Prije više od stotinu godina u selo je stigao mladi župnik. Svi su ga voljeli jer je bio radišan i dobar. No teško je obolio. Imao je jake bolove, objesio se u podrumu.

Većina ljudi protrne već i na spomen duhova i nadnaravnih pojava. A u malom zagorskom mjestu Poljane Sutlanske mnogi vjeruju da s duhom žive više od dva desetljeća. Nije im dao spavati, a gotovo svaku noć prolazila ih je jeza od čudnih zvukova…

I to ne u bilo kakvoj kući, već u domu mjesne Župe sv. Ane! A stanari koji su svjedočili o čudnim pojavama nisu čudaci željni slave, nego svećenik i obitelj praktičnih katolika. Oni sumnjaju da je i duh koji opsjeda kuću, po svemu sudeći, svećenički…

zivio-sam-s-duhom-u-kuciZa sunčana proljetnog dana župni dom djeluje oronulo, u njemu nitko ne živi već osam godina. Ali šumska idila ne budi strah. S brda na kojem se nalazi pogled puca na zelene zagorske brege, vide se šuma i kućica u Sloveniji s jedne, dvorac Veliki Tabor s druge strane. Okružen je vinogradima, poljima i šumom. Uz njega je kapela sv. Ane. Okrepljujući mir. I tako je sve dok ne otkuca ponoć…
Tupi udarci iz podruma, grebanje po krevetu…

Iz podruma oko ponoći počinju dopirati tupi udarci. Često ih je pratilo i grebanje po krevetu. Najstrašnije je bilo kad sam pokušavao navući poplun na sebe, ali koliko god jako vukao, sila s druge strane je bila jača, prepričava nam jedan od svjedoka neobičnih pojava, koji je s obitelji u župnom dvoru živio deset godina.

Stipo, kako nam se kratko predstavio, o svemu je progovorio tek nakon sugestije svećenika. S obitelji ga je ratni vihor doveo u Poljane Sutlanske iz Bosne i Hercegovine. Svećenik im je dao župni dvor i to im je bio jedini smještaj. Stipo i sad živi u selu, ali više se nikad ne bi vratio u stari dom.

– Kad je pala noć, nisam se usudio izlaziti. I sad me strah onoga što se događalo poslije ponoći – kaže Stipo.
To je duh svećenika koji se objesio u podrumu?

Kako mještani objašnjavaju neobične zvukove u župnom dvoru? Prije više od stotinu godina u selo je stigao mladi župnik. Svi su ga voljeli jer je bio radišan i dobar. No teško je obolio. Kako kaže sadašnji svećenik Milan Juranić, vjerojatno je imao rak, ali se tad to nije znalo niti se znalo liječiti.

– To mu je vjerojatno pomutilo um zbog bolova koje je trpio. Malo nakon Prvog svjetskog rata objesio se u jednom od tri podruma župnoga dvora – kaže velečasni Juranić.

On je u Poljane stigao 50 godina poslije, tad kao mladi svećenik. Župljani su ga ispitivali spava li dobro. On im je odgovarao da nema problema iako mu nije bilo jasno zašto ga to pitaju. Shvatio je jedne zimske večeri. Njegov krevet je bio točno iznad trećeg podruma župnog dvora. Onog u kojem se njegov prethodnik ubio.

– Poslije ponoći me probudio udarac kao maljem. Kuća se nije protresla. Znao sam da nije mogao biti nitko izvana jer je sve bilo zaključano – rekao je ovaj simpatični svećenik.

Udarci su se periodično ponavljali. Jedino što im je zajedničko je da su uvijek dolazili poslije ponoći. Vlč. Juraniću onda su mještani ispričali što se govori o župnom dvoru. Prekopao je arhivu i našao podatke o svom prethodniku, njegovoj bolesti i samoubojstvu.
Nikad nije pokušao s njim komunicirati niti ga istjeravati

Iako zna ime svećenika, iz pijeteta nije nam htio otkriti njegov identitet. U deset godina, koliko je proveo u dvoru, kaže da se već bio navikao na udarce. Nikad nije pokušao komunicirati s duhom svog prethodnika niti ga istjeravati.

– Nije to praksa Crkve. Nakon takvih večeri bih se pomolio za pokojnog brata u misi – pojašnjava velečasni Juranić.

Unatoč svom potresnom iskustvu ne smatra ni danas župni dom staništem nekih zlih duhova. Kad je premješten u susjedno mjesto, dao je župni dom za pomoć izbjeglicama. I dalje ne smatra kuću ukletom.

– Zapravo sam zahvalan na toj neobičnoj pojavi. Upozorila me na to kako smo stalno okruženi jednim svijetom za koji postoje različita shvaćanja i tumačenja jer između njega i ovog našeg, vidljivog, postoji gusta koprena. Vjerujem da će se ona razgrnuti tek kad zauvijek sklopimo svoje zemaljske oči – poetski objašnjava velečasni Juranić.
Župni dom je ostao prazan, ali udarci su se nastavili

I nakon što se Stipina obitelj iselila te župni dom ostao nenastanjen živima, udarci iz podruma su se nastavili. Jedan mještanin (podaci poznati redakciji) kaže da on nije vjerovao Stipi dok jednu večer nije s djevojkom i sestričnom odlučio sjesti na stube župnog dvora. Poslije ponoći došao je prvi udarac.

– Nismo se obazirali na zvuk sličan kao da netko udara po bačvi. Kad se zvuk počeo ponavljati, jako smo se uplašili. Iako nikog nije bilo uokolo, pobjegli smo – svjedoči mještanin.

Župni dom danas je zapušten. U njemu nitko ne živi.

Na mjestu na kojem su bili kreveti u kojima se od straha tresao Stipe sad su samo zidovi. I podrum u kojem je počinjeno samoubojstvo izgleda vrlo obično. Isprepleten je paučinom, a između debelih zidova su nabacani samo stari stolci.
Nisu ga otkrili lovci na duhove i na natprirodno

Župni dom sagrađen je na proplanku Poljana Sutlanskih još u 18. stoljeću. Prostrani objekt održavali su i preuređivali svećenici, ali sad zjapi prazan i zapušten. Ne može se unajmiti, a zbog opadanja stanovništva mjesto nema svog svećenika nego službu obavlja vlč. Juranić iz susjednih Zagorskih Sela. U dom nikad nisu dolazili “lovci na duhove” niti je itko na bilo koji drugi način pokušao istražiti ovaj fenomen.

Kad je pala noć, nisam se usudio izlaziti. I sad me strah onoga što se događalo poslije ponoći, kaže Stipo

Poslije ponoći me probudio udarac kao maljem. Kuća se nije protresla. Znao sam da nije mogao biti nitko izvana jer je sve bilo zaključano, kaže velečasni Jurić

About The Author

Urednik

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.