godina, reče Banzo. Kako to?, upita Mataduro. Prvo kažeš deset, a sada trideset godina. Podnijeću sve poteškoće da postanem majstor ove umjetnosti u najkraćem roku! E, pa, reče Banzo, u tom slučaju ćeš morati da ostaneš kod mene sedamdeset godina. Čovjek koji žuri kao ti da postigne rezultat, rijetko kad brzo uči. U redu, složi se mladić, najzad shvativši da je bio prekoren zbog svoje nestrpljivosti. Slažem se. Mataduru bješe rečeno da nikako ne govori o mačevanju i da nikada ni ne dodirne mač. Kuvao je svome učitelju, prao sudove, spremao mu krevet, čistio dvorište, uređivao vrt, bez jedne riječi o mačevanju. Prođoše tri godine. Mataduro je još uvek radio isto. Bio je tužan misleći na svoju budućnost. Još nije ni počeo da izučava umjetnost kojoj je posvetio život. Jednoga dana Banzu mu se prikrade iza leđa, i prestravi ga udarivši ga drvenim mačem. Sledećeg dana, dok Mataduro kuvaše pirinač, Banzo opet neočekivano iskoči pred njega. Poslije ovoga, Mataduro je morao dan noć da se brani od neočekivanih napada. Ni trenutak u danu ne bi prošao, a da nije morao da misli na ukus Banzovog mača. Učio je tako brzo da je izazivao osmjehe na licu svog učitelja. Mataduro postade najveći mačevalac u zemlji.

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.